Tko sam ja?Tko je ta mama44?Hmmmm.....jedna teta od skoro 43 godine, varirajuće kilaže, crvenkasto-smeđe kose, pristojne visine...nemam bora, ali to mogu zahvaliti genetici...onako, da nema tih kila još bi mogla proć za nešto mlađu...nećemo sad o kompleksima...
A tko sam ja u stvari? Jedna smušena, zbrčkana osoba. Volim ljude, i uporno im vjerujem iako su me mali milijun puta preveslali, na sve mile načine.Najsretnija sam kad mogu nekoga oraspoložiti i savjetovati...Obožavam svoju djecu.Obožavam svu djecu, učim od njih.
Nekako se koji put osjećam munjeno, k'o da nisam odrasla, k'o da je raskorak između izbrojanih godina i stvarnog stanja bar jedno dvadesetak tih godina.Ah, tko je izmislio uopće godine i vrijeme?
Što sam starija, to brže učim, sva sreća.Valjda tu i iskustvo ima svoje prstiće.Prije mi je puno više trebalo da mi dođe iz dupeta u glavu, sad već napredujem.
Nisam nešto pretjerano pametna kad je moja vlastita koža u pitanju, ali to nadoknađujem ludošću. Volim se zafrkavati i sprdati, mašem rukama dok pričam, ne mogu sjediti na jednom mjestu duže od pola sata.Vičem dok pričam, smijem se glasno, bogme me se čuje...nekima to smeta, al mene živo boli...zna se što...
Previše sam tužna kad je nekome loše, previše osjećam tuđu nevolju.Onda me to baca u "nedruštvena" stanja.Pa pokušavam pomoći.Ponekad mi i uspije pa sam sretna ko prase.
Naučila sam da je život lijep.Jer ga možeš gledati sa svih mogućih strana.Pa kad nađeš stranu iz čije se perspektive pruža najbolji pogled, onda je to - to.
E, jest mi post...ludilo, strava...al, nema veze, bit će boljih dana...inspiracija mi je nula, 0, zero, nada...što ne znači da već za pola sata neće biti na vrhuncu...Eto, tako, to sam ja...takva, sad ovakva, sad onakva, malo gore, malo dole...znam šta ne valja kod mene, znam da ponekad volim postavljati pitanja i odgovarati na njih ne dajući sugovorniku da dođe do riječi...to nekad izgleda kao da želim biti u pravu, ali nije tako...samo me treba proći fuga, pa je onda sugovornik na redu...samo to ljudi nekad ne razumiju...Vjerovatno zato što ne kuže ovakve munjare ko šta sam ja.
Da, to znači da sa mnom treba imati strpljenja.Eto, to mi je najveća mana.
Dokopala sam se fotokopije knjige naslova "Put do srca", autor Osho...predavanja o sufizmu...uključujem moždane vijuge, razmišljam, malo za promjenu...kad to ukomponiram sa razmišljanjima i uratcima dragog mi Kiwića, puzzle nalaze svoje mjesto neviđenom lakoćom...početničlka sreća.Možda zaplovim u duhovno-filozofske vode....
Poljubac svima, volim Vas
munjena mama44
