Disanje je osnovna životna funkcija.Bez zraka nema života.Čim dođeš na ovaj svijet, prvo udahneš zrak, a onda se razdereš k'o sivonja, jer ti je odmah jasno gdje si došao.Ili uoće ne daš glasa od sebe - valjda iz protesta.Iz istog razloga.
Ponekad se dogodi da ti taj zrak nedostaje.Kad si u zagušljivom busu.Kad roniš, pa pretjeraš i onda udahneš na površini glasno i duboko, u panici.Ili kad te zapahne smrad ispušnih plinova na ulici.Ponekad, kad je južina, pa ima previše vlage u zraku.I sve su to, pa može se reći, normalne situacije.
Ali kada nemaš zraka zato jer te stišće nešto u prsima, a definitivno nemaš problema sa srcem, kad misliš da ćeš odapet, jer ti lupa srce u grlu, a pluća su ti preuska, onda to nije dobro.Tražeći uzrok, okrećeš se oko sebe.
I dolaziš do zaključka.Kad si sam, zraka ima sasvim dovoljno.Čim se u prostoriji pojavi osoba x, kao da pojede sav taj kisik.Samom svojom pojavom.Kao da ima isključivo pravo na sav zrak oko sebe.I onda kažeš:"Ne mogu udisati zrak koji ti udišeš!".A to je tako žalosno.I ružno.
Pa, ako već nisam imala što pametnije za pisat, nisam trebala ni ovo.Naročito ne u petak navečer.Mogla sam se držat prečitavanja veselih postova.
Ali ja danas nemam zraka.
Razumjet ćete me, jer znam da me razumijete.
I svečano obećajem, časna pionirska, omladinska i sve ostale, sutra ću bir k'o nova.Ne zvala se ja tako kako se zovem.
Pusa, pusetina, svima lijepe želje za što ugodniji i ispunjeniji vikend,
Vaša mama :))