...što znači da me opet ima.Isuse, kakva panika me uhvatila...k'o malo dijete kad mu nestane najdraža igračka...e, to ti je kad postaneš ovisan o nečemu...
Dakle, danas sam vidjela prvog leptira ovog proljeća.Žutog.I vidjela sam da more ima drugačiju boju, nekako više ljetnu.I shvatila sam da na više mjeseci mogu odložiti jakne, kapute i ostale krpetine koje me izluđuju zimi.
I bila sam u Rijeci.Sa svim klincima.Izveli su fantastično svoje pjesme, ali nisu prošli na prednatjecanju.Inače nisam kritična, za mene su takva natjecanja uvijek više druženja, ali ovo je prvi put u četiri godine da se ne mogu oteti dojmu da na državno natjecanje idu neki drugi zato jer su iz većeg mjesta, imaju roditelje na nekim "važnijim" funkcijama.A to je ipak tri dana Varaždina koja plaća država.
Neću trčati pred rudo, ali onaj moj "unutra" mi govori da je to blizu istini.I neću to govoriti na glas i nikome drugome, nego samo vama.A ako je to tako, onda je i jako, jako žalosno.
Međutim, kad vidim kako se odnosimo prema djeci koja su potrebita, čiji životi ovise o pomoći drugih, pa se prema njima ponaša kao prema papirima u ladici, onda je ovo mačji kašalj.Tako da ne želim od toga praviti problem u svojoj glavi.Ni vas opterećivati.
Vidjeli smo i jednog siromaška, čovjeka od svojih trideset i nešto godina, koji hodajući na koljenima, jer su mu očito amputirane potkoljenice, prosi.Po Korzu.Ljudi prolaze mimo njega, u zdjelici novčanica od 10 kuna i nešto sitniša.Ispred Filodramatice - ilikakosevećsadzove - Hamingway-a, snobići sunčaju svoje njuškice i ne osvrću se.U stvari - ne vide.Pretamne im naočale.Il' im je pomrčina.U glavi.Ispred MC Donald'sa red od dvadesetak ljudi, kupuju sladolede.Sa preljevom i bez njega. I ne vide.Od gladi za sladoledom.
Ispred Radio Rijeke, sindikalistica vrišti u mikrofon i poziva na potpisivanje peticije protiv zdravstvene reforme.Snima ih lik sa TV-a.Ne i siromaška na koljenima.
Ali...na njegovom licu nema tuge.Nema gorčine.Nema beznađa.Čak mi se učinio vedrim na neki način.Jer se možda pomirio sa životom.Sa svime što on nosi.Makar to bilo i hodanje po koljenima do kraja života.Jer sindikalistica nije primijetila onoga kojemu je zdravstvo i te kako potrebno.I njena peticija.
Pa ja pitam: da li postoji više netko a da ne gleda samo na svoju guzicu?
P.S. Ovi prizori su razlog radi kojeg sam sretna da više ne živim u velikom gradu.Kažu da bih se navikla.Kako?Zar su se svi ovi ljudi koji odvraćaju poglede - navikli?Moj mentalni sklop to ne može provariti.
