Stelin spomenar
Trebalo bi ubijati prošlost
sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je, da ne boli.
Lakše bi se podnosio dan što traje,
ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
Ovako se miješaju utvara i život,
pa nema ni čistog sjećanja
a ni čistog života.

M.Selimović


STELIN SPOMENAR

Studeni 2021.
154.) Voljela bih da si mogao čuti...

Listopad 2021.
153.) Kad jednom stane, onda stane

Lipanj 2021.
152.) Život ide dalje, dok jednom više ne ide..

Veljača 2021.
151.) Otišla je i moja Zdena
150.) 22.

Listopad 2020.
149.) Dan kada je srce puklo
148.) Ima jedno svjetlo

Ožujak 2020.
147.) Baka Đurđa
146.) Teška vremena

Veljača 2020.
145.) Još jedan rođendan

Listopad 2019.
144.) 13

Veljača 2019.
143.) 04.02.2019. Tvoj 20. rođendan Anđele

Listopad 2018
142.) 31.10.2018. Bol bez kraja

Veljača 2018
141.) 04.02.2018. Devetnaesti rođendan

Listopad 2017
140.) 31.10.2017. Jedanaest godina

Svibanj 2017
139.) 27.05.2017. Denis

Veljača 2017.
138.) 04.02.2017. Pretužan rođendan

Listopad 2016.
137.) 31.10.2016. Deset godina
136.) 14.10.2016. Hvala na sjećanju

Veljača 2016.
135.) 04.02.2016. Rođendan

Prosinac 2015.
134.) 31.12.2015. Nečujna buka

Studeni 2015.
133.) 15.11.2015. Svjetski dan sjećanja

Listopad 2015.
132.) 31.10.2015. Devet godina

Svibanj 2015.
131.) 21.05.2015. Višegodišnji zatvor???

Travanj 2015
130.) 09.04.2015. Proljeće je

Veljača 2015.
129.) 04.02.2015. Rođendan?

Studeni 2014.
128.) 03.11.2014. Zauvijek tuga

Listopad 2014.
127.) 31.10.2014. 31.10. - dan iz pakla

Ožujak 2014.
126.) 31.03.2014. Citat iz Vesninog komentara

Veljača 2014.
125.) 04.02.2014. 15. rođendan

Listopad 2013.
124.) 31.10.2013. Sedam

Kolovoz 2013.
123.) 04.08.13. Sjećanja i godišnjice

Svibanj 2013.
122.) 24.05.13. S bloga Vedrane Rudan

Veljača 2013.
121.) 04.02.13. Rođendan koji to više nije

Listopad 2012.
120.) 31.10.12. Još jedan Angelday - šesti

Rujan 2012.
119.) 08.09.12. Tugovanje za Tobom anđele nema kraja

Srpanj 2012.
118.) Remember me

Travanj 2012.
117.) 27.04.12. Vrijeme ne liječi sve rane

Veljača 2012.
116.) 04.02.12. I ti si bila ovdje

Listopad 2011.
115.) 31.10.11. Pet godina kao života
114.) 01.10.11. Prvi dan listopada

Kolovoz 2011.
113.) 04.08.11. Steline bubamare

Srpanj 2011.
112.) 23.07.11. Mojoj Tini za 18. rođendan

Lipanj 2011.
111.) 26.06.11.

Svibanj 2011.
110.) 13.05.11. Sutra je novi dan za izdržati

Veljača 2011.
109.) 04.02.11. Uvijek će padati

Prosinac 2010.
108.) 24.12.10. Samo tebe nema

Studeni 2010.
107.) 21.11.10. Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa

Listopad 2010.
106.) 31.10.10. Četiri godine bez tebe voljena

Kolovoz 2010.
105.) 01.08.10. U sjaju mjeseca

Srpanj 2010.
104.) 23.07.10. Mojoj Tini za 17. rođendan

Lipanj 2010.
103.) 13.06.10. Sanjala sam te noćas
102.) 06.06.10. Svanulo je još jedno jutro bez tebe

Travanj 2010.
101.) 03.04.10. Nekad i danas

Veljača 2010.
100.) 20.2.10. Stela.. u očima umjetnika
99.) 04.02.10. Danas je tvoj 11. rođendan

Siječanj 2010.
98.) 13.01.10. Nestajanje
97.) 04.01.10. Nije kraj

Prosinac 2009.
96.) 20.12.09. Snijeg je pao Stelice

Studeni 2009.
95.) 15.11.09. Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa

Listopad 2009.
94.) 31.10.09. Stelina priča
93.) 08.10.09. Njegovanje duše

Rujan 2009.
92.) 30.09.09. Strava

Kolovoz 2009.
91.) 29.08.09. Apple of my eye
90.) 05.08.09. Budućnost potrošena u prošlosti

Srpanj 2009.
89.) 23.07.09. Mojoj Tini za 16. rođendan
88.) 14.07.09. Uspomene

Lipanj 2009.
87.) 29.06.09. Ljeto je
86.) 10.06.09. The Compassionate Friends

Svibanj 2009.
85.) 20.05.09. Ples
84.) 14.05.09. Miješaju se utvara i život

Travanj 2009.
83.) 23.04.09. I opet jagode, i opet bez tebe..
82.) 10.04.09. Što učiniti?

Ožujak 2009.
81.) 30.03.09. What is Normal after your child dies?
80.) 17.03.09. Kao princeza

Veljača 2009.
79.) 26.02.09. Voljena moja..
78.) 04.02.09. Deset godina

Siječanj 2009.
77.) 18.01.09. Snjegović za tebe malena
76.) 13.01.09. Pomozimo maloj Anji
75.) 01.01.09. Dijete sjene

Prosinac 2008.
74.) 23.12.08. Kad zvončići postanu svijeće
73.) 15.12.08. Sretan Božić?.....Kako kome...
72.) 10.12.08. Nema utjehe.....nema
71.) 01.12.08. One life - One chance

Studeni 2008.
70.) 19.11.08. Wish You Were Here
69.) 11.11.08. Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa

Listopad 2008.
68.) 31.10.08. Angelday
67.) 30.10.08. Presuda
66.) 08.10.08. Ne dam te zaboravu, ljubavi

Rujan 2008.
65.) 24.09.08. Nema pravde
64.) 19.09.08. Devet mjeseci njemu..

Kolovoz 2008.
63.) 31.08.08. Sjećanja
62.) 18.08.08. Modra elegija

Srpanj 2008.
61.) 30.07.08. Balerinke
60.) 23.07.08. Mojoj Tini za 15. rođendan
59.) 16.07.08. Nije tako moralo biti
58.) 01.07.08. Kosa tvoja

Lipanj 2008.
57.) 20.06.08. Gotovo je s osnovnom školom
56.) 09.06.08. Zagrljaj

Svibanj 2008.
55.) 31.05.08. Opet
54.) 20.05.08. Volim te Stela
53.) 16.05.08. Pravda u RH
52.) 11.05.08. Majčin dan
51.) 02.05.08. Život ide dalje - živima

Travanj 2008.
50.) 22.04.08. Zar te više nikad zagrliti neću?
49.) 11.04.08. Istina boli ?
48.) 02.04.08. Možemo li išta učiniti...

Ožujak 2008.
47.) 27.03.08. Potpišite peticiju
46.) 21.03.08. Steline čestitke
45.) 12.03.08. Osjećaj usamljenosti
44.) 01.03.08. Children are not supposed to die

Veljača 2008.
43.) 20.02.08. Ophođenje s ožalošćenim roditeljima
42.) 14.02.08. Stela – poklon tati za Valentinovo
41.) 04.02.08. Stelin deveti rođendan, ali bez Stele

Siječanj 2008.
40.) 24.01.08. Courage
39.) 16.01.08. Teta
38.) 08.01.08. Slon u sobi
37.) 03.01.08. In a moment of peace

Prosinac 2007.
36.) 30.12.07. Još jedna tužna godina
35.) 23.12.07. A gdje sam ja sad
34.) 18.12.07. Ja sam željela živjeti
33.) 10.12.07. Kad očevi žaluju
32.) 05.12.07. Prazna čizmica

Studeni 2007.
31.) 29.11.07. Smrt kao vlastiti izbor
30.) 20.11.07. Pismo Stelici od drage Vesne
29.) 17.11.07. Pahuljice moja
28.) 09.11.07. Gubitak, tuga, djeca
27.) 02.11.07. Hvala prijateljima

Listopad 2007.
26.) 31.10.07. Čekaj me i ja ću doći
25.) 24.10.07. Dani tuge i patnje bez kraja
24.) 16.10.07. Dani sreće
23.) 14.10.07. Ima li pravde
22.) 10.10.07. Tugo moja
21.) 06.10.07. How Do I Live Without You

Rujan 2007.
20.) 29.09.07. Tvoje mjesto je kraj mene, a nema te
19.) 26.09.07. Tužan rođendan
18.) 20.09.07. Ti si pjesmica
17.) 06.09.07. Zvjezdice moja sjajna

Kolovoz 2007.
16.) 30.08.07. You don`t know how I feel
15.) 22.08.07. Srce veće od Svemira
14.) 20.08.07. Vrijeme

Srpanj 2007.
13.) 14.07.07. Neisplakane suze
12.) 06.07.07. Roditeljska bol

Lipanj 2007.
11.) 23.06.07. U živici zečić spava
10.) 12.06.07. Još jedna uzaludna smrt
09.) 08.06.07. Voljeno dijete

Svibanj 2007.
08.) 27.05.07. Što te nema, moja voljena
07.) 08.05.07. Najdraža moja zvjezdice

Travanj 2007.
06.) 30.04.07. Ovdje leži moj mali Anđeo
05.) 13.04.07. Anđele naš mali
04.) 07.04.07. Nedostaješ nam ljubavi

Veljača 2007.
03.) 11.02.07. Osmi rođendan, a tebe nema

Prosinac 2006.
02.) 19.12.06. Sedam sam godina imala
01.) 17.12.06. Mojoj malenoj


Od dragog prijatelja:

Iz strasti proistice stvaranje, iz stvaranja patnja.
Strast, stvaranje i patnja su kao kotac sto se beskrajno okrece...


.. rekao je Budha, a ja bih rekao da je Tebe taj kotac nemilosrdo pregazio, no Tvoja je velicina u tome sto si se podigla bez obzira sto znas da si mu jos uvijek na putu ...

Mislimo na Vas i cuvamo Stelu u onom kutku sjecanja koje potice usne da se razvuku u osmjeh.

Pozdrav

S.Š.


If you should see something that should not be here, or the author's name is missing or not correct, please contact me:

malenazvijezdice@net.hr






who's online








OVDJE SU PJESME PISANE ZA STELICU
I PJESME POSVEĆENE
MOJOJ MALOJ ZVJEZDICI
te izabrane pjesme znanih i neznanih autora



Samo ljudi koji mogu snažno voljeti mogu trpjeti i veliku žalost, no ta ista potreba za ljubavlju pomaže im u suzbijanju njihove tuge i liječi ih.

Tolstoj

Image and video hosting by TinyPic..Image and video hosting by TinyPic


Želje

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku....

Dobriša Cesarić


Jedan maleni cvijet

Jedan maleni cvijet
još ni progovorio nije,
a već je znao sve tajne Sunca
i sve što zemlja krije.

Jedan maleni cvijet
još nije ni prohodo,
a već je umio sam da se hrani
svjetlošću, zrakom i vodom.

Jedan maleni cvijet
ne zna da čita i piše,
al zna što je život, što je cvijet,
i miriše, miriše.

Branko Miljković, pjesnik


Ti imaš srce moje, a ja tvoje,
Izmjenom ravnom baš jedno za drugo;
Ja čuvam tvoje, a ti paziš moje,
Pogodbe bolje nije bilo dugo:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.

U meni tvoje, a u tebi moje
Jednim nas stvara, jednim čuvstvom grije;
Ti ljubiš moje, jer je bilo tvoje,
Ja ćutim, jer u meni bije:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.

Sir Philip Sidney
Preveo: Anđelinović


SMRT U KRIVO VRIJEME

Već nestalo si, dijete, korakom hitrim,
a da nisi upoznalo život sneni,
dok mi, stari, u mrežu poznih ljeta zapleteni,
još uvijek kročimo stazama životnim.
Tek pogled i jedan dašak,
Zemljina zraka i svjetlosti dana,
život te dadne samo na časak,
a onda te nađosmo zauvijek uspavana.
U tom dašku i pogledu jednom,
možda se igre i čari
svog života skriše,
dok se ti, prepadnut, od života sakri.
A kad smrt i oči naše jednom ugasne,
možda nam se učini da ne vidješe
ništa više nego oči tvoje.

Hermann Hesse


People who are grieving often feel isolated or lonely in their grief. Soon after the loss, social activities and support from others may decrease. As the shock of the loss fades, there is a tendency on the part of the griever to feel more pain and sadness. Well-meaning friends may avoid discussing the subject due to their own discomfort with grief or their fear of "making the person feel bad." They may "not know what to say."
People who are grieving are likely to fluctuate between wanting some time to themselves and wanting closeness with others. They may want someone to talk to about their feelings. Showing concern and thoughtfulness about a friend shows that you care. It's better to feel nervous and awkward sitting with a grieving friend than to not sit there at all.


Anja

Ponekad se često pitam
zašto smo se uopće sreli,
živjeli skupa i bili sretni.
A sad su nad nama bol, patnja i suze,
i na tebe me podsjećaju bijele ruže.

Na proljeće kad procvate cvijeće,
meni i dalje misli k tebi lete.
I dalje su prisutni bol, patnja i suze,
i na tebe me i dalje podsjećaju,
sad već polako uvenule ruže.

I u kasnu jesen kad lišće padne,
za sve je kasno jer te nema kraj mene.
U meni je i dalje bol, patnja i suze
a na tebe me podsjećaju,
sad već sasvim uvenule ruže.

Hvala Anjinim roditeljima na pjesmici za Stelu.


STELI

Na obzoru bijaše izazov.
Život.
Ti, maleni borac, spremna da ga prigrliš..

Na obzoru.
Veliki, mali oblaci.

Željela si skakutati po njima.
Bili su bijeli.
Trebali su to biti TVOJI OBLACI.

Željela si dotaknuti OBZOR.
Malenim ručicama prigliti sunce.
Grijati se na njemu.

Ostvariti svoje snove.
I one TUĐE.

Bila si samo mala djevojčica.
Velikog srca.
I duše narančaste boje.

Nisu ti dali da takneš obzor.
Nisu ti dali da upoznaš svoje oblake.
Nisu ti dali da zagrliš sunce,
Da svojom dušom narančaste boje,
Obojiš svoje snove.

Tvog obzora više nema.
Ni tvojih oblaka.
Nema ni sunca više.

Samo narančasta boja i dalje postoji.
Topla je, razlivena po svima nama.

Zauvijek.

Stelici od Žane


Divim se u travi
malenome cvijetu
divim se ptičici
u hrabrome letu.
Divim se suncu
što tako jako svijetli
divim se oblaku
što plavim nebom leti.
Divim se plavim,
krilatim anđelima
divim im se jer
pomažu svima!
Govorila sam tako,
kad sam bila mala,
i sve dok nisam pravi
anđeo postala.

Steli od Paule


Sve prolazi samo tuga i bol ostaju zauvijek.
Njihova moć je nemjerljiva,
njihova snaga nadnaravna.
Čini me mrtvom i održava živom.


Snježana V.


31.10.2008.
Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic

Jedna svijeća za preslatku malu Stelu Župančić, koja je poginula na pješačkom, idući u školu, u drugi razred.

Katarina Mihaljević blog


"Ako je život patnja
zašto nam ga daju

Ako je život radost
zašto nam ga oduzimaju."


Image and video hosting by TinyPic

Mojoj maloj prijateljici Steli
koju nisam stigla upoznati.
Diana


Sandri......uoči 31. listopada (2008)
Tog jesenjeg dana, posljednjeg u mjesecu listopadu 2006. godine, prestalo je kucati srce najmlađeg i najmanjeg bića među našom ljubljenom, voljenom, predragom djecom. Prestalo je kucati Stelino srce.
Napisat ću riječi koje ocrtavaju najveću bol života:

"Kad umre dijete, svijet bi
morao stati i zadrhtati težinom
tuge, dubinom bola.

Zbog toga je srce naše žalosno
zbog toga oči naše potamnješe."


Toga su dana zauvijek potamnjele tvoje oči Sandra jer ih je prekrila bol, jer ih je prekrio očaj i beznađe.
Svijet toga dana nije stao i to je nepravda.

emocija

2009.
Uoči 31.listopada,dana kada je zauvijek prestalo kucati jedno malo srce

Stelinoj mami:

"Sve dok se ne rodimo ne znamo ništa o ljubavi, niti smo u stanju poznavati jad koji se rađa kad nam je oduzmu."

Image and video hosting by TinyPic

emocija


sjećanje...

SANDRI Ž. - 31.10.2008.

sjećam se dugih, bez kraja zagrljaja,
i lica djevojčice kao iz snova..
sjećam se, oči mi isplaviše,
u njenim zelenim poput listova..

moje ruke i lice, kao krpe blijede,
i već kroz odijelo naziru se kosti,
ja slijepa sam, iako sve vidim,
ja živim samo od prošlosti...

o prijatelji moji, ja prijatelja nemam,
o stranče, iz sna sinoćnjega,
neću sažaljenja, jer kopnim,
k'o da sam od snijega, k'o da sam od snijega....

Milicza


31.10.2008.
Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic

Teško je reći da te nema više,
sjećanje na tebe nikad se ne briše,
na početku i na kraju
i na zemlji i u raju,
jedno ime, jedna tuga
sjećanje i uspomena duga.

Marija B.


31.10.2008. - Stela Župančić
u našim si mislima Stelice...

Image and video hosting by TinyPic

Poslije svega,
suviše smo ništa
mjehuri snova u nebo odlaze
iza zamagljenog stakla sanjalica plače
Ovo što traje
noć je,
tebe nema......

Neka te čuvaju anđeli....

enika

31.10.2009.

Image and video hosting by TinyPic

Tužno sjećanje na
malog anđela Stelu Župančić

enika


31.10.2010.
NE

Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.

Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samostalnim obalama.

Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

Jose Luis Hidalgo

(meni poslala Tessa)

31.10.2010.
Malene zvjezdice

Moji su tragovi
ostali u tvojem oku.
Moje je srce kucalo pod tvojim,
istim ritmom, istom snagom.
Još te osjećam..i u snu vidim..
Nemoj prestati hodati za mojim tragovima...
Sjećaš li se kako si me vodila
za ruku,
preko livada,
kroz šume,
u parkove,
u školu,
kod liječnika,
u kino,
na koncert,
u kazalište
svuda...posvuda bile smo MI...
Osjetiš li i sada moju ruku u svojoj?..
Sjećaš li se kako je sunce onda
sijalo na moj rođendan?..
Spremi sunce u dušu.
Sjećaš li se prvih cipela, koraka, haljina, špangica, šeširića...
Spremi ih u škrinju uspomena...
Sjećaš li se, slušale smo male ptice kako cvrkuću u grmlju,
Male zvijezde smo gledale kako lebde noćnim nebom...
Spremi male ptice u oku.
Spremi male zvijezde u srcu.

jednoj neutješnoj majci.. umjesto svijeća i cvijeća... prenosim ovdje samo dio mojih misli i snova..

Milicza


Anđele mali....
Ti si kao zvijezda,
plavo nebo krasiš
anđeli te čuvaju da se ne ugasiš,
zato nikad nemoj pasti s neba,
jer postoji netko ko tvoj osmijeh treba!
Stelice, FALIŠ NAM!
I PUNO TE VOLIMO!

nepoznati


Od Dore
"...ja svakodnevno pišem pjesme za Stelu jer mi daju snagu...iako se često ne mogu suzdržati da ne zaplačem...tužno je to...sjećam se...kako smo se Stela, TIna i ja igrale...kako smo Tina i ja isto godište, uvijek smo pazile na našu malu sestricu i prijateljicu....uvijek je bila vesela i obožavala mi je plesati i recitirati pjesmice...ja sam opet napisala pjesmicu...za moju Stelu..."


OTKAD SI OTIŠLA

Otkad si otišla, pola mene nema,
mislim na tebe svakoga trena...
stopama tvojim sada koračam,
zašto si otišla i danas ne shvaćam...
moje oči više nisu čiste,
suze u njima za tobom vrište...
vrati se da opet bude sve kao prije,
jer sada svatko svoju bol u dubini srca krije...
pitam se, pitam da li me gledaš,
da li polako naše suze u očima tjeraš...
znaš li možda otkud mi sve ove suze,
ali sada shvaćam da sve zbog tebe na mome obrazu puze...
kažu da vrijeme liječi sve rane,
ali zašto onda i sada plačem dok sunce sjajno ne svane?...
ja patim puno za tobom,
jer odnijela si moje srce sa sobom...
otkad si otišla ništa nije kao prije,
koju tajnu tvoj odlazak sa sobom krije?

STELA, VOLIM TE

Stela, volim te.
Tu sam ti rečenicu stalno govorila,
do dana kada si se na vedrom nebu stvorila...
Znaš li da te volim sve više svakim danom,
ali otkad te nema, ostavila si moje srce s velikom ranom...
Ta me rana boli jako,
izliječiti je neće moći baš svatko...
Pokušavam se sjetiti svake tvoje riječi,
jer tvoj glas u mojoj glavi vodi me prema sreći...
Ali šta će mi sreća kad tebe mi nema,
volim te, Stela i to ću ti govoriti svakoga trena...

MALENA MOJA

Malena moja,
voli te puno prijateljica tvoja...
Na tebe misliti nisam prestala,
od dana kada si iz mog života nestala...
Ode mi moja sreća mala,
za sve šta si mi lijepo napravila,
velika ti hvala...
Za tebe da mi se vratiš,
sve bi ja dala...
Volim te, volim,
prijateljice moja mala…

Dora


A child who loses a parent is called an orphan, A husband who loses a wife is called a widower, A wife who loses a husband is called a widow, But there is no name for a sister who loses a brother, nor is there a name for a parent who loses a child because there are no words to describe the pain.


Zašto?!
Bilo je jutro, počeo je dan
Još vjerujem da je sve ovo samo ružan san,
Tog kobnog dana
u našim srcima zavladala je tama,
u srcu mome malom nastala je duboka rana.

Ponavljam u sebi nije tako trebalo biti
znam, znam.

Sada je anđeo mali,
da je tu sa nama svi bi sve na svijetu dali
Plačem, suze same od sebe idu
Odlazim u miru

Ponavljam u sebi nije tako trebalo biti
znam, znam.

Naljpšem anđelu od Ivane.
Nisam te poznavala, ali
neizmjerno te volim, neopisivo.

Ivana 01.11.08.


Bez tebe....

Bez tebe sam ja
nitko i ništa...
Ogromno nebo
bez zvijezda..
Jedan obični
cvijet,bez vode..
Kao mnoštvo
gladnih ljudi,
u potrazi za
hranom...
Traže ju,
ali nje nema..
Tako i ja,kao
izgubljena duša
tražim tebe,
ali tebe mi nema..
Zauvjek sam te izgubila!!!

Ines..

Život je tek nepovratna rijeka sjećanja
što teče koritom neispunjenih želja,
propuštenih prilika,
neostvarenih snova;
a na kraju svog toka,
zajedno sa Suncem se gubi
u tihom smiraju bezdana........

A sve što ostane je tek rosna izmaglica sjećanja

nepoznati


"... Svaki dan bez nje je kao ružan san,
svaki dan živim u nadi da ću se probuditit
i shavatiti da sanjam.
No ovo nije san ovo je najgora stvarnost,
mog anđelčića sada više nema, a ja ga
sanjam da se igra i da me gleda onim
svojim okicama koje su se sjajile od
sreće svaki put kada sam ih pogledala,
ali jednoga su se dana zatvorile,
zauvijek zatvorile...te okice me više
nikada neće pogledati i više nikada
neću vidjeti taj smiješak na tvome licu,
ali živim zato što znam da i ti živiš u
mome srcu i živim u nadi da ćemo
se jednoga dana naći i da ćemo
opet biti zajedno....moj najmiliji anđelu!!..."

nepoznati

Večeras promatrah zvjezdano nebo
Toliko je zvijezda bilo puno,
Ali jedna je svijetlila jače od drugih..
Moj se pogled zaustavio na njoj,
Promatrala sam ju i
Divila se ljepoti toj..
A onda mi suze napuniše oči,
Jer tebe se sjetih
U zvjezdanoj ovoj noći..

Kažu da tebe više nema,
Da ne dišeš,
Ne govoriš,
Ne hodaš,
Ne živiš..

I da nema te..

A tako mi nedostaje tvoj glas,
Jer u meni još odjekuju tvoje riječi..
A tako mi nedostaje da sve ti mogu reći,
Da mi duša mže mirno počivati, leći..

Sve mi tvoje nedostaje..

Da li me sada vidiš,
Sa ove zvijezde kojoj se noćas divim?
Da li još uvijek pratiš me budno
i otvaraš mi nova vrata, da sve iskušam i vidim?
Da li me čekaš tamo gore,
Da jednoga dana plovimo nebeskim lađama,
Da se spuštamo niz dugu....?
Gledam noćas u tu zvijezdu sjajnu,
Gledam kako pada, i ostavlja trag na nebu..
Kažu da si i ti pala,
I da ni tebe više nema..
Sve je prolazno,
Ništa ne traje vječno,
Svemu jednom dolazi kraj...
Ali ti ćeš vječno
Kao ova mala zvijezda
Sjat u meni,
Nikada te neću zaboraviti,
U prošlosti ili sjeni..

Kao ova mala zvijezda
na nebu meni draga,
Ti su u mom srcu
ostavila neizbrisiva traga.

nepoznati

Nebo ti je sada dom
uživaj u njemu dušom svom.
S malim anđelima igraj se ti,
i nemoj plakati
jer to već radimo mi.
Jer namilijeg anđela
Bog nam nije ostavio,
nitko ne može reći
da je moje srce ponovo sastaviol
To nije Bog napravio.
Ne! To ne može biti,
otkinuo je moju dušu na pola,
i ja mu to ne mogu kriti.
Nebo ti je sada dom.

nepoznati

U bolesti i zdravlju
u bogatstvu i u bijedi
tvoj sam anđeo čuvar
U reći i u nesreći
u moći i u nemoći
tvoj sam anđeo čuvar
Da me zovneš, stvorim se
da kad ti smetam, sklonim se
vjerni anđeo čuvar
I nikad da ne dozvolim
da nekog ludo zavoliš
ko tebe anđeo čuvar
U dobru biti ću dobar
u zlu još dva put bolji
biti ću ja, anđeo čuvar
Da dignem te kad padneš
i ne dam ti da staneš
i podnosim ako ljubiš drugoga
Da te čuvam kao kaplju rose
što sa suncem jutrom nestane
da budem tvoj anđeo čuvar
Da te gledam kada sretna si
da ponesem tugu kada nesretna si
jer tvoj sam anđeo čuvar
Kada napuste te svi, prijatelji nevjerni psi
ja bit ću uz tebe, suzu da ti obrišem
tvoj anđeo čuvar
Kada osjetiš da te nitko ne voli
znaj, da postoji netko kraj tebe
tko te voli, voli najviše na svijetu
tvoj ANĐEO ČUVAR

nepoznati


31.10.2007.

Stelice,
danas je prošla godina dana,
i toliko puno ti više nisi s nama..
danas plačemo svi za tobom,
nema te i ne znamo šta ćemo sa sobom..
dušu našu preplavila je tuga,
ti gledaj me sa neba na kojem te nosi duga..
šta da ti kažem, ne znam ni sama,
patimo puno što nisi s nama..
na ovu pjesmu potpisati se neću,
a tebi i tvojima želim samo sreću..
ti znaš tko sam,
jer sa neba me gledaš,
tu bit ću za tebe kada god me zatrebaš..

nepoznati


moja mala pjesma za stelicu:

ove me dani tuge vode u
naše stare dane
dane kad si plesala,
kad smo se igrale....
pitam se pitam
jesam li nešto
krivo rekla, napravila,
jesam li ti ikad što zabranila,
sada....
sada....
bih....probdjela milijun noći....
samo da te još jednom
ugledam...
taj jedan trenutak trajao bi kao
vječnost...
samo da te još jednom ugledam....

Marijana iz Pule


Svaka tvoja suza,
naša je suza.
Svaki tvoj osmijeh,
naš je osmijeh.
Kad si tužna,
mi smo tužni.
Kad si sretna,
mi smo sretni.
Sjeti se naših ljepih dana,
i lijepih uspomena,
Gore na nebu,srest ćemo se mi,
Više tuge neće biti,i mi
ćemo zajedno sretni biti,,,

Anna

Kad me ne bude više
Kad mi tragove isperu kiše,
Ostat će duša da ona živi
Da te i dalje voli i da ti se divi.

Da te prati u tvojoj tuzi,
Da ti bude smiraj u svakoj suzi,
Da te čuva od zla i laži
Da ti samoću noću ublaži.

Da te ponovno uspravi i digne,
Da ti k'o melem u snove stigne,
Da ti vrati osmijeh i da opet budeš sretna,
Da život živiš do zadnjega trena.

Da shvatiš da život vrti se u krugu
Da živiš i sreću i strepnju i tugu,
Da blijeda slika onoga koga nema
Da i to je život, a ne uspomena.

Da se naučiš živjeti s onim što je bilo,
Da stvarnost nije ono što se snilo,
Da sve lijepo iz jučerašnjeg dana
Živi zauvijek duboko u nama.

Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima,
Družeć se s tobom u tvojim snovima.

djevojka s osmjehom

Stelica je bila djevojčica mala
ovome svijetu bila je jako draga
bog ju je uzeo nama
i neizmjernu bol ostavio tada
zašto, zašto pitamo se mi
ali kad se bolje zagledamo u nebo vidimo je svi
noću nam nebo svojom dobrotom obasjava
i svakome novome anđelu na nebu put osvjetljava.

Ivana

Izgubila sam se u gradu,
čije ulice nemaju imena,
tamo gdje ne postoje karte,
tamo gdje ne postoje putokazi.

Izgubila sam se u gradu
koji nosi ime ljubavi,
a samo glavna ulica ime nosi,
glavna ulica je BOL.

I kad prolaziš tim dugim,
mračnim,
bezimenim ulicama
ne znaš što da osjećaš,
SIGURNOSTI ili STRAH

Strah prema nepoznatom
što se krije iz ugla
i nikad ne znaš što te čeka,
jer ne znaš ime sljedeće ulice.

Znaš samo
da jednom ćeš otići,
a moraš proći kroz glavnu ulicu,
ulicu BOLA, PATNJE i SUZA
i ne znaš što te poslije čeka

...uz vas sam....Ivana

ZVJEZDICA
Pogledah noćas u zvijezde
i…vidjeh te tada,
predivnu sa kovrčicama nestašnim
osmijehom predivnim;
u ljubavi cvala si,
pravo srce bila si…
Srce, sa srcem još ljepšim
kojeg nosila si kao mamin dar.
Mamino zlato bila si, znaj
njene ljubavi krasio te sjaj.
I sad kad se u nebo zagledah
tražim najljepšu zvijezdu
jer, ljepotice moja,
ti si najljepši dar neba…
Samo, sada ipak nisi tu
mama ne može mirisati tvoju kosu;
suze padaju jedna za drugom
i kad suza više nema.
Misli lete k tebi
penju se dugama šarenim,
a ti, srce mamino,
pazi na svoje najmilije
čuvaj ih i ljubi sa visina
svojim nevinim usnama

Stelici od Milene

I close my eyes,
Then I drift away
Into the magic night.
I softly say
A silent prayer
Like dreamers do
Then I fall a sleep to dream
My dreams of you.

In dreams I walk with you.
In dreams I talk with you.
In dreams you’re mine.
All of the time we’re together
In dreams.

But just before the dawn
I awake and find you gone.
I can’t help it, if I cry.
I remember that you said goodbye.

It’s too bad that all these things
Can only happen in my dreams
Only in dreams
In baeutiful dreams.

Roy Orbinson

Here With Me
I didn't hear you leave
I wonder how am I still here
I don't want to move a thing
It might change my memory
Oh I am what I am
I'll do what I want
But I can't hide

I don't want to call my friends
They might wake me from this dream
And I don't wanna leave this bed
Risk forgetting all that's been

I won't go
I won't sleep
I can't breathe
Until you're resting
Here with me
I won't leave
I can't hide
I cannot be
Until you're resting
Here with me

By Sarah Brightman

Vrijeme je u oblacima,
a ja sam u njemu...
Zamisli: ne postoji,
a odlucuje o svemu!


MOLITVA

Sto htjedoh reci, davno sve sam
U djetinjstvu jos reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat jos mogu,
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Sto sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li cemo stici
Na vrhove il past u bezdan
Mi moramo tek ici, ici
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri Boze, ako one
Zvijezde sto sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U ocajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oci kao lane,
Od buducih joj dana crnih
Ucini, Boze, svijetle dane!

Sve zvijezde sto joj zivot mrace,
O dobri Boze, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znace
Besanih noci sijede vlasi.
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako neces da ih zgasis
I ako iskusenja treba,
Ti moras, Boze, da je spasis
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj zivot zgadis,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustis ruku na nju,
Spusti je samo da je gladis!

Dobriša Cesarić


MOJA MAMA

Sve se okrece oko moje Mame,
sve se okrece zbog ljepote njene:
Tata se okrece,
Zemlja se okrece,
Sunce se okrece
A Mama se okrece samo oko mene .


KĆERKICE

Davno,
Bile smo prijateljice.
Do kobnog trena
Te proklete noći.

U tmurno jutro,
Iz sna me prenuo
Oštar zvuk.
Drhtav glas
Sa druge strane:
«Mrtva je.»

Mislila sam
Ta šala je,
Nazvala svoje.
Kao oštrica,
Rasparale me riječi:
«Istina je.»

Pala sam
U suzama gorkim.
Preklinjala Boga
Da se iz more probudim.

U dvorani svijetloj,
Toga dana,
Bezbroj svijetla svijeća
I bjeline cvijeća.

Teškim korakom,
Shrvana od boli,
Prilazim tvom
Tronu pobjedničkom.

Tako lijepa,
U idili cvijeća,
Poput princeze kakve
Očuvanog tena.

Pred tobom,
Hrabrom ratnicom,
Ja sićušna
Slamam se poput
Srca napola slomljena.

Uz bolne jecaje
Suze moje
Umivaju blijedo lice tvoje.

Zadnji puta
Želim te dotaknuti.
No ruke su mi tako teške.

Skupim svu snagu,
Pogladim te
Po licu ledenom,
Dajem ti zadnji poljubac
Uz bolni vapaj.

Slomljena,
Pratim te do
Vječnog
Tihog Doma tvog.

Bacam ti ružu…
I trčim…

Tvoj osmijeh,
Tvoj miris,
Vedrina tvojih sjajnih očiju…
Ništa od toga,
Ne hrabri me svakim novim danom.

Ali ti,
Anđelčiću moj,
Živiš sa mnom,
U srcu mom shrvanom,
Do trena
Ponovnog susreta,
Vječna zvijezdice Stelice.

tuzna


I Grieve

it was only one hour ago
it was all so different then
there's nothing yet has really sunk in
looks like it always did
this flesh and bone
it's just the way that you would tied in
now there's no-one home

i grieve for you
you leave me
'so hard to move on
still loving what's gone
they say life carries on
carries on and on and on and on

the news that truly shocks
is the empty empty page
while the final rattle rocks
its empty empty cage
and i can't handle this

i grieve for you
you leave me
let it out and move on
missing what's gone
they say life carries on
they say life carries on and on and on

life carries on
in the people i meet
in everyone that's out on the street
in all the dogs and cats
in the flies and rats
in the rot and the rust
in the ashes and the dust
life carries on and on and on and on
life carries on and on and on

it's just the car that we ride in
a home we reside in
the face that we hide in
the way we are tied in
and life carries on and on and on and on
life carries on and on and on

did I dream this belief?
or did i believe this dream?
now i can find relief
i grieve

Peter Gabriel

Izgubljena duša

Želim plakati,
ali suze kao da ne žele poteći.
Skrivam svoju tugu
dok mi srce roni suze i plače.
Zašto je život tako kratak?
Zašto Bog oduzima ljudsko blago?
Zašto umiru oni koji su potrebni drugima?
Moje srce duboko je u sebi zatomilo tugu,
tražeći utjehu i puštajući razum
da skriva sve njegove suze.
Šuteći,
slušam kobne zvukove crne melodije
koju sviraju suze žalosti tražeći utjehu.
Žalost je u trenu obavila sva srca
i kao eksplozija probudila
sve već zaboravljene osjećaje.
Zar je potrebna smrt
da bi nas netko napustio?
Zar je ta duša morala otići
bez povratka i bez oproštaja,
zar je morala napustiti svoje voljene?
Onako mlada,
sa životom pred sobom,
s obitelji koja je živjela s njom i zbog nje.
Zašto je morala umrijeti?
Širila je dobrotu svojim riječima,
svojim pogledom i svojim lijepim likom.
Iako je više nema
u našim srcima
ostavila je neuništiv pečat svoje dobrote
koji nikada neće izbljedjeti.

Andrijana 24.04.08.

Malena zvjezdice

četvrtak, 04.11.2021.

Voljela bih da si mogao čuti...

Pretužna sam zbog puno razloga... ali kako je život pun nekih odluka koje donosimo, tako sam i ja odlučila sačuvati na ovom našem vječnom spomenaru, na ovoj vremenskoj kapsuli.. samo tople i dobre trenutke.. Jedan od onih koje bih voljela da si mogao vidjeti i čuti od nekuda Silvio, je bio kada ti je Tina čitala svoja sjećanja na tebe.
Sprovod je bio tih, dostojanstven i baš onako kako to zadnji ispraćaj drage nam osobe i treba biti.... Uz naravno puno suza.. jer je posebno teško kada se odlazi prije vremena.. i "preko reda".
Uz tihe, ali snažne glasove pjevača koji su započeli cijelu ceremoniju s pjesmom: "Otišao si s mirisima jutra..", zatim vrlo dirljivog govora direktora firme u kojoj si radio... Tina je odjednom shvatila da je govor bio o tebi ali u tom dijelu tvog života.. posao, kolege, firma... te je u trenutku odlučila da želi reći nešto o tebi kao osobi i kao tati.
Iznenadila me jer nisam znala da će to napraviti. Malo je reći da me to slomilo do kraja.
Njeno pismo, neka ti stoji ovdje za vječnost:



"Djeca su najiskrenija bića, a kako bih te najbolje opisala, pročitat ću dijelove tvojih pisama koje si kao dječak slao majci koja je radila vani.

Budući da si volio simboliku, prvo pismo iz kojeg prepisujem tvoje riječi je napisano na današnji datum:

3. studenog 1974.
- Draga mama,
u školi je sve po starom. Odlično učim. Žao mi je što si bolesna, no sve će biti u redu. Kod nas je sunce. To već traje tri dana. Inače je kiša. Ja puno čitam, a još više se igram, ali i dosta učim. Imam dosta zadaća. No one su lake. Tako je svaki dan. Sada gledam televiziju i pomalo učim. Znaš, meni se baš ne piše jer puno kašljem no to nije važno jer ipak, ako mogu puno trčati, mogu i puno pisati. Za sada toliko.

18. listopada 1974.
- Ja se sada igram. Igram šah. Oprosti što pišem tako grdo, imamo puno zadaće, ali sam uspio uhvatiti malo vremena da napišem pismo. Puno čitam. Sada slušam radio.

18. ožujka 1974.
- Ja sam inače dobro. Nabijam loptu. Nedjeljom i subotom učim, igram se i slušam nogometne prijenose. Navijam za Dinamo. Dinamo je u jesenskom dijelu prvi, a u drugom deveti. Znam cijeli sastav, a to su.....

**************************************************************************************************************************
Ova si pisma pisao sa deset godina, ali iz njih je već sve jasno. Volio si puno čitati, pamtim silne knjige pored tvojeg kreveta jer si ih čitao nekoliko paralelno. O svemu si pokazivao interes i što si god pročitao si mi prepričavao kao priče za laku noć. Od Svemira, svjetskih ratova, filmova do nogometa. Malo je sastava koje nisi znao nabrojati od sedamdesetih do danas. Malo je i Juventusovih utakmica koje si propustio. Čitao si i novine na talijanskom jer su naši nedovoljno pisali o tvom klubu.

Falit će mi slušati te.

Govorio si kako ti je najljepše razdoblje života bilo kada si čuvao seku i mene preko ljetnih praznika. Kad smo se vozili po gradu, slušali kazete u autu, šetali po parkovima, jeli pizzu na Britancu. Cijele smo se dane samo smijali i zezali. Učio si nas voziti bicikl, citirao pjesme Azre, igrao s nama memory.

Sada ponovo čuvaš seku.

Zadnju večer si me zagrlio i rekao: "Tina, nemoj plakati. Mi smo borci."
Ne znam što se dogodilo sljedeće jutro, ali ja ću se i dalje boriti. Mama i ja ćemo se boriti.

Pamtim svaki savjet, svaku pouku, svaku tvoju mudru izreku. Osobe žive sve dok žive oni koji ih spominju i koji ih se sjećaju. Vas dvoje će te zato još dugo živjeti.

Volim vas i nedostajete mi oboje."









- 21:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.10.2021.

KAD JEDNOM STANE, ONDA STANE

Stelice moja mila,
na našu preveliku žalost, i tvoj tata ti se pridružio u vječnosti.
Četiri dana prije nego smo trebali tvoju tužnu godišnjicu obilježiti.
Izgubili smo ga jučer, naglo i bolno.
Baš kao i tebe.
Bez mogućnosti oproštaja... bez zadnjeg zagrljaja, samo ste nam isčupani iz života.
Koliko boli srce može zaista podnijeti.
Voljena moja djevojčice, ja ću i dalje maštati o tome kako se ti i tata sada družite... nemam u tome utjehe jer mi oboje beskrajno nedostajete, ali nemam ni drugog izbora.
Samo nebo zna koliko je tvoj tata tebi bio pravi tata, za razliku od mog.. kojeg u prošlom postu nisam oplakivala.. jer to nije zaslužio.. ali tvoj jest. Jer je bio dobar tata koji je znao voljeti svoje djevojčice.
Život je zaista pretežak.












- 08:35 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2021.

Život ide dalje, dok jednom više ne ide....

Kažu ljudi nakon nekih događaja: život ide dalje...
I ide, prirodi i svemiru... i onima koji ostaju živjeti.. ali ne ide onome tko umre. Njemu je život stao i više nikud ne ide.
Ako si život živio dobro onda će ostati netko iza tebe tko će te se sjećati i poštovati uspomenu na tebe, ako nisi onda iza tebe ostaje samo gorčina. Ljudi dok žive jako malo o tome razmišljaju. A nikad ne znaš kad će ti doći kraj. Danas sam saznala da je umro čovjek koji je bio moj biološki otac. To je činjenica pa ga ne mogu drugačije nazvati, no tata je riječ koja se ipak mora zaslužiti. Niti jedno dijete ne traži da ga se donese na svijet. I ne mora automatski biti zahvalno za podaren život, već se oko djeteta mora jako truditi i puno ljubavi pružiti da se od njega stvori dobro ljudsko biće. Moj otac nije bio jedan od tih... on nije pružao ljubav već bol. Sve moje uspomena na njega su ružne.. i neću ih ovdje zapisati dovoljno je što žive u mom sjećanju. Žao mi je što nosim te gene.. žao mi je što je baš on bio moj otac. Razumijem biologiju.. da je bio netko drugi i ja bih bila neka druga... i ne bi ni moj život ovako izgledao i išao... Ostaje nam samo da sanjamo .. kako je moglo biti... i kako bi bilo lijepo imati moć mijenjati neke svoje stvari u životu.. od ljudi do postupaka za koje žalimo da smo radili. Ja kad bih mogla promijenila bih jako puno toga... Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji kažu: ništa ne bih mijenjao... Mora da je njima život zaista bajka.
Moj otac, tvoj djed Stelice, imao je u životu puno prilika reći: Oprosti. Žao mi je. Volio bih da je bilo drugačije i da mogu ispraviti sve ono što nisam radio dobro.
Nikad to nije učinio.
Pa ni onda kad smo se od tebe anđele moj morali oprostiti.
No, sad je ionako prekasno. Umro je tvoj djed kojeg nikad nisi upoznala.. a često si pitala... jer te naravno zanimalo.
Težak je život.
I kratak.
Treba ga živjeti pošteno. Ne raditi zlo i truditi se biti najbolja verzija sebe. I griješiti. Ali se i pokajati. I oprostiti i tražiti oprost. Sve je to život vrijedan življenja.. Samo je jedan, neponovljiv.





- 09:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2021.

Otišla je i moja Zdena

16. VELJAČE 2021.

Stelice moja mila,
jučer je i tvoja kuma izgubila bitku za život.
Sjećanja me preplavljuju, od dana kad sam ju upoznala.. kako smo se polako zbližavale do toga da se povežemo i kumstvima.. Ona je bila kuma tebi i Tini, a ja njenoj djeci: Heleni, Magdaleni i Martinu. Bilo je to jedno od onih dragocjenih prijateljstava ispunjeno jedino ljubavlju, poštovanjem, uvažavanjem, razumijevanjem i toplinom. Zdenka je bila kao rijetko tko poštena i iskrena, a opet tako pažljiva osoba i prijateljica. Jako je voljela svoju obitelj i svoju prekrasnu djecu. Izuzetno vrijedna, nikad joj nije bilo ništa teško napraviti ako ju je netko tražio pomoć... zračila je dobrotom i silno će mi nedostajat u životu. Otišla je prerano, ne dočekavši ni svoju 55 godinu.

Zauvijek ćeš biti u mom srcu Zdenkice.







- 07:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2021.

22.

Danas bi imala 22 godine, voljena djevojčice. I više ne bi bila djevojčica, bila bi prekrasna mlada djevojka.. puna svojih snova i planova za život. Borila bi se u ovim ludim vremenima u kojima sad živimo skupa sa svima nama. A ja bih uživala i ispekla ti tortu pa bi proslavili tvoj rođendan.. u ljubavi, veselju i sreći. Nema dana da nisi u mojim mislima.. U sebi ti stalno nešto pričam, još uvijek te učim.. dijelim s tobom, grlim te i ljubim.. Makar ti trenuci traju kratko oni su moja utjeha. Samo ponekad stisne obruč jako i onda je bol gotovo neizdrživa. Ta nemoć da se išta promijeni, ta konačnost i beznadnost su preteški. Zatim te odmah nakon toga prizovem onako nasmiješnu i zabavnu kakva si bila.. i pretvaram se kako si zapravo samo privremno odsutna. Tako je jednostavno lakše podnosti život. Volim te Stelice moja mila.











- 09:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.10.2020.

Ima jedno svjetlo

Eto, uoči još jedne pretužne godišnjice Stelice moja, već jutros sam isplakala dušu.. Naime napisana je pjesma o Anamariji, djevojčici koja je ove godine jedina izgubila svoj mladi život u potresu koji je zadesio Zagreb 22. ožujka.
Anamariji sam i sama zapalila svijeću tu večer, i plakala. Nema većeg gubitka od gubitka života djeteta, bez obzira na način, bila to bolest ili nesreća. Pjesma me baš slomila. Pjeva ju Goran Karan i zove se: Ima jedno svjetlo


- 09:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2020.

Baka Đurđa

Stelice moja,
danas, 31.03.2020. umrla je tvoja baka Đurđa.
Uglavnom svi skupa samo šutimo i kroz tu šutnju prolazimo sve emocije nemajući potrebu verbalizirati ih.
Ne znam zašto. Sve je tako postalo preteško. Tata ti je odmah primjetio jednu podudarnost s tobom.. isto je bio utorak i isto je bio 31. Zadnji dan u mjesecu.
Sprovod će biti vrlo vrlo skroman jer je zbog ovog virusa koji hara i zbog zabrane okupljanja nemoguće okupiti više ljudi... Bit ćemo tvoj tata, seka i ja. Zamisli. Kako je to sve tužno i bolno. Mi ćemo vjerojatno ponovo proživljavati one najteže dane u našim životima.. i sve će biti tako konfuzno.
Kakva teška godina.. :(




- 17:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.03.2020.

Teška vremena

Milo moje dijete.
Proživljavamo najteže dane od onih kada smo tebe izgubili anđele.
Ovako nešto nitko nije mogao ni zamisliti da će za svog života dočekati.
Stalno mislim na tebe... koliko mi nedostaješ...
Tvoja nježnost i toplina...
i tvoja potreba da ja tebe zaštitim..
to naše uzajamno davanje i primanje ljubavi.
To mi jako nedostaje..
Svijetom hara pošast neke grozne nove bolesti. Ljudi su u strahu. Moramo se čuvati, udaljavati jedni od drugih.. držati razmak.. a ja samo mislim kako mi nedostaje topli stisak tvog zagrljaja.
Jutros nas je probudio i grozan potres. Najjači do sada u životu koji sam osjetila. A i Tina ... Svi smo još uvijek u strahu od novih potresa.. Jednostavno ne znamo što se to događa sa Svijetom .. mila moja.
Teška su vremena.. zaista.


Nadopuna posta
29.12.2020. - Ipak sam doživjela još jači potres od onog iz ožujka. Ovaj je bio jačine 6,3 i trajao je gotovo minutu. Beskrajno, beskrajno dugo i nadrealno. Tina i ja smo bile vani i držale se za ruke dok nam se tlo doslovno ljuljalo pod nogama... stravično iskustvo. A onda je slijedio šok kad smo vidjele što je potres učinio Petrinji, Sisku, Glini i ostalim mjestima u okolici. Sedmero ljudi je izgubilo živote... a prva žrtva je ponovo bila jedna djevojčica. Apsolutno prestrašno.

Laura








- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2020.

Još jedan rođendan

I ponovo naš dan Stelice, tvoj i moj... sjećam ga se jako dobro... onog veselja i miline... a onda ta žutica... pa nismo mogle doma sljedećih deset dana. Sjećam se i da sam rekla tvom tati kako sam mu donijela poklon za Valentinovo... :) Bili su to prekrasni dani. Sjećam se kako je Tina bila nježna prema tebi.. pažljiva i sretna.. Imala je već pet godina i nije bila ni malo ljubomorna već ti se iskreno veselila. Sretna, sretna vremena.
Život puno toga promijeni, i ne uvijek pravedno i ne uvijek na bolje.
Danas ti nismo otišli .. jer je padala nemoguća kiša i puhao jak vjetar.. Jednostavno nije bilo smisla otići i ostaviti ti cvijeće koje će biti uništeno odmah... upaliti svijeću koja će se ugastiti...pa sam to učinila u našem domu.. pored tvoje slike.. i cijeli dan se zapravo trudila odagnati misli.. zaposliti se... zaokupirati s nečim, da ne mislim kako je drugačije današnji dan trebao izgledati.
Djevojka od 21 godine..
Sve nam je oduzeto.
Mila moja.










- 23:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2019.

13

Da ja ovo ne živim.. možda ne bih vjerovala... ali prolazak vremena ništa ne čini na ovim osjećajima.. Jednako boli .. jednako je teško i jednaka je praznina .. Ide život dalje da.. svima koji ga žive... ali tebe Stelice nema u njemu i to ništa ne može ublažiti.










- 06:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2019.

Tvoj dvadeseti rođendan anđele

Danas bi bila djevojka koja napušta svijet teenagera...odrasla i voljena... slavila bi rođendan u krugu svoje obitelji koja te voli i kojoj beskrajno nedostajaš Stela mila.








- 07:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2018.

Bol bez kraja

Još jedna godišnjica...
Godine prolaze, a mi to uopće ne osjećamo.. sve je kao i prvog dana..
Tvoj glas mi odzvanja u sjećanju i naši planovi kako ćemo provesti sljedeće dane..
Živjeti ovakav život velika je patnja. Sve što radimo i sve što proživljavamo prožeto je beskrajnom tugom jer si i ti trebala biti s nama.. i ti si trebala to sve doživjeti .. Život je samo jedan.. neprocjenjiv je i nema reprizu. I to je ono što razdire dušu.. tvoj život je tebi uskraćen.. Jednostavno prekinut i zaustavljen.. i nikome ništa.. Prepuna sam gorčine.. jer ništa to nema smisla. Ništa se ne može promijeniti i osuđeni smo na ovakav život do njegovog kraja. Dolazimo ti na grob i donosimo cvijeće.. gledamo u sliku tvojih blagih i toplih očiju.. očiju koje su se tako veselile svakom novom danu i svom odrastanju.. Ti si pjevala čim si otvorila oči.. bila si vesela i draga djevojčica. Ispunjavala si moje srce ljubavlju i srećom. Toliko mi nedostaješ djetešce moje.













- 07:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2018.

Devetnaesti rođendan

... koji je sve samo ne sretan...

i tako dok dišem....








- 21:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 31.10.2017.

Jedanaest godina

Tebi moja ljubavi mala...

Jedanest godina mi živimo jedan drugi život. Koji nismo sami stvarali, koji nam je nametnut i ne možemo ništa promijeniti. Život ide dalje živim ljudima.. to je istina.. ali ne ide onima koji taj život više nemaju... ne ide tebi.. a što onda meni kao tvojoj mami to znači.. Mila moja ... beskrajno mi nedostaješ.. Ništa mi vrijeme ne znači.. ne olakšava ni bol ni patnju za tobom.. ni očaj ni ljutnju... samo se navikneš to skrivati u sebi i šutiti... Jednostavno ne postaje lakše... nikada. Bar ne meni.. Toliko toga smo još trebale zajedno doživjeti .. toliko toga jedna drugu naučiti... smijati se i plakati.. Stelice mila. Tek si počela bila...












- 05:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 27.05.2017.

Denis

Iako ja ne vjerujem u RAJ..
ne vjerujem u život nakon smrti...
to ne znači da ga nema...
i ako ga ima...
nadam se da ste u njemu samo vi anđeli...
i da je tebe Anđele moja Stela dočekala ..
i da te grli...

Srce mi je slomljeno zbog tebe Denise....

Prokleta bila..




- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2017.

Pretužan rođendan..

Stela moja, danas bi ti slavila svoj osamnaesti rođendan..



I sve što mi možemo napraviti je donijeti ti cvijeće i zapaliti svijeću.. zastati u svojim mislima... osjećati stezanje oko srca.. pustiti bol da radi svoje.. jer to ionako ne možeš zaustaviti..


- 08:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2016.

Deset godina




I nakon deset godina.. na današnji dan kroz moju glavu, uzburkanu mislima i osjećajima, odzvanjaju ove riječi sa slike:
Da je pazio kako vozi, bila bi živa.. DA JE PAZIO KAKO VOZI BILA BI ŽIVA!!!!!.....

I to je sve! Samo je taj dan trebao gledati cestu gdje vozi i obratiti dužnu pozornost na sve sudionike u prometu.. pa i one namjanje.. sa školskom torbom na leđima....NA "ZEBRI" i S UKLJUČENIM ZELENIM SVJETLOM NA SEMAFORU!!!!

Teško je kad od svega što zaboravljaš u životu ne možeš zaboraviti najgore trenutke.. zašto to priroda nije nekako selektirala.. da pamtiš samo sretne dane.. ali ne ide to tako. Mora ostati taj užas u tebi.. mora te mučiti i stalno se vraćati...

Nosimo ti cvijeće i svijeće mila moja.
Koji pakao........... TEBI............ onako uzbuđenoj zbog života koji živiš.. i veseliš se svakom novom danu.

Svaki dan i svaki tren si u mislima.. ljubav prema tebi ne prestaje.. čežnja za tobom ne nestaje.. i danas sve što možemo je provesti ovaj prokleti dan s tobom i kod tebe.. sve bih dala za tvoj zagrljaj Stelice.







Prošao je Stelice i ovaj dan.. noć je pala i mi smo te opet morali ostaviti gore samu.. srca su slomljena i ništa se tu ne može napraviti.

Hvala svima koji ste posjetili Stelicu na njenom počivalištu.. hvala svima na upaljenim svijećicama i svakoj vašoj misli i riječi...

- 06:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

Hvala na sjećanju

Hvala novinarki Kristini koja me zvala nedavno i s puno razumijevanja i strpljenja slušala moju priču! Teško se suzdržati suza pa i onog očaja koji izvire iz svake riječi kad sve to ponovo proživljavaš izgovarajući na glas... i zato kad te netko s toliko suosjećanja iskreno sasluša je pravi melem u ovom okrutnom društvu.
Beskrajno mi je teško zbog djevojčice koja je neki dan izgubila svoj mali život.. svaka takva nesreća me ponovo baci na koljena i teško se zatim dizati i vratiti u svakodnevicu..
Prebolno je..




Tekst iz jutarnjeg lista 14.10.2016.:


Sandra Župančić više ne čita crnu kroniku niti gleda osmrtnice. Nije pročitala ni vijest o tragediji u mjestu Cvetkovci nedaleko od Koprivnice, u kojoj je, u strašnoj prometnoj nesreći, poginula dvogodišnja djevojčica koja je s ocem pratila sedmogodišnjeg brata na školski autobus. Otac je također u teškom stanju, a majka se liječi od teške bolesti.

- Baš zbog takvih priča više ne mogu čitati novine. Naime, znam tu bol jer znam što čeka te roditelje - priča Sandra Župančić, zaposlena u jednoj zagrebačkoj galeriji slika.

Zadnjega dana ovog mjeseca bit će točno deset godina otkad je njezina kći Stela poginula na putu u školu. Prelazila je cestu preko zebre, tijekom zelenog svjetla na semaforu. S druge strane naišao je vozač Hitne pomoći, skretao je, također mu je na semaforu bilo zeleno. Nije vidio dijete s velikom crvenom torbom. Prešao je preko nje, kasnije je na suđenju rekao da je mislio da ide preko ležećeg policajca. Stela je imala sedam godina.

Nakon kćerine smrti Sandra Župančić počela je pisati blog malenazvjezdice.blog.hr. Iznenadila se koliko je blog bio posjećivan i, osobito, koliko joj se roditelja koji su preživjeli sličnu tragediju javilo. Budući da nikakve organizirane, specijalizirane pomoći roditeljima koji su izgubili djecu u prometnim nesrećama u Hrvatskoj nema, počeli su joj se javljati.
Slamka spasa

- Mnogi su me zvali, uvijek s istim pitanjem: kako dalje živjeti? Ne znam! Ne mogu im dati utjehu, reći im da će biti lakše, da s godinama bol prođe. Jer ne prođe. Nema dana da se ne sjetite svojeg djeteta, da se ne pitate kakvo bi bilo, kako bi izgledalo, što bi radilo. Vlastiti život nakon smrti djeteta više vam ne znači ništa. Ali moram dalje, zbog onih koji mi znače sve, prije svega zbog svoje starije kćeri. Nisam nikada pomislila na suicid, ali bilo je noći kad sam mislila da neću doživjeti jutro. Ali onda svane, i ti ustaneš... - priča Sandra.

U svemu si tome, kaže, sam. Nakon Steline smrti počela je čitati, gutati literaturu, pokušavala si pomoći.

- Tražila sam slamku spasa. Nitko ti ne može pomoći, ali možda može olakšati. Kod nas nema nikakve sustavne pomoći, nitko nas ne pita kako smo niti nudi psihološku pomoć, čak ni djeci, braći i sestrama - napominje Sandra.

U zapadnim zemljama postoje jasni protokoli postupanja. Vijest o pogibiji djeteta roditeljima ne priopćava policajac, već educirani psiholog. U slučaju male Stele vijest je prvo priopćena njezinoj starijoj sestri koja je tada imala 13 godina.

- Kako ne postoji sustav, pa nitko ne gleda širu sliku, u školi su organizirali psihološku pomoć za učenike iz Stelina razreda. Ali Stelinu sestru su potpuno zaboravili. Kad se nakon tragedije vratila na nastavu, dobila je za zadaću opisati neku televizijsku emisiju. Kako mi tada nismo gledali televiziju, ona nije mogla napraviti zadatak, a valjda nije htjela reći zašto, pa je dobila dva. Ja sam poludjela i zvala školu, pitala kako je moguće da joj to rade, da je nitko ne pita kako je niti s njom porazgovara, a u školi su mi odgovorili: “Mislili smo da je najbolje da se ponašamo kao da se ništa nije dogodoilo!” Pa kako? Sve se dogodilo! - priča Sandra Župančić, koja je dijete sama vodila psihologu. I vozač koji je pregazio Stelu dobio je psihološku pomoć. Stelini roditelji nisu.
Nema stručne pomoći

Obitelji su, kaže, prepuštene same sebi, a nisu sposobne same prebroditi ono što im se dogodilo.

- Obitelji se raspadaju, partneri optužuju jedan drugoga, predbacuju si, osobito da jedan ne tuguje dovoljno, da ne žali kao što bi trebao. Razvodi su masovni, ljudi se okreću alkoholu. Neki nalaze spas u fanatičnoj religioznosti - napominje Sandra. Njoj je, kaže, pomoglo što je našla srodnu dušu. Riječ je o jednoj gospođi iz Slavonije, kojoj je također u prometu poginuo sin. Isto razmišljaju, isto osjećaju.

- Razgovor s njom najbolja mi je terapija. Čujemo se, popričamo, guramo jedna drugu dalje - priča.

Njezin se brak održao. Muškarci, kaže, drugačije reagiraju na tu nesnosnu bol.

- Moj muž je bio čvršći, bio mi je oslonac. I dobro je da je tako, ne znam što bi bilo da smo se oboje potpuno raspali. Ja vičem, plačem, pričam. On malo priča, čuva bol u sebi, ali pati jednako. Kad brišem prašinu sa slike naše djevojčice, pronalazim otiske njegovih usana. Ljubi je, svako jutro... - priča majka.

I djetinjstvo njezine starije kćeri, danas 23-godišnjakinje, naglo se prekinulo. Sve se promijenilo, djevojčica je odrasla, sazrela puno prerano.
Nedjelja na groblju

- Ona je predivna, predivna... Studira, radi uz studij, jako je vezana uz nas. Tiha je, nema s njom puno priče, samo suptilni znakovi. Ja znam da je njezin život mogao biti drugačiji, lakši, bezbrižniji. Ovih dana mi je bio rođendan, poklonila mi je narukvicu s dva privjeska, slovom S i leptirićem, te pisamce: “Slovo S na narukvici predstavlja tebe, tatu i Stelu. A ovaj mali leptirić sa strane, to sam ja” - priča mama.

Izgubili su, kaže, velik broj prijatelja, pa i dio rodbine.

- Ne mogu se nositi s tim da je naš život promijenjen, zauvijek. Postajemo im uteg, postajemo im teški, jer to je uvijek s nama, taj osjećaj, iako o tome ne pričamo. Znali su me pitati: “Jesi li sada bolje?”, kao da me snašla neka bolest koju ću preboljeti i opet će sve biti po starom. Neće! Ja i dalje nedjeljom idem na grob dok se oni sa svojom djecom okupljaju oko ručka - kaže.

Suđenje počinitelju, kaže, za roditelje je ponovno proživljavanje svega, najčešće bez ikakve zadovoljštine. Vozač koji je pregazio Stelu dobio je kaznu od devet mjeseci zatvora.

- To se ne može prihvatiti. Smrt djeteta je strahota, pakao - svaki roditelj koji je pokopao dijete nastavlja živjeti pakao. Ali kad je dijete teško bolesno, kad ga roditelj gleda kako odlazi, kad zna da je napravio sve i da je to viša sila, možda kasnije lakše nađe mir... Ja ga ne mogu naći. Ostane ta ogorčenost, ta muka, taj stalni osjećaj da se njezina smrt mogla spriječiti samo da se netko držao prometnih propisa - govori majka.
Povratka na staro nikad nema

Smrt djeteta bez premca je najveća trauma koju čovjek može doživjeti, kaže Sunčana Rokvić, psihologinja iz Savjetovališta Žiraha, koja je nekoliko godina radila na dječjoj onkologiji KBC-a Rebro.

- To je trenutak u kojem osoba prestaje funkcionirati. Jedino što su roditelji tada u stanju je pobrinuti se za fizičke potrebe ostale djece. I kada osobe nastave živjeti, raditi i funkcionirati u novim okolnostima, povratka na staro nema - kaže Rokvić. Sustavna pomoć roditeljima koji izgube dijete, tumači, u suštini ne postoji. - U Hrvatskoj uloga psihološke pomoći nije osviještena, pa tako ni u situaciji smrti djeteta. Kad je riječ o djeci oboljeloj od teške bolesti, u nekim bolnicama roditelji dobivaju pomoć. Međutim, kad do smrti dođe nenadano, poput one u prometu, ne postoje dogovoreni protokoli ponašanja - kaže.

Link na tekst u novinama




- 12:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2016.

Rođendan





Tu sam... samo šutim.. nemam više riječi koje bi išta značile.. ionako bih samo ponavljala sve već rečeno... Ništa se nije promijenilo.. u našim srcima nema vremenskog odmaka.. ma koliko se to nekome činilo...
Nema za tebe više sretnog rođendana.. samo gorke suze i sjećanja na današnje datume onih godina kada si ga ti s veseljem slavila..

- 07:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.12.2015.

Nečujna buka

Pročitah danas negdje.. i potpisujem!

"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka.

Ali kad pukne srce, nastane tišina.

Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvačenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav.. nitko nije nedodirljiv... ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti."

Cecilia Ahern




- 10:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2015.

Svjetski dan sjećanja na žrtve cestovnog prometa

15.11.2015.

"Zašto Svjetski dan sjećanja?

Svjetski dan sjećanja na žrtve cestovnog prometa (WDR) označava se svake godine, treće nedjelje u studenom, od strane sve većeg broja zemalja na svim kontinentima širom svijeta.
....
Smrt i ozljede na cestama su iznenadni, nasilni, traumatski događaji, čiji je utjecaj dugotrajan, a često i trajan. Svake godine, milijuni novoozlijeđenih i ožalošćenih ljudi iz svih krajeva svijeta pridružuju se nebrojenim milijunima onih koji već pate zbog posljedica prometnih nesreća.
.....
Teret tuge i nesreće koje doživljava ovaj ogroman broj ljudi je sve veći jer su mnoge žrtve mlade i mnogi od sudara su mogli i trebali biti spriječeni, a isto tako zato što je odnos prema smrtnim slučajevima i ozljedama povrijeđenih, kao i žrtvama i njihovim obiteljima, često neadekvatan, ravnodušan, i neprimjeren gubitku života ili kvalitete života.
......
Ovaj dan je također postao važano sredstvo za vlade i sve one čiji rad uključuje prevenciju prometnih nesreća ili reakciju nakon nesreća, jer pruža priliku da se ukaže na ogromnu razmjeru i efekat smrtnih slučajeva i ozljeda na cestama, te hitnu potrebu za usklađenim djelovanjem da se zaustavi pokolj."

Cijeli tekst možete pročitati ovjde: Svjetski dan sjećanja na žrtve cestovnog prometa




- 15:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.10.2015.

Devet godina

O Stelice moja,
tko je mogao i zamisliti ovakav život. Dišemo, hodamo, radimo, živimo.. a sve bez tebe.
I danas je to osjećaj kao da samo čekamo. Znamo svjesno da te nema i da te više nikad nećemo vidjeti i zagrliti, gledati kako rasteš, a opet, kao da čekamo da se nešto promijeni.. i tako u tom čekanju prolaze godine. I dalje je preteško.
Voljeno naše dijete.







- 06:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.05.2015.

Višegodišnji zatvor???

Ovo je tekst iz novina

"U naletu automobila koji je u alkoholiziranom stanju vozila liječnica (46) Opće bolnice Karlovac jučer u 9.45 sati poginula je umirovljenica (77). Prelazila je pješački u blizini Trga Josipa Broza.

Vozačici je izmjereno 1,68 promila alkohola u krvi, a svjedoci su za Jutarnji list rekli da nije ni zakočila, a nakon nesreće pokušala je pomoći unesrećenoj ženi. Liječnica je specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja.

Zbog izazivanja nesreće sa smrtnom posljedicom prijeti joj višegodišnja zatvorska kazna. Pješakinju su prevezli u bolnicu gdje je nakon nekoliko sati preminula."




U srijedu ujutro - 9,45 doktorica, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja je imala 1,68 promila alkohola u krvi????

Prijeti joj višegodišnji zatvor???

U kojoj državi živi ova novinarka????

Nevjerojatno je kako je postalo "normalno" izgubiti život u prometu. To se, jel', kao svima može dogoditi.. Pa onda o tome ne treba poslije više pričati, ni imati dan obilježavanja žrtava u prometu - JER VAŽNO JE O TOME STALNO GOVORITI I PONAVALJATI I UČITI DA SE TO VIŠE NIKAD NIKOME NE BI DOGODILO.

Ali ne.. bolje je poslije pričati o tome kako se mi nosimo s tugom i boli zbog izgubljenih nam najmilijih.. I nametati nam mišljenja onih koji ne znaju što znači imati mrtvo dijete, sestru ili brata, roditelje, prijatelje i živog čovjeka koji im je oduzeo život, i koji neće dobiti nikakvu kaznu zbog tog idiotskog zakona koji je taj zločin nazvao nenamjernim, a ipak ga zove ubojstvom. Pa zar kršenje pravila u vožnji nije namjera???? Mi moramo slušati one koji nas žele naučiti kako se mi sad moramo s tim nositi i ponašati. Da ne bi drugima oko nas bio život težak.

Moja sućut obitelji!

- 10:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.04.2015.

Proljeće je..

Video gdje Stela uči čitati pjesmicu Proljeće je.. a nakon toga ju ponosno recitira:

proljece



- 15:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2015.

Rođendan?

Danas je trebao biti tvoj "sweet sixteen" rođendan.

Trebao je biti....



A ja brojim foldere sa slikama cvjetnih torti koje ti nosimo...
Sada ih je više nego onih gdje se tvoje veselo lice smiješi..
Mila moja..




- 10:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2014.

Zauvijek tuga

Svaki dan je podsjetnik na ono što smo imali i izgubili.
Svaki dan.
Uvijek je u njemu neka sitnica koja asocira, pa makar to bila pjesma ili film, situacija ili osoba.. uvijek je nešto. Ta praznina u duši je toliko duboka da se baš apsolutno ni s čim ne da čak ni zamaskirati, a kamo li popuniti. Ne možeš se otrgnuti od svojih misli kako je trebalo sada biti. I zato me strašno ljute emisije i ljudi koji ti silom žele nametnuti da to nije dobro i da tako ne bi smjeli razmišljati. Ne shvaćam kako oni zamišljaju da to izgleda??? Zar ti možeš utjecati na to hoće li te nešto podsjetiti na tvoje dijete i da se automatski ne pitaš kako bi ono sada u tom trenutku izgledalo, što radilo i kako se osjećalo? Što misle kako se osjećaš kad dođeš na grob svog djeteta, i pogledaš u sliku a nahrle ti sjećanja na njene nasmijane oči, zvonki glas koji govori : “ Kad ja budem velika, onda ću...“??? Zanima me kako bi se u tom trenutku majka trebala osjećati? Veselo? Ili to mora odmah potisnuti jer to nije normalno da tako razmišlja?? Smješiti se toj sličici i biti zahvalan što si ju uopće imao? Što, što?? Pa gdje je tu razum, gdje su tu osjećaji?? Nije mi jasno zašto ljudi toliko zaziru od boli, tuge i patnje kad su oni isto tako sastavni dio ovih naših života koje živimo? Na žalost jesu, i onaj tko ih mora osjetiti na svojoj koži vrlo dobro zna da su stvarni i da se ne daju samo tako potisnuti, izbrisati ili ignorirati. Potiskivanjem sigurno samom sebi radiš još gore. Ja u to duboko vjerujem. Dok ja izbacujem sve što osjećam makar na papir ili tipkovnicu ili još bolje u razgovoru s prijateljicom, do tad ja znam da čuvam svoj razum i svoje živce koji su mi potrebni za moju obitelj. Lagati neću, ni sebi ni drugima, ovakav život je bijedan i nije nešto što bi itko poželio živjeti, jer je nada potpuno izgubljena, jer nema povratka i nema ispravka. Neke se životne situacije mogu i popraviti i srediti tako da se život proživi koliko toliko sretno i zadovoljno, ali neke se ne mogu promijeniti i zato ti od života naprave pakao. Koji naravno postoji u tvojoj glavi i u tvojoj duši ali ga naučiš skrivati od drugih da im ne budeš naporan, no on je tu. Teško je objasniti nekome tko to nije doživio što zapravo znači gubitak potpunog smisla života. Jer i kad imaš za koga i dalje živjeti kao ja.. kad imaš dijete koje isto tako beskrajno voliš i koje će te uvijek trebati to je nešto što je normalno.. tako je trebalo uvijek i biti ... i to tako i prihvaćaš .. ali kad imaš ovakvu tragediju gubitka vlastitog djeteta i njegove budućnost i svoje budućnosti s njim.. i kad znaš da je to zauvijek.. tada to nije normalno i tada se gubi smisao života. Tada ostaješ živ, ali više ne živiš.



Znam da smo svi mi skloni idealizirati onoga koga više nema.. a to je još izraženije kad je u pitanju sedmogodišnje dijete koje je bilo neiskvareno iskustvom i dovoljno naivno da se bilo u stanju veseliti svom životu, i da svaka majka svoje dijete najviše voli i uzdiže, ali si nekako ipak to pokušavam realno objasniti.. Stela je bila aposlutno drugačija.. jedno nevjerojatno toplo biće koje je preuzimalo na sebe sve tuđe brige i tuge i suze.. i znala je to prekorenuti u pozitivu i donijeti svakom olakšanje.. Jednostavno je bila posebna i ne mogu se pomiriti da je više nema. I da više nikad neću moći ništa za nju napraviti.. ništa ju naučiti i ništa od nje naučiti. To je tako silno bolna i teška spoznaja da ne znam što bi ju ikad više moglo ublažiti i promijeniti. Može ti život prirediti usporedno i lijepe i sretne trenutke.. to svakako .... s tim i računam i tome se nadam... Tina mora imati svoj put i svoju sreću i ja ću se radovati svakom njenom uspjehu.. ali ono drugo ostaje nešto drugo.. i tu nema ravnoteže.





- 11:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2014.

31.10. - dan iz pakla

Još jedan u nizu..





HVALA SVIMA KOJI POSJEĆUJETE STELICU I NOSITE JU U SRCU!










- 07:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.03.2014.

Citat iz Vesninog kometara s prošlog posta:

"Da li vam se ikad dogodilo da propustite dati sućut nekome s kime niste baš bliski?
Ja sam sebi to dozvolila,iz vlastitog kukavičluka,i želje da se poštedim tuđe tuge."


Još bih možda mogla ovo razumijeti ako je u pitanju zaista površan odnos.. koji zaista nije prijateljski ili blizak, jer to je tako ljudski, što naravno ne znači da je u redu i da je to poželjno ponašanje te da se može opravdati, no kako znamo ljudski um i mentalitet uglavnom se tome ne čudim, no kad je u pitanju netko za koga si mislio da ti je blizak i kad izostane taj minimum sućuti onda to boli. Pisala sam davno o Stelinoj teti Melindi iz vrtića.. teti koju je Stela obožavala, a teta je sa Stelom provela veći dio njenog života i dobro ju poznavala.. i o tome koliko su mi nedostajale njene uspomene koje se nisu stigle ispričati kad je Stela odlazila iz vrtića.. a u te dane meni je trebalo sve.. sve.. sve.. htjela sam čuti od svih kako se sjećaju Stele.. i sve njene zgode i dogodovštine.. koje kad je sve u redu i život teče normalno jednostavno ostanu nezabilježene.. nesačuvane. Molila sam sve svoje da mi napišu na Stelinu Last memories stranicu svoje uspomene na nju.. NITKO, NITKO TO NIJE UČINIO! Osim jedne kolegice iz susjedne države s kojom sam tada poslovno surađivala i koja je Stelu vidjela jednom u životu. Moje prijateljice.. moja rodbina .. nitko nije napisao niti riječ.

Teta Melinda?

Ona mi je bila posebna bol. I nisam mogla nikako shvatiti zašto mi ne dolazi.. Zašto?.. Kako njoj može biti teže doći nego meni to živjeti.. zašto, zašto?? Nakon nekoliko godina uslijedio je njen telefonski poziv .. razgovor je bio, malo je reći, neugodan.. ne zbog nekih grubih riječi već zbog vjerojatno grča s njene strane i suzdržanosti s moje.. no ipak smo dogovorile da će mi doći .. prošlo je još nekoliko godina od toga i kad već sve to postane besmisleno - iznenadni susret.. susret kojem se teta Melinda nikako nije nadala.. i na kraju zaključak da joj je bilo preteško i da nije znala što reći! Ne znam, meni to nikako nije opravdanje i u svojoj sam duši morala konačno zatvoriti to poglavlje.. te zaključiti da ta ljubav ipak nije bila tako obostrana i tako duboka kako sam ja vjerovala. Teško je kad shvatiš da većini ljudi pa makar ti misliš da su ti bliski ne trebaš baš punim srcem vjerovati. Što reći na „prijateljicu“ koja ti nikad nije otišla na grob tvog djeteta.. zapaliti svijeću na godišnjicu .. nego na taj dan „slavi“ Halloween???
I onda nakon nekog vremena odustaneš, jednostavno ta očekivanja splasnu, a ti ostaneš razočaran do trenutka kad ti vjeru da još uvijek ima dobrih ljudi, vrati netko tko ti nosi tvoju tugu i tvoje srce na dlanu. Poštuje tvoju bol i razumije svaku promjenu ponašanja, netko tko ti nije poznavao tvoje dijete a pamti svaku njenu riječ i osjećaj.. Što reći onda.. Zahvalna sam beskrajno na tim prijateljstvima, jer srećom.. postoje i olakšavaju ovaj pretežak život, čine ga podnošljivim.



~ ~ ~ DUST IN THE WIND ~ ~ ~

- 12:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2014.

15. rođendan



Milena moja,
nosim tu tugu i čežnju za tobom kao duboku, crnu rupu.. praznu ali tako tešku evo već godinama.. i nekako hodam.. ali ponekad koljena klecaju i treba mi pomoć.. treba mi zagrljaj da izdržim.... a tvojih ručica nema.. pa nema...
Sad kad je dan na izmaku osjećam grižnju savjesti što sam cijeli dan potiskivala bol.. jer sam morala.. mrzim samu sebe jer osjećam kao da sam te izdala.. nisam ti posvetila pažnju i misli koliko to zaslužuješ.. ne mogu izdržati taj kaos u glavi.. Ti - 15. godina? Kako izgledaš? Što voliš? Što radiš? Što želiš?.......
Očaj, očaj, očaj..
Stela moja.. kako mi beskrajno nedostaješ..




- 07:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.08.2013.

Sjećanja i godišnjice



Voljena moja Stelice,
nižu se dani.. mjeseci i godine.. a bol ne nestaje.
Beskrajno nedostaješ u svakom trenutku koji proživljavamo.. sve je to trebalo s tobom proživjeti..
Nevjerojatna je bila tvoja sreća zbog toga što postojiš.. kako si se samo veselila svakom novom danu.. svojem odrastanju.. i kako bi samo danas uživala u mnogim stvarima...
Neopisivo je teško.. jer u mislima si uvijek nasmiješena i vesela djevojčica.. ponekad izmami onaj mali osmjeh u kutove usana.. a onda sve to prekrije kao najcrnja noć ona strašna misao na to što si morala doživjeti..
Jednostavno se to ne da izbrisati.. i tako se lomim po tisuću puta na dan.. na noć..
I potiskujem.. potiskujem... potiskujem.. a to je tek mora..
Mila moja.. što bi ja dala za tvoj zagrljaj ..

Hvala Ti Milice.. i hvala svima koji se sjećaju Stele s nježnjošću ali i tugom.. Stelica bi tu ljubav znala uzvratiti..



Sutra je godišnjica Josipu Beljanu.. nedavno je bila i Unina.. dolazi i Paulinina.. Antonijina.. preteško.. preteško je bez vas..


- 19:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2021  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Opis bloga
Mojoj zvjezdici
04.02.1999. - 31.10.2006.

...oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

SEDAM SAM GODINA IMALA,
NI MRAVA NISAM ZGAZILA.
TAKO SAM MALO ŽIVJELA,
I TAKO MALO VIDJELA,
A SVEMU SAM SE DIVILA...


Memorial box
Stelica na internetu:

Stelina -Last memories- stranica


Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena...te da nije zaboravljena
Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svijećicu...
Hvala svima na upaljenoj svijećici....

*****************************

...ostale memorial stranice...
Light a candle
special angels
remembrance book
Jackob Allen memorial site
baby steps
A candle of Love
light a candle
light a candle 2
light a candle
light a candle
Lite a candle
beyond indigo
Facebook
You Tube


...u medijima:
Dnevnik.hr - 31.10.2006.
malešnica 31.10.2006.
malesnica.net 01.11.2006
24 sata - 04.11.2006.
24 sata - 06.11.2006.
24 sata - 02.09.2007.
24 sata - 31.10.2007.
Ptičica - 31.10.2007.
vjesnik - 07.11.2006.
večernji list - 22.03.2008.
Dobri dani - 22.03.2008.
Dnevnik.hr - 24.04.2008.
večernji list - 26.04.2008.
večernji list - 16.05.2008.
24 sata - 31.08.2008.
24 sata - 18.09.2008.
Večernji list - 18.09.2008.
24 sata - 19.09.2008.
24 sata - 16.11.08.
Jutarnji list - 14.10.2016.


Važno:
UDRUGA SIGURNOST U PROMETU

FEVR

sigurno voziti
Ivana Nekić
jutarnji - 04.11.2006.
24 sata - 23.04.2008.
Vozači s najdebljim dosjeima
večernji list 06.06.2010.
Ni jednom divljaku još nije poništena vozačka dozvola! - Večernji list 17.08.2010.
Zapisnik sa suđenja OVDJE.

SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA
obilježava se treće nedjelje u studenom


WORLD DAY of REMEMBRANCE

U Hrvatskoj :

2007. - 18. studenog-525 svijeća
2008. - 16. studenog-619 svijeća
2009. - 15. studenog-664 svijeće
2010. - 21. studenog-548 svijeća
2011. - 20. studenog-426 svijeća
2015. - 15. studenog-308 svijeća

Blogovi:
emocija
Josip Beljan
Tinin blog
Katarina Mihaljević
Stiv Naglav
Kecholand
promet u gradu
croatian spy team
Kristina Petković
prolaz kroz crveno
Protiv nasilja - blog
Pomozimo dječici živjeti
Pomozimo djeci
Dobro se dobrim vraća

Ima bića koja nitko ne može zamijeniti.
Ona dolaze ko pjesma
koju smo negdje zaboravili
Ona su san bez kojeg smo umirali…
Ako ih izgubimo
Sve smo izgubili.
Ima bića koja nitko ne može zamijeniti


A. Petričević

meni poslala Snježana


My Mom is a Survivor

"Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda."


You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others.

What a Grieving Mother Really Thinks

Written by Kelly Cummings

Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel,
It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare.

“But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart.


Pjesmu mi je pronašla draga Vesna,
a ja ju tako dobro razumijem kao da sam
ju sama napisala.
Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta,
samo mi to naučimo skrivati.



A Mother's Grief
by
Kelly Cummings

You ask me how I'm feeling,
but do you really want to know?
The moment I try telling you
You say you have to go

How can I tell you,
what it's been like for me
I am haunted, I am broken
By things that you don't see

You ask me
how I'm holding up,
but do you really care?
The moment I start
to speak my heart,
You start squirming in your chair.

Because I am so lonely,
you see, friends no
longer come around,
I'll take the words
I want to say
And quietly choke them down.

Everyone avoids me now,
I guess they don't
know what to say
They told me
I'll be there for you,
then turned and walked away.

Call me if you need me,
that's what everybody said,
But how can
I call and scream
into the phone,
My God, my child is dead?

No one will let me
say the words I need to say
Why does a mothers grief
scare everyone away?

I am tired of pretending
my heart hammers
in my chest,
I say things
to make you comfortable,
but my soul finds no rest.

How can I tell you things
that are too sad to be told,
of the helplessness
of holding a child
who in your
arms grows cold?

Maybe you can tell me,
How should one behave,
who's had to follow
their childs casket,
watched it
perched above a grave?

You cannot imagine
what it was like
for me that day
to place a final kiss
upon that box,
and have to
turn and walk away.

If you really love me,
and I believe you do,
if you really want to help me,
here is what I need from you.

Sit down beside me,
reach out and take my hand,
.......Say :
"My friend, I've come to listen,
I want to understand."

Just hold my hand and listen
that's all you need to do,
And if by chance
I shed a tear,
it's alright if you do to.

I swear that I'll remember
till the day I'm very old,
the friend who sat
and held my hand
and let me bare my soul.


Kelly Cummings
12/8/03


Izgubljeni mladi životi
u prometu:


Ana Andrijašević 16 g.
Kata Erceg 16 g.
29.10.2002.

Nataša Veljanoska 17 g.
14.01.2004.

Una Varelija 24 g.
01.07.2006.

Jadranka 45 g.
i Mihael Matešić 11 g.
28.07.2006.

Zdenka 49 g. i
Ines Kuhta 15 g.
28.07.2006.

Jurica Munđar 14 g.
20.08.2006.

Stela Župančić 7,5 g.
31.10.2006.

Ivana Nekić 26 g.
01.11.2006.

Roko Vranješ 12 g.
24.02.2007.

Ana Gradištanac 6 g.
10.06.2007

Jasmina Čelica 29 g.
16.06.2007.

Marin Zrile 24 g.
19.06.2007.

Domagoj Nedug 14 g.
06.07.2007.

Frano Vrdoljak 23 g.
07.07.2007.

Branimir Vugdelija 24 g.
21.07.2007.

Ružica Pavić 19 g.
01.08.2007.

Josip Beljan 21 g.
05.08.2007.

Paulina Štimac 9 g.
28.08.2007.

Antonino Bralo 19 g.
29.08.2007.

Svjetlana Marunica 32 g.
29.08.2007.

Antonija Jukić 16 g.
31.08.2007.

Katarina Mihaljević 14 g.
02.10.2007.

Denis Androlić 20 g.
23.12.2007.

Alen Mušanović 19 g.
23.12.2007.

Martina Belačić 22 g.
28.12.2007.

Leonarda Jedličko 5 g.
17.03.2008.

Ivana Škreb 23 g.
10.04.2008.

Gabrijel Šporčić 13 g.
06.09.2008.

Lara Đerić 14 g.
08.11.2008.

Josip Tolić 21 g.
08.11.2008.

Tin Jusufović 7 g.
21.11.2008.

Danijela K. 25 g.
24.12.2008.

Hrvoje Panđić 21 g.
10.01.2009.

Kristijan Prša 20 g.
10.01.2009.

Klara Režek 18 g.
22.06.2009.

Bruno Slapernik 14 g.
30.12.2009.

Martina Škoda 19 g.
Ante Pogorilić 21 g.
Marin Orlić 24 g.
25.04.2010.

Ana Lešković 21 g.
Mateja Lešković 21 g.
Ana Đunđek 19 g.
24.07.2010.

Anamaria Vantić 18 g.
18.07.2011.

Ema Prispilović 2 g.
11.10.2016.

Dust In The Wind

I close my eyes,
only for a moment
and the moment's gone.

All my dreams pass
before my eyes in curiosity.
Dust in the wind
All they are is dust in the wind.
Same old song.
Just a drop of water
in an endless sea.
All we do crumbles
to the ground,
though we refuse to see.
Dust in the wind.
All we are is dust in the wind.

Don't hang on,
nothing lasts forever
but the earth and sky.
It slips away and
all your money won't
another minute buy.

Dust in the wind.
All we are is dust in the wind.
Dust in the wind.
Everything is dust in the wind.


The Cord

We are connected,
My child and I,
by An invisible cord
Not seen by the eye.
It's not like the cord
That connects us 'til birth
This cord can't been
seen By any on Earth.
This cord does it's work
Right from the start.
It binds us together
Attached to my heart.
I know that it's there
Though no one can see
The invisible cord
From my child to me.
The strength of this
cord Is hard to describe.
It can't be destroyed
It can't be denied.
It's stronger than any
cord Man could create
It withstands the test
Can hold any weight.
And though you are gone,
Though you're not here with me,
The cord is still there
But no one can see.
It pulls at my heart
I am bruised...I am sore,
But this cord is my
lifeline As never before.
I am thankful that
Angels Connects us this way
A mother and child
Death can't take it away!

~ author unknown ~

eXTReMe Tracker