Marketing
Da je život bio idealan...
Znam da sam pretjerala s naslovom.. nema idealnog života... ali zapravo ima.. u našim nadama. Nitko ne zamišlja život pun problema i boli.. svi se nadamo da će baš naš biti drugačiji, da ćemo uspjeti promijeniti sve ono što nije bilo dobro u prijašnjim generacijama... Zaboravljamo da je taj genetski kod prejak.. i da je malo onih koji mu se uspiju suprotstaviti, izdignuti se i promijeniti sve... Kad se nađu dvije osobe... misle da su zaljubljene.. započnu život zajedno.. i onda (kad je već prekasno) jedna od njih primjeti da ova druga nije ta... nastane kaos.. vrtlog nezadovoljstva, očaja, zamjeranja, i na kraju najteže od svega.. odustajanje, povlačenje.. i pad u ambivalentnost.
Baš smo čudni mi ljudi.. sve znamo, sve razumijemo, ali ništa nismo u stanju promijeniti. Kao da imamo nevidljive okove oko nogu koji nas drže na mjestu. Stalno se povijamo društvenim normama.. ponavljamo iste greške.. i stalno se žalimo.. ali ništa ne poduzimamo. Bar ne onako iskonski veliko.. u suštini. Nije nam dosta divljanja prirode koja živi svoj život i puca joj film za nas.. sije poplave, požare, potrese, munje i gromove, vulkane i oluje.. ne, mi se još i međusobno mrzimo.. ratujemo.. krademo jedni od drugih.. bogati se bogate i preziru sve druge.. kao da bi se mogli bogatiti da ovih drugih nema... kao da će živjeti tisuću godina duže od svih nas ostalih.. kao da si kupuju besmrtnost. Ljudi i dalje proizvode oružje, rade čak i sajmove gdje vode svoju djecu za ruku razgledavati najnovije ubojito sredstvo koje služi ubijanju drugih ljudi.. i zovu to ponosno obranom... Svi smo tako bolesni. A život je tako kratak.
Sve je tako besmisleno i baš zato treba stvarati minisvemir i naći u njemu ljepotu i razlog za živjeti. Velika je šteta kada te život porazi i oduzme ti i to malo sreće koju si stvoriš.. Ne razumiješ zašto si kažnjen.. Voljela bih kad bi svega toga bila svjesna bez fizičkih posljedica u obliku tjeskoba.. koje se tako često javljaju. Previše uspomena, previše promijenjenih i uništenih planova za budućnost. Ništa nije kako je trebalo biti. Teško se prihvaća nova stvarnost. Danas je još jedan od onih dana - okidača - za depresiju.
Prije trideset godina, imali smo planove ...
Danas sjedim i gledam u tu fotografiju i voljela bih da ne osjećam ništa. Jer osjećam samo bol.
Post je objavljen 05.09.2022. u 00:05 sati.