Stelice moja...
život ima stranice koje okreće .. radnja se nastavlja.. živote živimo kako tko zna i umije... no ponekad krene i nova knjiga... novi život. Ti bi danas bila preponosna teta jednom malom čarobnom biću... bila bi zaljubljena u svoju nećakinju Noru. Znam koliko bi ju voljela.. znam to. Znam koliko bi sretna bila i zbog Tine svoje. Moje srce je jedno vrelo emocija .. ne mogu to nikome niti opisati riječima. Teško je. Jako mi nedostaješ. Beskrajno sam tužna što i ti sve ovo nisi doživjela.. jer zato mi majke rađamo djecu.. da vas u ljubavi podignemo na noge i onda uživamo gledati kako vi ispisujete svoje stranice života, stvarate svoje nove knjige... A ti si se baš veselila svom odrastanju.. svašta si planirala biti već onako mala.. Danas nosimo cvijeće i svijeće tebi i tvom tati i samo ćemo šutjeti. Jer riječi više uopće nemaju smisla.. Sve što se izgovori i napiše neusporedivo je s onim što se osjeća. A još je nekako teže što to ljudi sve manje razumiju. Jednostavno njima vrijeme čini to da se lakše nose s činjenicom da tebe više nema. I čude se što to kod mene nije slučaj. Razumije me samo majka koja je isto ovo doživjela. Nitko drugi. No, tako je kako je.. odlučila sam ionako smanjiti krug ljudi u svom životu jer ne mogu podnijeti još i tuđe osude. Podižem zidove i trudim se da me njihove riječi ne dotiču. Ne obazirem se na to što ne razumiju...
Volim te i dalje i jako mi nedostaješ..
Voljela bih da si tu s nama.. živa, sretna i vesela.
Post je objavljen 31.10.2024. u 00:01 sati.