Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309

utorak, 27.09.2005.

Tramvajske priče 2

Na vlastitom primjeru već sam pokazala čega se sve čovjek može naslušati u tramvaju.Tako ste mogli čitati o dvjema djevojkama,a bilo je i razgovora koje iz ovih ili onih razloga nisam željela prenositi.
Zanimljivo je,dakle,naćuliti uši i razgovoru o kojem sam neki dan tipkala,a kako tek nećete ovome što sam doživjela neku večer.
Čovjek srednjih godina ušao je u tramvaj potpuno sam,ali nije se tako i ponašao.Čim je ušao počeo je vlastiti monolog.

Ne,nije istina da je životni vijek čovjeka do 100 godina.
Nije istina da zubi rastu samo dvaput.
Ljepota je relativna.
Jednako je lijepo imati lijepo lice i lijepe cipele.
……………………………………..


Isprva sam bila uvjerena da razgovara s nekim na mobitel,a onda mi je sinulo da sam ga već viđala na istom mjestu radnje.Čovjek je očito bolestan.Da ne bi netko od vas krivo shvatio-nije ovaj post rugalica,naprotiv.Želim vam pokazati kako takvi ljudi (makar nam se često čini drugačije i makar se na njima vidi da neke dasčice ne funkcioniraju)-govore vrlo smisleno i povezano.
Evo što mi se posebno urezalo u pamćenje.
Zadnja rečenica koju je rekao prije izlaska bila je:

I da znate-ima u tome nešto…

ponedjeljak, 26.09.2005.

Nekako sam prazna iznutra…

Moram vam se požaliti,najdraži moji,da zadnjih dana i nisam baš NAJ sama sa sobom.Istina,isijavam sreću gdjegod prođem,štogod radim i s kim god.Ali fali mi ono iznutra,kako god to netko od vas zvao.Ono duhovno,ispunjujuće u svakom pogledu.
No čvrsto vjerujem da je to samo faza.
A faze kakve god bile-prolaze.

I onda ostaje samo ono stalno.
Rijetke konstante života mog.

petak, 23.09.2005.

Ima li uopće što novoga?

Dragi moji blogeri!

Čitajući sve ove komentare-osjetila sam golemu potrebu nešto otipkati.A stvarno to nisam imala u planu jer čeka me pomalo ubitačan dan u školi,posla ko u priči,a ja otkad sam se ustala visim na netu.Što ću kad vas tako volim.
Čitala bi ja sve vas sinoć (mislim,nemaju svi ADSL pa da mogu visit na netu kad im se hoće:),ali umjesto da sam bila zauzeta zbog odlaska na tekmu Hrvatska-Azerbajdžan,ja bila na ZKM-u.Nikak mi se nije dalo tam.No pokazalo se da je atmosfera puno bolja neg prošli put,opustila se ja sasvim,čak odmorena stigla kući.
Da napomenem-tramvajem.Neka sam ga ja čekala 20minuta na mostu,al bar nisam slušala kojekakve priče u njenom autu.Nisam ni čekala da me pita hoću s njima-na noge lagane i do stanice…
Al nije to ono kaj sam htjela podijelit s vama.

Ljudi,pa danas je petak!!
Dan koji mi već duže puno znači ne samo iz razloga što kreće vikend:) Da,Ljubav sad živi u Zagrebu i da-viđamo se svaki dan kolko nam obaveze dopuste (jer,Njemu faksek traje već tjedan dana) i reko bi čovjek-u čemu je čar?
Moram priznati da me bilo užasno strah prešaltati se s veze na daljinu na svakodnevno viđanje.Bojala sam se nuspojava.Ponovno neosnovano.
Nema više čekanja na kolodvorima,vikenda koji su od petka do nedjelje samo naši…
Bilo me zbilja strah.
Znate,svaki put kad bi se bližio petak,Maleni se počeli gomilat leptirići u bušici.Do petka bi ih bilo cijelo jato.Ne mogu vam opisati kako volim taj osjećaj.Zato i jesam strahovala.
Neću da leptirići nestanu!!


I znate što??


Nisu!

Danas je petak,nastava popodne,ja i dalje brojim sate do našeg susreta.I možda nećemo imati cijeli vikend samo za sebe,al imat ćemo jedno drugo bar 24 sata u komadu.

I nakon više od 2 godine,moje tijelo itekako reagira na petak (i još štošta vezano uz njega;).
Leptirići su i dalje tu.
Zato mislim da s ponosom mogu reći da sam zaljubljena otkad ga znam.
Nikad me nije pustilo.

četvrtak, 22.09.2005.

Moje prvo...

Prisustvovala sam sinoć u tramvaju zanimljivom razgovoru.Dvije djevojke (moja slobodna procjena-cca 25) razgovarale su o «upoznati Suđenog s roditeljima ili ne i kada».Djevojke sjede,ja stojim kraj njih.Čim je moje uho čulo o čemu se radi-poslalo je signal centru za osmijeh i onaj vragolasti smile istog je trena zatitrao na netom ugrijanim usnicama.
Pomislila sam samo:»Kad je ono On upoznao Moje?»

Bio je to prvi susret «na kopnu»,nakon ljeta 2003. i dva brzinska viđanja u mjestu gdje ljetujem svake godine.Jer,već se onda dogodio klik.Ma kliknulo nama i puno prije.Vidjeli se napokon i to je bilo to.Ali kako to obično biva-ljetu došao kraj,a dvoje zaljubljenih mišića čekalo je više od mjesec i po na prvi idući susret.

Bio je 9.10.,dan koji ću osim po popriličnoj prohladnosti pamtiti po koječemu.Tako i sjaju njegovih zelenih očiju.Čekala sam ga na dolaznom peronu (kao i mnoge petke iza tog),sramežljivo mu (šatro) krenula ususret i nečujno mu priljepila pusicu.Neponovljiv osjećaj.
Nadobudni,krenuli smo kući. (Brzo je to «kući» postao naziv i za njegov i moj dom,neovisno o tome gdje smo.Brzo je uopće sve moje i njegovo postalo naše.)

Adrenalin je preskočio sve humane granice dok smo se penjali stepenicama do mog stana.Čak i uzimajući u obzir da su Moji izrazito susretljivi,pristupačni i otvoreni (jer zbilja jesu)-nisam mogla sakriti uzbuđenje.Bojala sam se da će ga udavit nepotrebnim pitanjima.No osim šoka koji sam doživjela ugledavši bogato postavljen stol,drugih nije bilo.Ubrzo sam shvatila da su moji strahovi bili posve neosnovani.Pa moji su roditelji bili svjesni da sam «nepovratno zaglavila» gotovo dvije godine prije samog upoznavanja sa Zetom (o,da,tako ga zovu).Cika i vriska koja se orila hodnicima zgrade dok bi Malena otvarala pismo upravo izvučeno iz kaslića (a nerijetko i «oteto» iz ruke poštara)-teško je bila nezamjetiva.Moji Roditelji su,baš kao i ja,znali Mog Malog u dušu puno prije no što su ga ugledali.

I može tkogod pričati štogod,ali upoznavanje Mojih Roditelja s Ljubavi Mojom bilo je (osim očekivanog) i više nego ugodno,a za moju obitelj u globalu i-ništa čudno.
A tek moje upoznavanje s Njegovima…
No to je već druga priča:)

I sad bi Đole rekao:

A ja kažem
«Trebalo mi je upravo to.»
Otada pa zauvijek.

ponedjeljak, 19.09.2005.

Zajebah se (dio drugi)

I puna entuzijazma krenula drito na svoj rođendan ove godine na upise u ZKM.Trebam li spomenuti kako je voditeljica bila oduševljena što sam opet tamo?Na pitanje što ću ovdje,rekoh samo «Recimo da sam se prošle godine malo tražila.»
I mislim si ja-sad sam opet ovdje,novi početak,nova ja (pa dobro,to sad baš i ne:)-koliko se toga uopće moglo promijeniti u ovih godinu dana.

I uđoh u tu svježe plavo pofarbanu dobro mi znanu prostoriju,ugledah poznate mi ljude,al nitko ni da bi mi uputio koju riječ.Sve same interne fore i forice,priče sa zadnje premijere (na kojoj me,treba li spomenuti,nije bilo).I Tjeskoba,naravno.Moja.Ona je popunjavala svaki makar i poluprazni dio sobe dramskog studija 4.
»Moglo bi bit ok»,mislim si u svojoj svega punoj glavi.

I opet se ja zajebala.

I to što me nije bilo godinu dana s njima,i to što nisam radila tu zadnju predstavu s njima nekak ću prebolit.Al one spike u autu do doma..Cura položila vozački (iz petog puta,al to sad nije bitno),novi auto,furka,kužiš ono.I pristojno se ona ponudi da me odfura doma (ipak živimo u istom kvartu).Nije sad bitno ni to kaj dva sata na ZKM-u ni riječi nismo progovorile.Stvarno nije. (Samo za informaciju-ja to zovem Dvoličnost.)

«Ne smeta ti ak sjedneš iza?»,pita mene plavuša,ma ni do sisa mi nije.Al to nije bitno,ono,ni malo.I zicne se ona ispred,kraj proslavljene naše vozačice.
A onda je krenulo.

……
……

……

Da se napokon vratimo na početak priče…
Krivo mi je.
Totalno.
Što sam godinu dana izbivala sa aktivnosti koja me fakat ispunjava,gdje dođem umorna,a vraćam se odmorna,gdje punim odavno ispražnjene baterije.
Al neke se stvari očito ne mijenjaju.

I ne znam kako vama,al meni je prestrašno kad sjedim kraj nekog pun kufer vremena,a zajedničke teme niotkud.A još je gore kad s nekim ljudima ne želiš imati zajedničke teme i onda ispadaš mulac,kreten,asocijalac,a sve samo zato kaj ti silna pijančevanja i veze za jednu noć nisu nešto sasvim prirodno.

nedjelja, 18.09.2005.

Zajebah se (dio prvi)

Krivo mi je.
Totalno.
Nakon silne početne treme i osjećaja da nikad tamo nisam ni bila,da ljude s kojima sam dijelila prostoriju nikad vidjela nisam-krenule su pričice ko,kako,di i zašto ovo ljeto.To je razbilo dio neugodne tjeskobe koja me gušila otkako sam ušla u tu novo pofarbanu sobu.

Nisam baš jasna,kaj ne?
Krenut ću ispočetka…

Prije nešto manje od godinu dana,napustila sam jedan od dramskih studija ZKM-a iz,mnogima će se činiti,nedovoljno argumentiranog razloga.Ali ja sam zbilja bila spremna posvetiti se odbojci sasvim.Ono,skroz.Uzet si to treniranje za ozbiljno.A ZKM uz svakodnevne treninge jednostavno nije stao u moj raspored.Mislila sam-neke su se stvari promijenile,situacija je u klubu prešla razinu podnošljivog,spremna sam na sve.

E pa zajebala sam se.

I ne bih sad u detalje.Napisala sam zadnje redke tog poglavlja svog života.Teškom mukom,ali jesam.Prihvatila sam činjenicu da ako nisam do svoje 17.-te fakat zaigrala kak spada u poštenom klubu-ni neću.Jer nemilosrdan je Sport.Nema tih riječi kojima bih vam objasnila koliko me to boljelo.I još uvijek boli.Volim tu odbojku,ali zbog vlastite tvrdoglavosti,manjka informacija i ono najtužnije-neprofesionalnog odnosa tzv.trenera/ice-ljudi ne da gube želju,već postaju razočarani u aspektima života koji na prvi pogled veze nemaju sa sportom.
I tako ja rekla odbojci «zbogom».
Barem onoj klupskoj.Treninzi u školi (i za školu) dvaput tjedno i izborna iz tjelesnog vade me iz sveopćeg ludila.Sport je valjda jedino organizirano u toj našoj školi.Samo,sad se postavlja pitanje-što nakon srednje u tom smislu?Al dobro sad.
Rekla Malena odbojci «zbogom».


........................................

petak, 16.09.2005.

Jedna sjetna suzica

N je vozila skroz okolo naokolo,po cijelom gradu,prošli sma tik uz njegovu ulicu.Već me tada štrecnulo pri srcu. «Tako blizu,a tako daleko.Koji sarkazam na dvogodišnju vezu na daljinu»,pomislih.
Sada kad pišem o tome jasno mi je da sam je bez ustezanja trebala zamoliti da baš tamo stane,da poljubim Svoje Veliko još koji put za laku noć,a onda na tramvaj pa kući.Znam,vidjet ćemo se danas i vidimo se svaki dan,al valjda još nisam navikla na noći bez njega.One su otkad živimo u istoj županiji naše samo ponekad vikendom.
Zadržala sam suzu pomislivši sa sjetom na ono vrijeme, onu vezu.Našu,a opet tako drugačiju.Ne bolju,nikako lošiju,jednostavno-onu prije.A onda smo prošli skretanje kraj putokaza VŽ,skretanje za autocestu.

Tu sam se izgubila.
Sjetila svih sretnih petaka,buseva u AP Varaždinu,Njega kako čeka na kolodvoru…
Pustih suzicu,jedva primjetnu.
Onako,iz čiste sjete.

srijeda, 14.09.2005.

Ljudski je um ograničen.Ljudska glupost to nipošto nije :)

Lagano otvaram oči..Nekako osjećam da je vani presvjetlo..Ne želim ustati,mob ionako još nije zvonio..Pada mi na pamet ostatak zadaće iz matiše..A da ustanem ranije pa to zgotovim?A ne bi iz kreveta..Opet pogled prema prozoru..Ma mora da je pola sedam prošlo..Palim mobitel..OSAM!!!!!!!!!Skačem iz kreveta,majice u kojoj spavam..Polugola odlazim do kupaonice..Pranje zubu,umivanje,ionak ne stignem niš jest..Budem si bar čaj ugrijala,pa u bočici ponijela u školu..Prokleto grlo i alergija..Oblačim se,brzinski skupljam razbarušene pramenove svoje ljubičaste kose pod špangicu..Još samo tenisice.. Osam i petnaest..Matematiku vadim iz torbe (ionako ne stignem više na prvi sat),uzimam ključeve i za čas sam s druge strane vrata..Po stepenicama četiri kata i eto me na ulici..Psujem sama sebi kaj glupi mob nije zvonio,sad će mi cijeli dan falit tih sat vremena..Taman ulazim u podhodnik kad mi sine-ČAJ!!!Zločesti mob u ruke i zvat mamu (sreća da je netko bio doma)..Ah,dobro je,već je ugasila plin na štednjaku..Još samo da mi četrnaestica brzo dokuri..Tek što sam to pomislila-eto sedmice..f**k..A niš,kaj sad,upadam u nju..Ubrzo mi se ruka plavi od vrata koja su se zahvaljujući meni usporenoj (više nego vozaču koji je doslovno jurio) zatvorila negdje između leđa i lakta..Sreća pa sam na kraju ipak ušla u taj tram..

Ma tak mi treba kad kasnim..

utorak, 13.09.2005.

1309. Drugi put

Vjerujem da su svi koji me čitaju zamijetili ovo «1309» u mom nadimku.Nije slučajno.To je naša brojka.Datum uzet,onako,više iz formalnosti,potrebe,da bi svakog trenutka točno u sat znali reći koliko samo zajedno.Ali odavno to nije formalnost.Zapravo,nikad nije ni bila.A vrijeme,vrijeme je tako relativna i labilna stvar,tako krhka.I doista-često osjetim kako se znamo baš cijeli život, a onda odjednom svo vrijeme s njim postane tek par trenutaka.Ali itekako bitnih i vrijednih.I Malenoj i njenom Malenom.Ne poznajem ga cijeli život.Tek malo više od šestine.Virtualno+ono pravo poznanstvo,uživo-nedavno je ušlo u 40.mjesec.Dakle,oko 3 godine i nešto sitno.
A to je tek početak.
Naš početak.
A ove danas točno dvije godine tu su da nas podsjete koliko smo trud uložili i kako se nismo dali ni onda kad su svi mislili da nećemo uspjeti.

A poruka i pouka svima koji još uvijek ne vjeruju u postojanje prave ljubavi na daljinu i povode se za onom «daleko od očiju,daleko od srca"…
Pa..
Mislim da je jasno vidljiva

ponedjeljak, 12.09.2005.

Sretna.Ponovno.Ma ne-još uvijek.

Tek je 5 dana u Zagrebu,a dvije smo noći proveli zajedno,svaki se dan vidjeli.Nekako mi je lakše pustiti ga kući kad znam da do idućeg susreta ne moram čekati dva tjedna.Zaslužili smo.
Samo da se pohvalim,Ljubav i danas došla po mene pred školu,išli smo kupit Reebokice,one za kojima slinim već neko vrijeme.I jaknicu u Terranovi.Ljubičastu.I neke sitnice u dm-u.Uglavnom,spiskala je Malena podosta novčića.Ipak je rođendan iza nje:)

A sutra..
Sutra Ljubav sprema ručak.
Druga godišnjica i tako to.
Ma znate.. :)

nedjelja, 11.09.2005.

Punoljetna,pa kaj?

Umjesto derneka s vršnjacima izabrala sam ugodno druženje s dragim mi ljudima, rodbinom i Ljubavi svojom. Ničeg nije nedostajalo. Čak ni pitanja poput:»I, kako se osjećaš sad kad si godinu starija? Ozbiljnija?»

Pa isto. Ali samo zato što ozbiljna po svojoj prirodi jesam oduvijek. I neprestano se osjećam starije baš zbog te ozbiljnosti. Što ne znači da ne znam uživati u stvarima koje su mi pružene (one koje nisu, već ću ja doći do njih:). O, da. Malena luduje. Samo što to radi na načine koji nisu osobito rašireni u ljudi mojih godina. Ma neka.

I baš zato što ne mogu reći da mi išta fali, da sam na bilo koji način nesretna, zato što sam postigla sve što sam si zacrtala i zato što ću se truditi da i dalje bude tako-sinoć me nije pucala nostalgija. Razmišljala sam samo o Vremenu. Toj tako zeznutoj stvari. Klinci koje sam ne tako davno vozala po parku u kolicima-danas su školarci. Ne, ne plaši me što ja imam 18, strah me da će ta mala dječica u čijem sam odgoju sudjelovala još brže odrasti, da ću za njih uskoro biti tek prolazna stanica (a do jučer su mi tepali «seka»).

A dobro, možda ipak jesam malčice nostalgična:)

petak, 09.09.2005.

Petak je dan za metak

I zato ni danas ni sutra ne očekujte post.
A sve čestitke
dobre želje
(a i one glazbene:)
primam u komentarima...

Budite mi dobri...

četvrtak, 08.09.2005.

I kao što to na svakom svršetku biva…

Dogodilo se.
Makar su mnogi čvrsto vjerovali da neće. Ali to je bilo jače od nas. I svakim trenutkom bili smo sve bliže.
Naša veza na daljinu izdržala je gotovo 2 godine.
Mnogi nam ni u najboljim prognozama nisu toliko «davali».
Veza na relaciji Zg-Vž danas će biti i službeno okončana.

……………………………….

Ne, ne prekidamo.
Samo se u cijeloj priči gubi ono Vž.
Ljubav danas seli u svoj stančić.
I ostaje u Zg-u, što se mene tiče-zauvijek :)

ponedjeljak, 05.09.2005.

Sasvim običan dan :)

*Htjedoh pisati o tome kako i nisam presretna početkom nove školske godine.
*Kako bih plakala Što nisam sinoć bila na Đoletu.
*Htjedoh se hvaliti kako ću u subotu biti punoljetna.

*Ali prvi dan moje maturantske godine završio je u dobrom društvu u Mc-u, a onda je Malena u Importaneu gledala Reebokice i definitivno odlučila kupit ih.
*Plakala se jesam, ali isključivo od sreće jer zvali me i moja Beba i plavooka i neizmjerno sam im zahvalna jer tako sam bar na trenutak bila dio one velike mase koja je tako raznježeno, a opet energično pjevala.
*A o rođendanu ćete ionako još čitati :)

Inače, danas mi je već treća osoba rekla da užasno ličim na «onu kaj se ševila u wc-u Bara».
No krasno.

petak, 02.09.2005.

Što sve čovjek može doživjeti čekajući u redu ispred vrata «Ovjera ortopedskih i ostalih pomagala»

Ponukana postom koji je napisala koki neki dan, ali i onime što sam sama doživjela prije koji sat-odlučila sam s vama podijeliti sljedeće.
Pročitate li post do kraja,nećete požalit,častim kavom onog ko nije doživio niš slično.

Mjesto radnje: Socijalno,Remetinec
Vrijeme: nećemo sad sitničavit,nakon tolko čekanja,više ne znam ni sama
Ljudi: puna čekaona
Posebne oznake: jasno vidljiva molba «molimo isključite svoje mobilne telefone» na zidu

Situacija prva
Vidno iscrpljena majka pokušava stati na kraj svom ajmoreć petogodišnjem hiperaktivnom (ovdje to znači: iznimno zločestom i napornom) sinu.Nakon podužeg vremena,svi se po redu primaju za glavu i u istoj to glavi vjerojatno pitaju isto što i ja «Dobro,kad će više njih dvoje doć na red??!?»
.Napokon,majka ustaje,za njom i prije spomenut dječačić.Situacija u čekaoni postaje «lakša» samo tako.Ali ne.Mali prima za kvaku,izlazi van,lupa vratima,zatim ih ponovno otvara,vješa se za kvaku kao da govori «Vidi,mama,ja sam Tarzan» i nastavlja se ljuljati naprijed-nazad.
Jedina osoba koja malog u cijeloj čekaoni još uvijek može smislit žena je srednjih koja mu se kesi u stilu «Kako slatki mali,buci,buci,gu,gu».I taman kad ga je valjda htjela u tom ljuljajućem položaju pogladit po glavi-DUM! Mali skače s vrata i u sekundi vrata su ponovno zalupljenja,pred očima začuđene žene i na olakšanje sviju nas.
Da rezimiramo: Majka je svo to vrijeme u prostoriji do klafrala s gopođom koja joj je ovjeravala papire.


Situacija druga
Lik maltene uletava u prepunu čekaonu,sjeda i ni pet ni šest hvata se za jaja.Čoh,čoh.Uf,što volim takve.Ajde bar nije stigo dugo uživat-zvoni mu mobitel.Sreća da je prednji džep odmah do šlica,opet se hvata,u prolazu pomazi frendiće (il kak bi ddadd reko-Jožicu:),mobitel u ruku i kreće spika «HALOOO?DA,TU SAM.MA GUŽVA JE.BLABLA.AHA.BLABLA.BLABLABLA.DOOBROOO,AHA.DA.DOBRO.NAZOVEM TE JOŠ KASNIJE.» Inače,to kasnije došlo je u roku od tri minute.Kužite vi to,gosponu dosadno,a tek je došo.«Načekat ćeš se ti još»,mislim si.
Da rezimiramo: Treba li uopće ponavljati priču o postojanju znaka o nemobitelima??


Situacija treća
Samo da još jednom napomenem-sve klupice u tzv.čekaoni još uvijek su pune.
Ulazi gospodin,u čudu gleda dvadesetak pari očiju,odlazi do vrata,prima za kvaku a onda se ko fol okreće prema svima nama uz riječi:»Brzo ću ja,samo trebam ovjerit ovaj papir».Nije nam dugo trebalo.Iz očiju su već sijevale munje,a onda je samo bilo:
»Pa i svi mi trebamo SAMO OVJERIT papir!!!!».Uglas.Uz popratno «idiote,glupane»,kako ko,barem u mislima.
Rezime:Nema ga.Halo??Smo mi ostali idioti il mi se sam čini??

Situacija četvrta
Kad sam napokon ušla unutra-gospođe su bile stvarno superultra ljubazne.Samo,kad sam joj pružila papir o reaparaturi aparatića za zube-blijedo me pogledala,odmjerila s nevjericom par put od glave do pete i upitala:»A to vam je za dijete?».Potrajalo je dok je pristojno nisam uvjerila da nemam još 18. Budem jako skoro,al nemam još.

Slatko sam se nasmijala kad je sve bilo gotova i krenula kući.

četvrtak, 01.09.2005.

«Nema ničeg ljepšeg od osmijeha zaljubljene žene» :D

Bio je to jedan od onih trenutaka kad zaboraviš
zašto
kako
i zbog čega

Kad ne vidiš ni sunce
ni kišu

Niti čuješ pjev ptica
ni jurnjavu automobila

Kad nije važan
prostor
vrijeme
ono što je prošlo
ni ono što će doći

Kad samo osjećaš prisutnost tako bliske osobe
i onaj osmijeh na svom licu :D

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv