I puna entuzijazma krenula drito na svoj rođendan ove godine na upise u ZKM.Trebam li spomenuti kako je voditeljica bila oduševljena što sam opet tamo?Na pitanje što ću ovdje,rekoh samo «Recimo da sam se prošle godine malo tražila.»
I mislim si ja-sad sam opet ovdje,novi početak,nova ja (pa dobro,to sad baš i ne:)-koliko se toga uopće moglo promijeniti u ovih godinu dana.
I uđoh u tu svježe plavo pofarbanu dobro mi znanu prostoriju,ugledah poznate mi ljude,al nitko ni da bi mi uputio koju riječ.Sve same interne fore i forice,priče sa zadnje premijere (na kojoj me,treba li spomenuti,nije bilo).I Tjeskoba,naravno.Moja.Ona je popunjavala svaki makar i poluprazni dio sobe dramskog studija 4.
»Moglo bi bit ok»,mislim si u svojoj svega punoj glavi.
I opet se ja zajebala.
I to što me nije bilo godinu dana s njima,i to što nisam radila tu zadnju predstavu s njima nekak ću prebolit.Al one spike u autu do doma..Cura položila vozački (iz petog puta,al to sad nije bitno),novi auto,furka,kužiš ono.I pristojno se ona ponudi da me odfura doma (ipak živimo u istom kvartu).Nije sad bitno ni to kaj dva sata na ZKM-u ni riječi nismo progovorile.Stvarno nije. (Samo za informaciju-ja to zovem Dvoličnost.)
«Ne smeta ti ak sjedneš iza?»,pita mene plavuša,ma ni do sisa mi nije.Al to nije bitno,ono,ni malo.I zicne se ona ispred,kraj proslavljene naše vozačice.
A onda je krenulo.