Ovaj post pisan je u četvrtak oko ponoći.Nije objavljen tada zbog viška inspiracije s moje strane,ali i nerazumijavanja mojih roditelja da to odmah stavim "na papir".A baš me "pralo" pisanje.Uglavnom,post sam na kraju odlučila objaviti u dva dijela,da vas ne ubijem odmah u pojam:)
Krivo mi je.
Totalno.
Nakon silne početne treme i osjećaja da nikad tamo nisam ni bila,da ljude s kojima sam dijelila prostoriju nikad vidjela nisam-krenule su pričice ko,kako,di i zašto ovo ljeto.To je razbilo dio neugodne tjeskobe koja me gušila otkako sam ušla u tu novo pofarbanu sobu.
Nisam baš jasna,kaj ne?
Krenut ću ispočetka…
Prije nešto manje od godinu dana,napustila sam jedan od dramskih studija ZKM-a iz,mnogima će se činiti,nedovoljno argumentiranog razloga.Ali ja sam zbilja bila spremna posvetiti se odbojci sasvim.Ono,skroz.Uzet si to treniranje za ozbiljno.A ZKM uz svakodnevne treninge jednostavno nije stao u moj raspored.Mislila sam-neke su se stvari promijenile,situacija je u klubu prešla razinu podnošljivog,spremna sam na sve.
E pa zajebala sam se.
I ne bih sad u detalje.Napisala sam zadnje redke tog poglavlja svog života.Teškom mukom,ali jesam.Prihvatila sam činjenicu da ako nisam do svoje 17.-te fakat zaigrala kak spada u poštenom klubu-ni neću.Jer nemilosrdan je Sport.Nema tih riječi kojima bih vam objasnila koliko me to boljelo.I još uvijek boli.Volim tu odbojku,ali zbog vlastite tvrdoglavosti,manjka informacija i ono najtužnije-neprofesionalnog odnosa tzv.trenera/ice-ljudi ne da gube želju,već postaju razočarani u aspektima života koji na prvi pogled veze nemaju sa sportom.
I tako ja rekla odbojci «zbogom».
Barem onoj klupskoj.Treninzi u školi (i za školu) dvaput tjedno i izborna iz tjelesnog vade me iz sveopćeg ludila.Sport je valjda jedino organizirano u toj našoj školi.Samo,sad se postavlja pitanje-što nakon srednje u tom smislu?Al dobro sad.
Rekla Malena odbojci «zbogom».