Umjesto derneka s vršnjacima izabrala sam ugodno druženje s dragim mi ljudima, rodbinom i Ljubavi svojom. Ničeg nije nedostajalo. Čak ni pitanja poput:»I, kako se osjećaš sad kad si godinu starija? Ozbiljnija?»
Pa isto. Ali samo zato što ozbiljna po svojoj prirodi jesam oduvijek. I neprestano se osjećam starije baš zbog te ozbiljnosti. Što ne znači da ne znam uživati u stvarima koje su mi pružene (one koje nisu, već ću ja doći do njih:). O, da. Malena luduje. Samo što to radi na načine koji nisu osobito rašireni u ljudi mojih godina. Ma neka.
I baš zato što ne mogu reći da mi išta fali, da sam na bilo koji način nesretna, zato što sam postigla sve što sam si zacrtala i zato što ću se truditi da i dalje bude tako-sinoć me nije pucala nostalgija. Razmišljala sam samo o Vremenu. Toj tako zeznutoj stvari. Klinci koje sam ne tako davno vozala po parku u kolicima-danas su školarci. Ne, ne plaši me što ja imam 18, strah me da će ta mala dječica u čijem sam odgoju sudjelovala još brže odrasti, da ću za njih uskoro biti tek prolazna stanica (a do jučer su mi tepali «seka»).
A dobro, možda ipak jesam malčice nostalgična:)