Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
petak, 26.08.2005.
Sunce moje to si ti
Čula sam lišće kako ti šapuće ime
Vidjela vjetar kako ti mrsi kosu
Poželjela biti sunce u tvojim očima……
Ne da sam postala tvoje sunce, već i mish, maza, ljubav, bebica, srčeko, jedina, tvoje zlo (da, i to sam ponekad:) a onda i tvoje malo sve.
I ti si bio moj mucek, srećica, najdraži, jedini, tomija, a nešto kasnije i ti si meni bio sve.
Ne samo da si bio-još uvijek jesi.
E, pa čisto iz tih razloga mislim da nije u redu da si bez mene već dva tjedna. Torba je spakirana i ja ću za koji sat put Autobusnog kolodvora. Bolje ti je da se pripremiš;)
utorak, 23.08.2005.
Fakat bi htjela nešto napisat, imam volju već par dana. Al inspiracija često ne dolazi u paketu s njom:) Zato će ovo biti jedan bzvz post, tek toliko da bude tu.
A ne volim tako pisati. Stvarno. Radije bih čekala mjesec dana dok ne dođe ona prava ideja. Isto je i sa komentiranjem. Trudim se pročitati sve što dosada nisam i tako uvijek, ali često na svim tim postovima nećete vidjet moj komentar. Jednostavno, ako mislim da ono što želim napisat ne bi bilo sasvim iskreno, manim se tipkovnice i zatvorim prozorčić. Na isti način volim i primati komentare. Točno osjetim da je neki napisan s najboljim željama, a neki tek tako da bih posjetila taj isti blog pa i tamo nešto otipkala.
A kažite da vam taj osjećaj nije poznat:)
To me sjetilo na jedno pitanje:
Koji je najdraži komentar koji ste ikad dobili, a koji ostavili???
I zato možete biti sigurni da one koje čitam, čitam zbilja stvarno fakat iskreno i jedva čekam nove postove tih ljudi.
I zbog istog razloga mi je neopisivo žao što toliko njih u zadnje vrijeme gasi svoje blogove iz ovog ili onog razloga. Eto zato će ovaj post, ovako sasvim nevezan ipak ostati ovdje. Da znate da sam još uvijek tu i zločesto virim iz mraka:)
utorak, 16.08.2005.
Nisam tužna. Samo zbunjena od usmljenosti.
Tako mi i treba. A morala sam gledat «Šaptača konjima» još jedanput. A znam kak će završit i još bolje znam da ću tulit ko kišna godina. Taman kad sam misla da neću. Ipak, zanimljivo je da bez obzira na to film ne volim ništa manje. Dapače, volim da me takvi završeci sjete kako ne želim završiti. Daleko od onoga kojeg volim, lažući pritom sve oko i u sebi. I svaki put zaključim isto i svaki put ipak plačem. I onda opet prvom mogućom prilikom uzimam tu knjigu ili film pred sebe i udri. Ne mogu si pomoć.
Da noćas nije bilo filma, možda bi noć i bila mirnija. Ma lažem, ne bi. Tek je treća noć bez tebe, a ja i dalje osjećam gušenje u grlu svaki put kad legnem u taj svoj tako prokleto velik krevet. Preko dana i nije strašno. Al kad padne mrak i ugase se svjetla, a ja sasvim laganog koraka krenem prema sobi-PAF. Sam počnu teć. I nemrem baš ništa. Znam da nemam zašto cvilit, sretnija sam nego ikad što ću te napokon imati blizu, ovaj put zauvijek. Ali ima još do 9.mjeseca dva tjedna. A nakon više od trideset dana spavanja i disanja kraj tebe, prečudno mi je leći sama u krevet.
I svaku noć se iznova nadam da ću se zateći kraj tebe, ušuškana na tvojim prsima. A onda začuti tvoj prekrasan glas kako pita:
«Ljubavi, slobodno ti okrenem leđa?»
Znam da ne možeš zaspati drugačije nego okrenut zidu. A ti znaš da nisam najzadovoljnija zbog toga. I smetalo mi to na neki čudan način. A sve ove noći bez tebe ne bih se bunila da si mi valjda cijeli dan i noć okrenut leđima. I sinoć sam se potiho nadala da će biti tako, da ću te onako s leđa zagrliti i tako sretna zaspati.
Umjesto toga, opet je par suzica okupalo moje lice.
I to znam. Da ne voliš kad plačem. Nije ne meni pritom najugodnije. Ali kao da nakon filma nije bilo dovoljno što sam se onako jadno osjećala, pa sam još krenula do kreveta… E, al ne bi to bilo to da moji nisu imali «par prigodnih». Ti si već spavao, nisam tipkala poruke. Samo sam iz inata svemu ostala spavati u trenirci.
I odma sam se nekak bolje osjećala:)
nedjelja, 14.08.2005.
Fališ...
Sinoć kad sam okrenula glavu zidu
i zagrlila tišinu,
suze dvije skotrljaše se niz lice
i tamo zaspaše.
Nije te bilo kraj mene.
Noćas dok sam mislila o nama
i ljubila sjećanja,
osmijeh se onaj poznati
na usnama još vrelim pojavio
i sa suzama zaspao.
Ipak nisam bila sama.
