Fakat bi htjela nešto napisat, imam volju već par dana. Al inspiracija često ne dolazi u paketu s njom:) Zato će ovo biti jedan bzvz post, tek toliko da bude tu.
A ne volim tako pisati. Stvarno. Radije bih čekala mjesec dana dok ne dođe ona prava ideja. Isto je i sa komentiranjem. Trudim se pročitati sve što dosada nisam i tako uvijek, ali često na svim tim postovima nećete vidjet moj komentar. Jednostavno, ako mislim da ono što želim napisat ne bi bilo sasvim iskreno, manim se tipkovnice i zatvorim prozorčić. Na isti način volim i primati komentare. Točno osjetim da je neki napisan s najboljim željama, a neki tek tako da bih posjetila taj isti blog pa i tamo nešto otipkala.
A kažite da vam taj osjećaj nije poznat:)
To me sjetilo na jedno pitanje:
Koji je najdraži komentar koji ste ikad dobili, a koji ostavili???
I zato možete biti sigurni da one koje čitam, čitam zbilja stvarno fakat iskreno i jedva čekam nove postove tih ljudi.
I zbog istog razloga mi je neopisivo žao što toliko njih u zadnje vrijeme gasi svoje blogove iz ovog ili onog razloga. Eto zato će ovaj post, ovako sasvim nevezan ipak ostati ovdje. Da znate da sam još uvijek tu i zločesto virim iz mraka:)