Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
subota, 23.07.2005.
Osjećam…
Da se sprema nešto zbilja veliko
Nešto drukčije
Nedoživljeno
Nešto što vodi sasvim novim stazama
Nešto intenzivno
Duboko
Nešto za što je potrebno puno razmišljanja,
Vaganja i
Odlučivanja općenito.
A ne ovisi ni približno samo o nama.
Nešto tako poznato
A opet daleko.
Nešto…
Ma nešto.
Zapravo, čak i mislim da znam što točno,
Al strah me ureć.
Ili me samo strah razmišljati previše
( a to inače nije moj stil ).
I previše vagati.
Jer Malena je skromna nestrpljivosti i
Paničarenju kad ne treba.
Ali ako treba biti tako,
Doći će to Nešto sa mnom il bez mene.
Doista se nadam.
Ne, tu nije kraj.
Je li nada dovoljna?
Naravno da nije.
Sjedit i čekat da ti bilokakvo «nešto»
Padne s neba
Stvar je koju grozno zamjeram.
Idi u svijet, Čovječe,
Izbori se za svoje.
Mda…
Znate,
Za Malenu su dugo dugo vremena
Postojale Crna i Bijela.
Ništa između.
Sama sebi nisam dopuštala ni
Pomisao na išta sivkasto
( ili ne daj Bože smeđe ).
Bilo bi to previše za moje slabo srčeko.
A onda se u tako kratkom vremenu
Dogodilo tako mnogo toga.
Situacije koje su imale itekakve veze sa mnom,
Događaji u kojima sam aktivno sudjelovala.
I vrlo brzo shvatila
Da se puno toga što je u mom životu sad ovako ili onako
Vrlo jednostavno moglo odigrati i drugačije
( da su, naravno, protagonisti priče bili tako raspoloženi ).
Dakle…
Mogu ja pričat o ne znam kakvoj
Vlastitoj predanosti,
Al fućkaš ti to kad kotačiće mog života ipak ne okrećem ja sama.
Ne kažem čak da mi smeta.
Samo…
Nema tu nikakve sreće.
Sve si zaslužiš i napraviš sam
Ili uz nesebičnu pomoć najbližih
( ili opet ne tako bliskih osoba ).
I da se razumijemo-
Ono NEŠTO što sam osjećala na početku,
Osjećam jednakom jačinom i sada.
I uopće ne sumnjam da je tek rijetko tko
Shvatio išta od mojih riječi ovdje.
Ali to meni ne mijenja zbilja ništa.
Rekoh ništa, a ne nešto, so……
Ostajte mi dobro.
Ja se odoh zadavit vlastitim mislima. :)
petak, 22.07.2005.
To možeš samo ti
Volim naše male noćne razgovore. Kad još ošamućeni od proživljenog, ali istovremeno dovoljno pribrani u mraku sobe i toplini kreveta razgovaramo o svemu što se taj dan dogodilo.
Volim i trenutak kad čujem njegovo ubrzano disanje i znam da je zaspao.
Volim onda razmišljati o sutrašnjem danu i svim onim danima koji su pred nama.
Volim (a to volim najviše od svega kad je u pitanju On) kada jednostavno znam da će sve biti u redu.
I to ne zato što imamo sreće, već zato što ćemo se itekako potruditi da upravo tako i bude.
I na kraju,
Volim kada On još spava kad ja ustanem pa mogu neometano tipkat po kompu :)
nedjelja, 17.07.2005.
Pobjegla sam…
Nisam to više mogla trpit, jednostavno nisam.
Falilo mi slobode,
bezbrižnog luftanja glave,
falilo mi dvorište čim kročim kroz ulazna vrata (a ne da moram četiri kata bez lifta hodat do prizemlja da bi ulovila svježeg zraka),
falile mi promjene, ljudi.
Kažu-bolje promijenit frizuru neg dečka. I složim se ja, baš svaki put. Samo, frizuru sam promijenila ima par tjedana isto ko i boju kose, a dečka (budimo realni) ne bi mijenjala tak skoro.
I kaj sad?
Kaj sad, pitam ja vas.
Nastava odavno gotova
maturalac odrađen
prijemni riješeni …
Ljubav pod ruku i put pod noge. Dobro, ne baš pod noge kolko autobusom. Daklem, put pod noge do Autobusnog kolodvora, na bus i u Vž.
Dosta je bilo.
Sad slijedi uživancija na teritoriju susjedne županije.
I ko mi kaj može??
srijeda, 13.07.2005.
Imam dečka fer-OVCA!!!!
Trebam li napisati išta više???
Nema više nervoze.Bar se nadam.
A vi ćete svi skup bit tak dobri i ne zamjerit mi na nepisanju neko vrijeme,treba to i proslavit kak dolikuje,ne:)?
Ostajte mi dobro...
Prijemna groznica
Znate onaj osjećaj kad vam je toliko dobro da, ne da želite zaustaviti taj trenutak, već ga puštate da polako, ali zbilja polako prolazi, a vi onda uživate u svakoj milisekundi, po mogućnosti ne radeći baš ništa??
Sinoć kad je došao, oboje smo bili itekako svjesni da je iduće jutro prijemni, ali što je tu je. Propušteno vrijeme moralo se nadoknaditi:) Kad smo napokon legli u krevet s namjerom da otputujemo u carstvo snova- On nije mogao zaspati. Ja nisam htjela. Promatrala sam neko vrijeme te prekrasne zelene oči, ne trepćući. Ma, jedva da sam disala:) Bilo je tako prokleto dobro osjećati Ga ponovno tako blizu, slušati otkucaje Njegovog srca i isprekidano disanje.
Moram li uopće napomenuti da je noć bila gotovo besana? Nije uopće bitno, u Njegov prolaz na prijemnom nikad nisam ni trunčice sumnjala. I tako…Dragi negdje rješava zadatke, a njegova Malena opet visi za kompom. Mislim da ću nakon što vas pročitam nazad u krpe.
Inače, za one koji ne znaju-danas je trinaesti. Još jedan u nizu, nama itekako bitan. Dvadeset i druga po redu nam mjesečnica. S tim u vezi, moram /ispravak netočnog navoda:želim/ zahvaliti plavookoj na sinoćnjem sms-u. Baš mi je sjeo:) Lijepo da si se sjetila.
Javim se još u toku dana….
Puseki
ponedjeljak, 11.07.2005.
Imam samo jedno jedino (vrlo jednostavno:) pitanje:
Zbilja,zašto muškarci sve objašnjavaju riječima:
"Ah,mi muškarci smo hedonisti."
Ta je rečenica prije nekoliko dana zbilja probudila lavinu svega i svačega u meni,pa...Muško,žensko,nije važno tko,al fakat bi najljepše molila da mi netko to objasni. Dogovorimo i nagradu za najbolji odgovor,samo recite.
Can't wait! ;)
subota, 09.07.2005.
Eternal Sunshine Of The Spotless Mind oliti Vječni Sjaj Nepobjedivog Uma
Ako niste filozofski raspoloženi-nemojte se ni truditi čitati ovo. To je samo za moju dušu, a vama ako se svidi-dobro. Ako ne-opet dobro….
Ne znam jeste imali priliku pogledat ovaj film, ako ne-možda vas moje postek ponuka. Al da se razumijemo, ne pišem ovo radi toga.
Čudno je kako se jedno sasvim obično popodne može pretvoriti u gledanje ne tako običnog filma, a onda sve skupa završi dalekooo…
Isprva tako zbunjujuć, tek pred sam kraj razotkriva čitavu poantu. Mene osobno dirnuo je u pravu žicu. Ne bih to priznala bilo kome, ali znam da će mi ako podijelim sve ovo s vama biti bar malo lakše.
Inače, ako i kad pogledate film-javite mi obavezno, želim znati što je VAS naučio, u čemu učvrstio. Ja sam jasnije shvatila par stvari:
Prvo- ne postoji ta stvar, osoba, način, pjesma, trenutak, ma ne postoji ta dimenzija u kojoj bi ono što ste napravili moglo biti, ne vraćeno unatrag, već-zaboravljeno, od strane bilo koje osobe. Činjenica jest da ste samim tim NEKIM činom zakoračili u NEŠTO nakon čega NITKO neće na vas gledati jednako kao prije. Ali još je bolnija istina da zbilja ne postoji NIKAKVA mogućnost da ni vi, a ni osobe oko vas zaborave što se dogodilo.
S tim u vezi je stvar
Druga- naime, ako bolje promislite, NEKE stvari jednostavno i postoje iz samog razloga da bi se NEKOME od nas desile. Zvuči blesavo, ha? Ali ako još malo dublje prokopate po samom sebi, shvatit ćete da bi se te iste stvari dogodile prije ili kasnije (i to vas ne tješi, znam, ni mene). Sve donedavno mogla sam sasvim sigurna i potpuno mirne duše reći- Sve se događa s razlogom. Danas? Danas sam u to još sigurnija. Ni to ne tješi. Zapravo, ne znam kako vas, ali mene sigurno ne. Može pomoći jedino saznanje da bi vas sve to skupa još više kopkalo da se NIKAD nije dogodilo. Jednostavno, shvatiš da sve ceste, puteljci i seoski putići vode na istu autocestu.
Treće (možda najvažnije)- život nam uvijek, ali UVIJEK pruži drugu, ako ne i treću šansu, samo, naš je problem što se ni ne trudimo prepoznati je. To je naš najveći problem. Uporno jaučemo kako nas ništa ne ide, a previše smo ponosni da bi spustili svoje male nosiće i pogledali uokolo. Ako i budemo tolko razboritih misli da shvatimo kako je pred nama nova prilika za ispravljanje pogrešno učinjenog- bilo bi dobro da se pomolimo dragome Bogu u nadi da i oni zbog kojih se između ostalog odlučimo mijenjati još uvijek gledaju na nas istim očima. A to je budimo realni-vrlo nemoguće.
Međutim, uvijek nam ostaje
Četvrto- Nada i misao da možemo ispraviti zeznuto. Izbor uvijek postoji i ne ovisi o nikome osim i isključivo o nama.
Inače, moj odgovor na jučerašnje pitanje je-
Za mene je sreća imati nekoga tko me možda ne gleda isto kao prije, ali u nekim trenucima bolje i od mene same razumije i ono što je bilo i ono što nije. Sreća je za mene što znam da će neke stvari još dugo boljeti, ali znam da nisam sama i da nikad neću biti ma što se dogodilo. Sreća je za mene osjećati da su svi puteljci, ceste i putići doveli upravo do Njega. I sad više nema skretanja, čak ni osvrtanja za onim što je bilo. Jer, nadam se da me oni s kojima uživam provoditi vrijeme i dijeliti ovakve stvari znaju da sam još uvijek ista ona Malena.
petak, 08.07.2005.
Što je za vas sreća?
Je li sreća za vas i sama činjenica da ste još jednom otvorili oči, makar niste htjeli ustati tako rano /mlađi brat je kriv/,
ustali makar vani pada kiša /a tako je mrzite/ ,
sjeli za stol i doručkovali makar su vas čekala jaja na oko /a mama zna da ste alergični na njih/,
otišli u školu /i još jednom gledali one iste face, taako dosadne/,
vratili se kući /opet je padala kiša/,
rekli svojima da ih volite /ili ne/,
legli u mrak svoje sobe /i još jednom se zapitali-zašto baš meni/??
Ili pod srećom podrazumijevate samo ono što udara kad se nitko ne nada?
Sve ono što ste dobili, a ne da niste zaslužili već niste ni nosom mrdnuli da se situacija okrene u vašu korist /a ona ipak jest/?
Koliko ste uopće spremni učiniti da bi se i vi sami, ali i ljudi oko vas osjećali sretnima i istinski ispunjenima?
Imam jedan jako jednostavan primjer.
Često mi kažu :»Jao, kak ti često dobivaš svašta na kojekakvim nagradnim igrama. Kak ti to uspijeva?»
Odgovaram :»Lako. Da znate kolko kupona odasvud pošaljem svaki mjesec, činilo bi vam se da premalo dobivam.»
A oni će opet :»Ah, tak to valjda mora bit. Ja jednostavno nemam sreće.»
Tada pitam još samo :»Dobro, a koliko si puta išta poslao?»,
A umjesto odgovora dobijem samo klimanje glavom lijevo-desno…..
četvrtak, 07.07.2005.
Vraćam se ja sinoć iz grada, sva sretna, razmišljajući kako je lijepo ponovno piti vodu iz pipe, šetati ulicom a da ljudi obrate pažnju na tebe (a ne da umireš nasred ceste i nitko te ni ne pogleda), jesti raznovrsniju hranu od samo pommes fritesa, nezačinjene riže, žilavih ražnjića i tek tu i tamo lubenice…
Ima toga još, al nije sad bitno za priču,pa…
I šećem ja tako kroz svoj parkić, kad ugledam roditelje s malim djetetom na klupici. Znam ih iz kvarta, al nije sad ni to bitno. Na to mama stariju djevojčicu zovne imenom, a malena od svojih 5,6 godina kao da je vjetar nosi dotrči do klupice i najljepšim mogućim glasom upita:
»Molim,majko?» Dalje nisam čula. Nije bilo potrebno. Ovo prije bilo je dovoljno da u meni probudi takvu navalu osjećaja. Potaknulo me na razmišljanje. U mojim godinama roditelji su samo «starci», ako ne i «fosili» il kako već /slobodno me sjetite u komentarima/. Ja svoje zovem mamika i tatek /kad se obraćam njima:)/, ali kad netko kaže «majko», sva se rastopim. To je tako jednostavna, a tako jasna i topla riječ, iz nje se toliko toga može pročitati. Lijepo je to čuti jednoj maloj meni , a kako je majkama to mogu tek nagađati….
Pitanje za vas:
Kojim se riječima vi obraćate svojim roditeljima / kako vas djeca zovu??
srijeda, 06.07.2005.
A kaj reć..
Pamtit ću ovaj maturalac što po lijepim, što po manje lijepim događajima. Totalno bi neiskreno bilo pisat sad o tome kako je bilo prepredobro, svi bi se sa mnom složili da nije. Ali maturalac je poseban već sam po sebi, tako da nemam sad namjeru pretresati ponovno sve one propuste u hotelu, tj. na brodu.
Sreća moja da se na blogu još uvijek tipka, da sad moram govoriti- ne da me ne bi razumjeli, neg me opće ne bi čuli. To je valjda najmanje kaj sam si mogla priuštit.
Svaka čast Grcima, njihovim hramovima, otocima, obalama i ko zna čemu sve ne. Al ne bi ja ni pod koju cijenu živjela u prljavom gradu kao što je Atena, a da ne govorim o tome da se nakon ovih tjedan dana više nikad neću požalit na gužvu u Savskoj za vrijeme odlaska u školu i iz škole, jer ono što tamo vlada ne može se nazvati ni kaosom. Prestrašno. Čak ni pretjerana ljubaznost tamošnjih stanovnika ne mogu prekriti činjenicu da osim riječi poput:»Ten pieces, one euro.», ne znaju baš ni riječi engleskog. Ok je to za one koji nemaju dodirnih točaka s turistima, ili bar ne u većoj mjeri, ali kad ste na brodu, a osoblje ne zna ni riječi tog zbilja svjetskog jezika, prvo vam prozuji kroz glavu-i ovi su u Europskoj uniji??!?
Ljudi, naša prekrasna Hrvatska je zakon!
Ako mi dođe, napisat ću i puni izvještaj, ako ne-opet dobro. Sad mi je jedino bitno da odmorim grlo i odbrojim još tih tjedan dana do našeg (ponovnog) susreta. Da, skoro se zaboravih pohvalit da me moja Ljubav gotovo potpuno neočekivano dočekala na kolodvoru. Di ćete bolje.
Sad odoh čitat zaostatke…
