Volim naše male noćne razgovore. Kad još ošamućeni od proživljenog, ali istovremeno dovoljno pribrani u mraku sobe i toplini kreveta razgovaramo o svemu što se taj dan dogodilo.
Volim i trenutak kad čujem njegovo ubrzano disanje i znam da je zaspao.
Volim onda razmišljati o sutrašnjem danu i svim onim danima koji su pred nama.
Volim (a to volim najviše od svega kad je u pitanju On) kada jednostavno znam da će sve biti u redu.
I to ne zato što imamo sreće, već zato što ćemo se itekako potruditi da upravo tako i bude.
I na kraju,
Volim kada On još spava kad ja ustanem pa mogu neometano tipkat po kompu :)
Post je objavljen 22.07.2005. u 11:26 sati.