Znate onaj osjećaj kad vam je toliko dobro da, ne da želite zaustaviti taj trenutak, već ga puštate da polako, ali zbilja polako prolazi, a vi onda uživate u svakoj milisekundi, po mogućnosti ne radeći baš ništa??
Sinoć kad je došao, oboje smo bili itekako svjesni da je iduće jutro prijemni, ali što je tu je. Propušteno vrijeme moralo se nadoknaditi:) Kad smo napokon legli u krevet s namjerom da otputujemo u carstvo snova- On nije mogao zaspati. Ja nisam htjela. Promatrala sam neko vrijeme te prekrasne zelene oči, ne trepćući. Ma, jedva da sam disala:) Bilo je tako prokleto dobro osjećati Ga ponovno tako blizu, slušati otkucaje Njegovog srca i isprekidano disanje.
Moram li uopće napomenuti da je noć bila gotovo besana? Nije uopće bitno, u Njegov prolaz na prijemnom nikad nisam ni trunčice sumnjala. I tako…Dragi negdje rješava zadatke, a njegova Malena opet visi za kompom. Mislim da ću nakon što vas pročitam nazad u krpe.
Inače, za one koji ne znaju-danas je trinaesti. Još jedan u nizu, nama itekako bitan. Dvadeset i druga po redu nam mjesečnica. S tim u vezi, moram /ispravak netočnog navoda:želim/ zahvaliti plavookoj na sinoćnjem sms-u. Baš mi je sjeo:) Lijepo da si se sjetila.
Javim se još u toku dana….
Puseki