Vraćam se ja sinoć iz grada, sva sretna, razmišljajući kako je lijepo ponovno piti vodu iz pipe, šetati ulicom a da ljudi obrate pažnju na tebe (a ne da umireš nasred ceste i nitko te ni ne pogleda), jesti raznovrsniju hranu od samo pommes fritesa, nezačinjene riže, žilavih ražnjića i tek tu i tamo lubenice…
Ima toga još, al nije sad bitno za priču,pa…
I šećem ja tako kroz svoj parkić, kad ugledam roditelje s malim djetetom na klupici. Znam ih iz kvarta, al nije sad ni to bitno. Na to mama stariju djevojčicu zovne imenom, a malena od svojih 5,6 godina kao da je vjetar nosi dotrči do klupice i najljepšim mogućim glasom upita:
»Molim,majko?» Dalje nisam čula. Nije bilo potrebno. Ovo prije bilo je dovoljno da u meni probudi takvu navalu osjećaja. Potaknulo me na razmišljanje. U mojim godinama roditelji su samo «starci», ako ne i «fosili» il kako već /slobodno me sjetite u komentarima/. Ja svoje zovem mamika i tatek /kad se obraćam njima:)/, ali kad netko kaže «majko», sva se rastopim. To je tako jednostavna, a tako jasna i topla riječ, iz nje se toliko toga može pročitati. Lijepo je to čuti jednoj maloj meni , a kako je majkama to mogu tek nagađati….
Pitanje za vas:
Kojim se riječima vi obraćate svojim roditeljima / kako vas djeca zovu??
Post je objavljen 07.07.2005. u 11:12 sati.