Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
subota, 09.07.2005.
Eternal Sunshine Of The Spotless Mind oliti Vječni Sjaj Nepobjedivog Uma
Ako niste filozofski raspoloženi-nemojte se ni truditi čitati ovo. To je samo za moju dušu, a vama ako se svidi-dobro. Ako ne-opet dobro….
Ne znam jeste imali priliku pogledat ovaj film, ako ne-možda vas moje postek ponuka. Al da se razumijemo, ne pišem ovo radi toga.
Čudno je kako se jedno sasvim obično popodne može pretvoriti u gledanje ne tako običnog filma, a onda sve skupa završi dalekooo…
Isprva tako zbunjujuć, tek pred sam kraj razotkriva čitavu poantu. Mene osobno dirnuo je u pravu žicu. Ne bih to priznala bilo kome, ali znam da će mi ako podijelim sve ovo s vama biti bar malo lakše.
Inače, ako i kad pogledate film-javite mi obavezno, želim znati što je VAS naučio, u čemu učvrstio. Ja sam jasnije shvatila par stvari:
Prvo- ne postoji ta stvar, osoba, način, pjesma, trenutak, ma ne postoji ta dimenzija u kojoj bi ono što ste napravili moglo biti, ne vraćeno unatrag, već-zaboravljeno, od strane bilo koje osobe. Činjenica jest da ste samim tim NEKIM činom zakoračili u NEŠTO nakon čega NITKO neće na vas gledati jednako kao prije. Ali još je bolnija istina da zbilja ne postoji NIKAKVA mogućnost da ni vi, a ni osobe oko vas zaborave što se dogodilo.
S tim u vezi je stvar
Druga- naime, ako bolje promislite, NEKE stvari jednostavno i postoje iz samog razloga da bi se NEKOME od nas desile. Zvuči blesavo, ha? Ali ako još malo dublje prokopate po samom sebi, shvatit ćete da bi se te iste stvari dogodile prije ili kasnije (i to vas ne tješi, znam, ni mene). Sve donedavno mogla sam sasvim sigurna i potpuno mirne duše reći- Sve se događa s razlogom. Danas? Danas sam u to još sigurnija. Ni to ne tješi. Zapravo, ne znam kako vas, ali mene sigurno ne. Može pomoći jedino saznanje da bi vas sve to skupa još više kopkalo da se NIKAD nije dogodilo. Jednostavno, shvatiš da sve ceste, puteljci i seoski putići vode na istu autocestu.
Treće (možda najvažnije)- život nam uvijek, ali UVIJEK pruži drugu, ako ne i treću šansu, samo, naš je problem što se ni ne trudimo prepoznati je. To je naš najveći problem. Uporno jaučemo kako nas ništa ne ide, a previše smo ponosni da bi spustili svoje male nosiće i pogledali uokolo. Ako i budemo tolko razboritih misli da shvatimo kako je pred nama nova prilika za ispravljanje pogrešno učinjenog- bilo bi dobro da se pomolimo dragome Bogu u nadi da i oni zbog kojih se između ostalog odlučimo mijenjati još uvijek gledaju na nas istim očima. A to je budimo realni-vrlo nemoguće.
Međutim, uvijek nam ostaje
Četvrto- Nada i misao da možemo ispraviti zeznuto. Izbor uvijek postoji i ne ovisi o nikome osim i isključivo o nama.
Inače, moj odgovor na jučerašnje pitanje je-
Za mene je sreća imati nekoga tko me možda ne gleda isto kao prije, ali u nekim trenucima bolje i od mene same razumije i ono što je bilo i ono što nije. Sreća je za mene što znam da će neke stvari još dugo boljeti, ali znam da nisam sama i da nikad neću biti ma što se dogodilo. Sreća je za mene osjećati da su svi puteljci, ceste i putići doveli upravo do Njega. I sad više nema skretanja, čak ni osvrtanja za onim što je bilo. Jer, nadam se da me oni s kojima uživam provoditi vrijeme i dijeliti ovakve stvari znaju da sam još uvijek ista ona Malena.
