KOCKANJE - ŽELIŠ LI LJUBAV?
01.03.2019., petak
SJEĆANJE NA RIBLJU KOST
Već je padala noć i u nas se uvukla ona poznata bol i strah od poziva roditelja - kasno je, dolazi kući! U tim posljednjim trenucima, akcijama i golovima nismo ni pomišljali kako smo bezbrižni i sretni. Zdravko nas upita: Hoćemo li dobiti Ajax večeras? Ma hoćemo! Tko je taj Ajax, nikad nismo ni čuli za njega... Treba ti šarafciger, ključ ili neka matica, gedore ili bušilica, turpija... Odgovor je samo jedan - Zdravko! Ipak nije to čovjek koji je imao samo to - alat ili baš ono što ti treba u tom trenutku, imao je on priče, savjete, vizije, svaki dan iznova bi nam izvadio nešto iz rukava, aktuelno ili nešto što bi smo mogli uzeti k sebi i reći Historia est magistra vitae. Pričao bi nam i tek sada znam da je vjerovao u nas da ćemo nešto od toga i zapamtiti. Znate li tko je Cruyff, Schuster, Muller...? A tek Jure Jerković! I mnogi drugi... Te prve poslijeratne godine donijele su nam mnoge radosti. Došla je struja! :) Voda također. Zasićeni igara iz vana arsenal igara se preselio u kuće pred male ekrane, prve video igrice. Išlo se na pijacu da bi se kupile antene za hvatanje TV signala. HRT1 se mogao uhvatiti, "dvojka" možda, ali HRT3 je bio san snova... Okretali bi antene u svim smjerovima, ima, dobra, ostavi, e tako tako... Smiješni dani hvatanja signala... Ali trojku nikako niko da uhvati, osim naravno Zdravkana koji je imao neku svoju specijalnu antenu, bila je čvrsto postavljena i nekim čudom mutno hvatala HRT3, onako snježno, ali zvuk je bio dobar. Tu noć smo se svi nakrckali kod njega u kuću, željno iščekujući početak utakmice. Ja sam bio tu negdje na podu smješten sa svojom malom bilježnicom. Imao sam već punih 11 godina i dobro sam poznavao sastave najjačih europskih klubova. Od kad znam za sebe - tata mi je podario tu ljubav prema Hajduku. Približio sam se televizoru i pokušavao uhvatiti sastav i to je trajalo do kraja utakmice. Pisao sam brojeve i imena pored. Gabrić, Buturović, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija,.. Šta ovaj igra? Lijevo - desno? Najviše se čulo jedno ime - Asanović. Pa Zdravko lopta je samo kod njega. E to je naša desetka! Utakmica je završila 0-0 i tužan sam otišao kući i zaspao. Zaboravio sam kako je bilo divno to vrijeme! Moje je bilo samo da idem u školu i dobro učim. Nogomet je bio kao disanje. Bez njega se nije moglo. Prečku pogodit s penala ili sa polovice, 1-1 ili 2-2 samo nek se igra. Nek se igra. Samo to mogu reći danas. Igra mačke i miša, laži i prevara, igra spavanja i rada,... Kako godine prolaze igra se zadržala ali igre su se promijenile. Mnogo su se ubrzale, previše! Mnoge priče i događaji u mom životu probude u meni jake, najjače emocije i sa kakvim žarom to pričam i sjećam se. To se ne može izmjeriti! Želim onog starog sebe - takvog! Da danas mogu takvim žarom pričati ono što je bilo jučer ili sutra ono što je bilo danas. Želim tu riblju kost okretati i smijati se, postaviti okvir slike gore, dole malo desno :), plesati na svaku pjesmu, oči otvoriti i prvo si osmijeh podariti, podariš osmijeh sebi a onda i svima koji gledaju tebe :) Želim! |
22.08.2018., srijeda
ZNAŠ LI ŠTO JE LJUBAV?
Kako da ti kažem "volim te" kada znam da to nije ljubav, moja djela nisu iskazala ljubav.
Ljubav bi bila da sam te nazvao čim sam sjeo za rulet i rekao ti "ljubavi dolazi po mene", "imamo problem", "u iskušenju sam - samo razgovaraj sa mnom"... Od svih rješenja izabrao sam najgore - da krijem to od tebe, računajući da ti to nikad nećeš saznati, da ću ostvariti dobitak i pokriti sve minuse... Koji je to put? Ko zna koji... Znam ja što je ljubav, znam. Zašto ju ne prakticiram? E to ne znam... Ponekad pokažem neke tragove mene, skrivene duboko u meni, kako ipak živim tu ljubav, pokazujem, zagrlim, dodirnem, poljubim... Tragovi gdje ste sada... Možda mi je ostala još neka slamčica za koju mogu da se uhvatim? Jedna? Samo jedna? Ako je jedna onda moram da biram - ja ili mi. Ako smo to mi - da li ti želiš nas bez mene? Ako sam to ja - znam da ne mogu bez tebe... Još 6 sati i vidjet ću ju... Kako da pogledam u oči njene? Josip mi se odmah javio, potreban mi je razgovor... |
22.03.2017., srijeda
Dan poslije 3 dana
"Šta sam sebi uradio? Odličan učenik, pametno dijete..." Sinoć iz druge smjene planirao sam ostati na poslu i spavati tu na stolicama da bih ujutro u prvu lagano posao odradio pa možda koji satić ranije izašao. Međutim ne bude sve kako se isplanira. za tren oka sam se posvađao sa prijateljem, kolegom na poslu s kojim radim 10 godina. Pale su teške riječim psovke i ja sam se spremio i krenuo pješke prema autu koji je bio u drugom gradu, oko 15 km. U 2 sata poslije ponoći na putu dva puta me i policija zaustavila - kažu "čudno im da netko u ova doba ide pješice negdje". Sad kad razmislim ne znam ni gdje bi sa sobom tih par sati ranije da se nije dogodilo nešto prije nego li ću doći na posao. Pred ulaz u firmu čekala je ona na mene... Ima tih ljubavi u životu, pamtimo od ranih godina pa do smrti, prepričavamo ih, opjevavamo. Prva ljubav ili ona s kojom ostarite. Kažu da sestrinska ljubav prema svome bratu nema granica. Ipak ima ona jedna opet malo iznad svega toga. Majka. Da. Zvala je jadna žena, slala poruke, ubjeđivala me, objašnjavala, krivnju preuzimala, šta god zaželim - samo da se vratim kući, da me vidi. Ma koliko sam "sin razmetni", koliko god da sam sagriješio, koliko god da sestra i brat su u podređenom položaju jer ona misli samo na mene i puna su joj usta moga imena - željela je samo jedno - da dođem kući. Nedavno je bila tolko ljuta na mene da me je dočekala u kući i odmah me natjerala u sobu, bacila mi torbe i rekla "kupi se i seli iz kuće"! Sačekavši me pred ulazom firme nije puno okolišala nego je odmah udarila na glavne adute. Ona me najbolje poznaje, zna s kakvim gadom ima posla i mora ići ALL IN da bi me pogodila i izazvala neku reakciju. Dugo sam razmišljao o svemu i nakon svađe sa kolegom jasno mi je bilo da je to to, da me to tjera da idem i vratim se... Otac reče slugama, da priprave veliku gozbu i zakolju ugojeno tele, "jer sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se! (Lk 15, 24). Gedo Gluperdo |
19.03.2017., nedjelja
ODLAZAK
Teško je priznati sebi neke stvari, izgovoriti ih na glas, makar bio sam u sobi. Četri zida i nikog oko tebe ali teško ide.
Ja sam to pokušao uz prisustvo meni drage dvije osobe. Krenule su suze, poneka priznanja - ali nikad sva! Ponavljajući iste greške u nedogled više nije moglo to klupko da se odmotaje. Nastavio sam da uništavam sebe i svoju karijeru. Toliko znoja prolivenog - sada uzalud. Ostavljam svoju veliku ljubav, tihu patnju - nogomet. Bez muke nema rezultata. Nogomet mi je uvijek bio veliki teret i svima je smetalo to što sam u tome i što to volim. Prkos mi nije dao mira pa sam to išao sve dalje i dalje. Došao sam visoko i onda ono poznato - tko visoko leti - nisko pada... Ja sam svoj pad sam izrežirao... Ne znam da li ima smisla ali nešto u meni govori mi da bih trebao sve da izgubim, da dođem do samog dna... Početi ispočetka? Na kraju svakog kraja ide početak. Smiješno ali kod mene - kraju nema kraja. Ostaviti sve. Sve uništiti što sam godinama stvarao. I nekako sam spreman sve to uništiti ostaviti i onda stavim ruke u džepove i vidim da imam nekih parica i naravno samo jedna se lampica pali - kladionica, bingo, rulet... Spreman sam sve ostaviti ali nikako kockanje da ostavim. Zašto to ne mogu? Spavam kod Tigra već dvije noći. Zvoni telefon, poruke dolaze - ne javljam se nikome. Zovu kolege, zovu prijatelji, mama svako malo, te nazove te poruku šalje... Sjedim u sobi, sa rukama na glavi i razmišljajući o cijelom životu, svijetu, smrti... Otišao sam na vrh solitera i sjedio dugo gore, gledao grad divan i lijep u nekom čudnom pogledu koji nisam nikada prije imao priliku. Poslije odem na igrališta i gledam kako se djeca igraju, nogometaši, košarkaši, djevojke sjede i gledaju mišićave i zgodne mladiće... Ja sam na drugom kraju klupa gledam u nebo, zvijezde samo što se ne pojave... Gdje li si moja zvijezdo? Otišao sam... Kad Odem |
16.11.2016., srijeda
ONA
U životu svakog muškarca postoji uvijek neka "ona" U velikoj borbi sa samim sobom zadnjih godina napravio sam neke stvari koje su dobre. Uzmeš vagu i staviš ih sve na jednu stranu i još dodaš poneki uteg - vaga opet pokazuje nezadovoljstvo. Uz veliku pomoć i strašne napore obitelji riješio sam jedan estetski problem - zube. Imao sam godinama probleme sa zubima (možda i od silnog stresa kockajući). Jedne bih popravio a drugi bi se počeli kvariti i na kraju počeli i pucati. Vrijeme je prolazilo a ja sam se zapustio, propadao. Gubio sam zube, gubio sam osmijeh, gubio samopouzdanje. Nisam se godinama nasmijao što bi ljudi rekli "od srca". Kako sam to riješio počeli su se otvarati neki novi putevi, odnosno prilike da i ja jednom pokažem zube, stisnem i konačno nešto napravim na ljubavnom planu. Postao sam slobodniji i konačno, iako još uvijek pod strahom, počeo sam da se smijem... Zaljubio sam se u nju, glupo i naivno. Nisam imao niti izbora jer imao sam samo nju - jer se ona meni javila. Ne mogu se sjetiti zadnjeg puta kada sam ja nekoj djevojci prišao, s uspjehom ili bez njega. Radije bih zagrlio pivu i s njom se družio po cijelu noč. Bio sam prava pičkica bez hrabrosti, riješenja i ideje za enigmu zvanu žene. Ja sam mislio da ću uz nju pobijediti sve. Podijelio sam svoj problem sa njom otvorenih karata i ona je bila spremna pomoći. Prihvatila me ovakvoga kakav jesam. Osjećao sam se bolje i sve manje sam mislio na kockanje u bilo kom obliku. Bio sam sretan i moj osmijeh bio je primjetan svima u okruženju. Još uvijek se ne mogu pomiriti sa tim da je nema, da je otišla... Moja bolest, ovisnost o kockanju se poslije toga još više pojačala... Zadnja dva mjeseca su kao priča iz Danteove Božanstvene komedije. Pakao, uništenje, inferno... Ako želiš novi početak onda moraš biti čist! Zapamti to... |
14.11.2016., ponedjeljak
Kada zabava postane ozbiljno
Dok sam ležao na plaži i lagano ispijao pivo pomislih - kako je divan ovaj život, kako je sve kako treba... Moj prvi godišnji odmor kao iz snova... Ni ne sluteći kako danas nakon 10 godina više ništa nije kako treba. A život!? Šta je to život?
"Ja sam prestao da kockam i tek sad sam počeo da živim i tek sad vidim šta je život" - reče mi Pero Pero je bio moj "omiljeni" prijatelj iz kasina. Omiljeni jer jer uvijek igrao rulet seriju oko nule ili zero seriju. Igrao je velike uloge i stalno ponavljao oklade. Ja sam mu bio opozicija, nešto kao ljevica i desnica u politici. Ja i Pero smo se super slagali. Najveće probleme su nam zadavale male stranke, one između nas. Dobro smo im znali ime - zvale su se Orfeline. Ponekad sam ih znao sanjati - ali Jedinicu (1) i Šesticu (6) ponajviše. Poznata šok soba je uzimala plate, godine života a za uzvrat davala sijede na glavi, dugove, kredite... Davala je gazdama kasina hotele na moru, nova auta... Prije 10 godina bio sam u kasinu sa društvom koje je igralo rulet. Gubili su i gubili pa ih upitam mogu li ja uplatiti i odigrati ono što oni nemaju da bi tako netko ipak nešto pogodio. Složili su se naravno. I tako su išli brojevi lagano. Ja sam uložio svojih prvih 100 kuna i igrao se prilično dugo vremena a stanje na računu se povečavalo a i moji ulozi su lagano rasli i rasli. Te večeri sam izašao iz kasina sa 2000 kuna u džepu zarađenih na ruletu. Povečao svoj budžet za godišnji na koji sam sutra ujutro i otišao. Ni ne sluteći da će to biti moj prvi i zadnji godišnji odmor ikada... Savjeti za kraj: -ako imate prijatelja kockara ne družite se sa njim -ako imate dečka kockara - odmah da ostavite i nikad mu se ne vračajte -ako imate brata/sina/muža kockara - otjerajte ga iz kuće neka sam živi -nikada posuđujte pare kockarima jer im činite zlo a ne uslugu KOCKANJE JE BOLEST! KOCKANJE UBIJA KOCKARA I SVE OKO NJEGA! |
