KOCKANJE - ŽELIŠ LI LJUBAV?
19.03.2017., nedjelja
ODLAZAK
Teško je priznati sebi neke stvari, izgovoriti ih na glas, makar bio sam u sobi. Četri zida i nikog oko tebe ali teško ide.
Ja sam to pokušao uz prisustvo meni drage dvije osobe. Krenule su suze, poneka priznanja - ali nikad sva! Ponavljajući iste greške u nedogled više nije moglo to klupko da se odmotaje. Nastavio sam da uništavam sebe i svoju karijeru. Toliko znoja prolivenog - sada uzalud. Ostavljam svoju veliku ljubav, tihu patnju - nogomet. Bez muke nema rezultata. Nogomet mi je uvijek bio veliki teret i svima je smetalo to što sam u tome i što to volim. Prkos mi nije dao mira pa sam to išao sve dalje i dalje. Došao sam visoko i onda ono poznato - tko visoko leti - nisko pada... Ja sam svoj pad sam izrežirao... Ne znam da li ima smisla ali nešto u meni govori mi da bih trebao sve da izgubim, da dođem do samog dna... Početi ispočetka? Na kraju svakog kraja ide početak. Smiješno ali kod mene - kraju nema kraja. Ostaviti sve. Sve uništiti što sam godinama stvarao. I nekako sam spreman sve to uništiti ostaviti i onda stavim ruke u džepove i vidim da imam nekih parica i naravno samo jedna se lampica pali - kladionica, bingo, rulet... Spreman sam sve ostaviti ali nikako kockanje da ostavim. Zašto to ne mogu? Spavam kod Tigra već dvije noći. Zvoni telefon, poruke dolaze - ne javljam se nikome. Zovu kolege, zovu prijatelji, mama svako malo, te nazove te poruku šalje... Sjedim u sobi, sa rukama na glavi i razmišljajući o cijelom životu, svijetu, smrti... Otišao sam na vrh solitera i sjedio dugo gore, gledao grad divan i lijep u nekom čudnom pogledu koji nisam nikada prije imao priliku. Poslije odem na igrališta i gledam kako se djeca igraju, nogometaši, košarkaši, djevojke sjede i gledaju mišićave i zgodne mladiće... Ja sam na drugom kraju klupa gledam u nebo, zvijezde samo što se ne pojave... Gdje li si moja zvijezdo? Otišao sam... Kad Odem |
