KOCKANJE - ŽELIŠ LI LJUBAV?
22.03.2017., srijeda
Dan poslije 3 dana
"Šta sam sebi uradio? Odličan učenik, pametno dijete..." Sinoć iz druge smjene planirao sam ostati na poslu i spavati tu na stolicama da bih ujutro u prvu lagano posao odradio pa možda koji satić ranije izašao. Međutim ne bude sve kako se isplanira. za tren oka sam se posvađao sa prijateljem, kolegom na poslu s kojim radim 10 godina. Pale su teške riječim psovke i ja sam se spremio i krenuo pješke prema autu koji je bio u drugom gradu, oko 15 km. U 2 sata poslije ponoći na putu dva puta me i policija zaustavila - kažu "čudno im da netko u ova doba ide pješice negdje". Sad kad razmislim ne znam ni gdje bi sa sobom tih par sati ranije da se nije dogodilo nešto prije nego li ću doći na posao. Pred ulaz u firmu čekala je ona na mene... Ima tih ljubavi u životu, pamtimo od ranih godina pa do smrti, prepričavamo ih, opjevavamo. Prva ljubav ili ona s kojom ostarite. Kažu da sestrinska ljubav prema svome bratu nema granica. Ipak ima ona jedna opet malo iznad svega toga. Majka. Da. Zvala je jadna žena, slala poruke, ubjeđivala me, objašnjavala, krivnju preuzimala, šta god zaželim - samo da se vratim kući, da me vidi. Ma koliko sam "sin razmetni", koliko god da sam sagriješio, koliko god da sestra i brat su u podređenom položaju jer ona misli samo na mene i puna su joj usta moga imena - željela je samo jedno - da dođem kući. Nedavno je bila tolko ljuta na mene da me je dočekala u kući i odmah me natjerala u sobu, bacila mi torbe i rekla "kupi se i seli iz kuće"! Sačekavši me pred ulazom firme nije puno okolišala nego je odmah udarila na glavne adute. Ona me najbolje poznaje, zna s kakvim gadom ima posla i mora ići ALL IN da bi me pogodila i izazvala neku reakciju. Dugo sam razmišljao o svemu i nakon svađe sa kolegom jasno mi je bilo da je to to, da me to tjera da idem i vratim se... Otac reče slugama, da priprave veliku gozbu i zakolju ugojeno tele, "jer sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se! (Lk 15, 24). Gedo Gluperdo |
19.03.2017., nedjelja
ODLAZAK
Teško je priznati sebi neke stvari, izgovoriti ih na glas, makar bio sam u sobi. Četri zida i nikog oko tebe ali teško ide.
Ja sam to pokušao uz prisustvo meni drage dvije osobe. Krenule su suze, poneka priznanja - ali nikad sva! Ponavljajući iste greške u nedogled više nije moglo to klupko da se odmotaje. Nastavio sam da uništavam sebe i svoju karijeru. Toliko znoja prolivenog - sada uzalud. Ostavljam svoju veliku ljubav, tihu patnju - nogomet. Bez muke nema rezultata. Nogomet mi je uvijek bio veliki teret i svima je smetalo to što sam u tome i što to volim. Prkos mi nije dao mira pa sam to išao sve dalje i dalje. Došao sam visoko i onda ono poznato - tko visoko leti - nisko pada... Ja sam svoj pad sam izrežirao... Ne znam da li ima smisla ali nešto u meni govori mi da bih trebao sve da izgubim, da dođem do samog dna... Početi ispočetka? Na kraju svakog kraja ide početak. Smiješno ali kod mene - kraju nema kraja. Ostaviti sve. Sve uništiti što sam godinama stvarao. I nekako sam spreman sve to uništiti ostaviti i onda stavim ruke u džepove i vidim da imam nekih parica i naravno samo jedna se lampica pali - kladionica, bingo, rulet... Spreman sam sve ostaviti ali nikako kockanje da ostavim. Zašto to ne mogu? Spavam kod Tigra već dvije noći. Zvoni telefon, poruke dolaze - ne javljam se nikome. Zovu kolege, zovu prijatelji, mama svako malo, te nazove te poruku šalje... Sjedim u sobi, sa rukama na glavi i razmišljajući o cijelom životu, svijetu, smrti... Otišao sam na vrh solitera i sjedio dugo gore, gledao grad divan i lijep u nekom čudnom pogledu koji nisam nikada prije imao priliku. Poslije odem na igrališta i gledam kako se djeca igraju, nogometaši, košarkaši, djevojke sjede i gledaju mišićave i zgodne mladiće... Ja sam na drugom kraju klupa gledam u nebo, zvijezde samo što se ne pojave... Gdje li si moja zvijezdo? Otišao sam... Kad Odem |
