KOCKANJE - ŽELIŠ LI LJUBAV?
14.03.2025., petak
I nitko nije kriv
Već danima u mojoj glavi vrti se scenarij kako to učiniti. To. Da.
Ne znam što kažu statistike, ali po mom uvjerenju, svaki patološki kockar pomislio je na samoubojstvo mnogo puta. Mislim da ne postoji niti jedan patološki kockar koji nije čak došao do točke kao ja – planiranje istoga, pogodbe sa sobom ili s Bogom. Gledam uličnu rasvjetu – kako da se popnem gore? Gledam stabla kraj ceste – ona bi mogla biti bolje rješenje, ali ipak, u "borbi" mogao bih se uhvatiti za neke grane i sve bi propalo. Gledam zgrade, one visoke, razmišljam kako bih tada izgledao, kao palačinka, skupljen u komade u lijesu. Dva mosta preko rijeke, jedan malo viši, ne znam, možda voda ublaži pad i ostanem invalid, opet neuspješno, ili još gore... Bolje grob nego rob! Postao sam kao kakva baba. Kažu, neka se baba brinula o tome što će se desiti kad ona umre. Nabraja ona: ovo, ono... Na kraju rekli su joj: "Baba, tvoje je samo da umreš, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo." Na putu kući razmišljao sam o oproštajnom pismu, da li ga rukom napisati, da li isprintati i imati ga kod sebe. Što napisati? Prva rečenica mora biti najvažnija jer nakon nje mora svima biti jasno što se desilo. Mora svima biti jasno da ne želim nikome metu staviti na glavu, meta odlazi sa mnom. Ili simbolično da je flomasterom nacrtam sebi na čelo? Sva me ta pitanja proganjaju. Otvorio sam laptop i počeo tipkati: "I nitko nije kriv, ovo je moje oproštajno pismo. Sve što sam napravio moj je slobodan izbor." Od života odgovor sam tražio, s kim ću moći dijeliti svaki dan... Ivo Jandrić – Draga Oznake: ovisnost |
