Već je padala noć i u nas se uvukla ona poznata bol i strah od poziva roditelja - kasno je, dolazi kući! U tim posljednjim trenucima, akcijama i golovima nismo ni pomišljali kako smo bezbrižni i sretni.
Zdravko nas upita: Hoćemo li dobiti Ajax večeras? Ma hoćemo! Tko je taj Ajax, nikad nismo ni čuli za njega...
Treba ti šarafciger, ključ ili neka matica, gedore ili bušilica, turpija... Odgovor je samo jedan - Zdravko!
Ipak nije to čovjek koji je imao samo to - alat ili baš ono što ti treba u tom trenutku, imao je on priče, savjete, vizije, svaki dan iznova bi nam izvadio nešto iz rukava, aktuelno ili nešto što bi smo mogli uzeti k sebi i reći Historia est magistra vitae. Pričao bi nam i tek sada znam da je vjerovao u nas da ćemo nešto od toga i zapamtiti. Znate li tko je Cruyff, Schuster, Muller...? A tek Jure Jerković! I mnogi drugi...
Te prve poslijeratne godine donijele su nam mnoge radosti. Došla je struja! :) Voda također. Zasićeni igara iz vana arsenal igara se preselio u kuće pred male ekrane, prve video igrice. Išlo se na pijacu da bi se kupile antene za hvatanje TV signala. HRT1 se mogao uhvatiti, "dvojka" možda, ali HRT3 je bio san snova... Okretali bi antene u svim smjerovima, ima, dobra, ostavi, e tako tako... Smiješni dani hvatanja signala... Ali trojku nikako niko da uhvati, osim naravno Zdravkana koji je imao neku svoju specijalnu antenu, bila je čvrsto postavljena i nekim čudom mutno hvatala HRT3, onako snježno, ali zvuk je bio dobar.
Tu noć smo se svi nakrckali kod njega u kuću, željno iščekujući početak utakmice.
Ja sam bio tu negdje na podu smješten sa svojom malom bilježnicom. Imao sam već punih 11 godina i dobro sam poznavao sastave najjačih europskih klubova.
Od kad znam za sebe - tata mi je podario tu ljubav prema Hajduku.
Približio sam se televizoru i pokušavao uhvatiti sastav i to je trajalo do kraja utakmice. Pisao sam brojeve i imena pored. Gabrić, Buturović, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija,.. Šta ovaj igra? Lijevo - desno? Najviše se čulo jedno ime - Asanović. Pa Zdravko lopta je samo kod njega. E to je naša desetka!
Utakmica je završila 0-0 i tužan sam otišao kući i zaspao.
Zaboravio sam kako je bilo divno to vrijeme! Moje je bilo samo da idem u školu i dobro učim. Nogomet je bio kao disanje. Bez njega se nije moglo. Prečku pogodit s penala ili sa polovice, 1-1 ili 2-2 samo nek se igra.
Nek se igra. Samo to mogu reći danas.
Igra mačke i miša, laži i prevara, igra spavanja i rada,...
Kako godine prolaze igra se zadržala ali igre su se promijenile. Mnogo su se ubrzale, previše!
Mnoge priče i događaji u mom životu probude u meni jake, najjače emocije i sa kakvim žarom to pričam i sjećam se. To se ne može izmjeriti!
Želim onog starog sebe - takvog!
Da danas mogu takvim žarom pričati ono što je bilo jučer ili sutra ono što je bilo danas.
Želim tu riblju kost okretati i smijati se, postaviti okvir slike gore, dole malo desno :), plesati na svaku pjesmu, oči otvoriti i prvo si osmijeh podariti, podariš osmijeh sebi a onda i svima koji gledaju tebe :)
Želim!