<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (7)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (5)
Listopad 2006 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

wish box :) (reminder)

- želim putovati! :-)
- i dalje želim crtati, slikati, ne zaboraviti tu stranu sebe jer je to ono što volim
- želim naučiti svirati bubnjeve! freet je bio zauzet cijelo ljeto, smrc, ali ostaje neispunjena želja :)
- MORAM odigrati Metal Gear Solid 3 i 4 i ponovno se zaljubiti u adrenalin, snagu, hrabrost...ne znam možete li to shvatiti dok ne odigrate. najtoplije preporuke. :)
- imala sam nekoliko novogodišnjih odluka, pa da i njih upišem. dakle,
1.bit ću manje Ljutko.
2.bit ću manje Ljubomorko.
3.bit ću zdrava. Mali Rambo. :)
- želim ptice jednog dana u svojoj kući/stanu. obožavam ptice. prekrasne su.
- ...

linkovi

Blog.hr
najduža cimersko-prijateljska veza :P
moja injica
truth defender dasha!
Kio!
ultrazanimljiv blog jedne callgirl
čovjek s dušom :)
ribafish
sandro
moja spaljena lijena za pisati postove! :)
(ne)čovjek
grube
KUD Tomislav

...

Ljubav

Ljubav je kad posudim od tebe 12 kuna
Za plavi oglasnik
Pa u njemu potražim posao
A ne potrošim ih na 2 kave ili pivu

Ljubav je kad ne gledam
Tvoje poznanike s gađenjem i šutim
Nego imam jaja bit pred njima
Jer znam da me voliš
Pa ćeš ih stjerat u kurac
Ako će ti srat zbog mene

Ljubav je kad se ne bojim
Da ćeš me ikad ostavit
Iako bih tu opciju smatrao
Apsolutno shvatljivom

Ljubav je kad ti ne dođem
U 5 ujutro iznimno pijan
I kažem da sam slupao auto
I tako ostanem pijano smrdit
Dok ne odeš na posao

I ne operem suđe ujutro
Jer me boli glava
Pa ga moraš oprat ti
Kad dođeš s posla

Ljubav je kad na tebi volim
Sva sranja koja mi se inače gade
I radi kojih bi neku drugu
Promptno dekapitirao
Motornom pilom Stihl

Ljubav je kad ti znaš koliko sam glup
I nije da me samo voliš i zanemaruješ to
Nego te ne jebe to pol posto
I guba ti je imat takvog kripla
Pored sebe

Ljubav je kad kažeš da te zagrlim
A ja to učinim
Bez da kažem, još samo malo bum na netu
I tako zagrljeni zaspemo
Istovremeno, bez da razmišljam
Kaj sam propustil tim zagrljajem
Jer se stignemo grlit i sutra

Ljubav je dok glumim
Malu retardiranu žirafu
I totalno sam glup
A ti se smiješ
Jer razumiješ da sam
Jebena retardirana žirafa

Ljubav je kad sa mnom igraš Wormse
I ne ide mi toliko na kurac to
Kaj ti moram narihtat
Neograničeno vrijeme poteza
A znam da nikad nećeš naučit
I svejedno mi je

Ljubav je kad me puštaš
Da se ganjam po gradu
Ko zadnja seljačina
I na moju glupu facu
I na pitanje 'timater sam najbrži, si vidla?'
Me samo stjeraš u kurac il veliš 'aha'
I nasmiješ se

Ljubav je kad te probudim
Glomaznom erekcijom i poljupcem
A ti ne kazeš
Smrdi ti iz usta
I ja bih još malo spavala.


Lay beside me, tell me what they've done
Speak the words I want to hear, to make my demons run
The door is locked now, but it's open if you're true
If you can understand the me, than I can understand the you.

Lay beside me, under wicked sky
Through black of day, dark of night, we share this pair of lives
The door cracks open, but there's no sun shining through
Black heart scarring darker still, but there's no sun shining through
No, there's no sun shining through
No, there's no sun shining

What I've felt, what I've known
Turn the pages, turn the stone
Behind the door, should I open it for you?

What I've felt, what I've known
Sick and tired, I stand alone
Could you be there?, 'cause I'm the one who waits for you
Or are you unforgiven too?

Come lay beside me, this won't hurt I swear
She loves me not, she loves me still, but she'll never love again
She lay beside me, but she'll be there when I'm gone
Black heart scarring darker still, yes she'll be there when I'm gone
Yes, she'll be there when I'm gone
Dead sure she'll be there!

What I've felt, what I've known
Turn the pages, turn the stone
Behind the door, should I open it for you?

What I've felt, what I've known
Sick and tired, I stand alone
Could you be there?, 'cause I'm the one who waits for you
Or are you unforgiven too?

(Solo)

Lay beside me, tell me what I've done
The door is closed, so are your eyes
But now I see the sun, now I see the sun
Yes now I see it!

What I've felt, what I've known
Turn the pages, turn the stone
Behind the door, should I open it for you?

What I've felt, what I've known
So sick and tired, I stand alone
Could you be there?, 'cause I'm the one who waits,
The one who waits for you

Oh what I've felt, what I've known
Turn the pages, turn the stone
Behind the door, should I open it for you?
(So I dub thee unforgiven)

Oh, what I've felt
Oh, what I've known!

I take this key (never free)
And I bury it (never me) in you
Because you're unforgiven too

Never free
Never me
'Cause you're unforgiven too!
(metallica, the unforgiven II)

My eyes seek reality
My fingers seek my veins
There's a dog at your back step
He must come in from the rain
I fall 'cause I let go
The net below has rot away
So my eyes seek reality
And my fingers seek my veins

The trash fire is warm
But nowhere safe from the storm
And I can't bear to see
What I've let me be
So wicked and worn

So as I write to you
Of what is done and to do
Maybe you'll understand
And won't cry for this man
'cause low man is due

Please forgive me

My eyes seek reality
My fingers feel for faith
Touch clean with a dirty hand
I touched the clean to the waste

The trash fire is warm
But nowhere safe from the storm
And I can't bear to see
What I've let me be
So wicked and worn

So as I write to you, yeah
Of what is done and to do, yeah
Maybe you'll understand
And won't cry for this man
'cause low man is due

Please forgive me
Please forgive me
Please forgive me

So low the sky is all I see
All I want from you is forgive me
So you bring this poor dog in from the rain
Though he just wants right back out again

And I cry to the alleyway
Confess all to the rain
But I lie, lie straight to the mirror
The one I've broken to match my face

The trash fire is warm
But nowhere safe from the storm
And I can't bear to see
What I've let me be
So wicked and worn

So as I write to you, yeah
Of what is done and to do, yeah
Maybe you'll understand
And won't cry for this man
'cause low man is due

Please forgive me
Please forgive me

So low the sky is all I see
All I want from you is forgive me
So you bring this poor dog in from the rain
Though he just wants right back out again

My eyes seek reality
My fingers seek my veins
(metallica, low man's lyric)

za dvadeset i prvu godišnjicu jedne katastrofe

26.04.1986.
Bio je to Černobil. U jedan sat i 23 minute poslije ponoći. Reaktor broj 4 nuklearne elektrane koja se nalazila u gradiću Pripjatu, 18km sjeverno od Černobila, eksplodirao je, zapalio se i počeo bljuvati otrov na gradić i okolicu.



Ruska javnost prvih je dana o događaju šutjela i trudila se ne širiti paniku. Paniku koja je možda mogla spasiti barem neke od nesretnika koji su živjeli u tom malom, sirotom mjestu. Naime, pojačanu radioaktivnost prvi su uočili Šveđani, a ubrzo je alarmiran i ostatak svijeta. Smrtonosni oblak širio se na sjeverozapad. No stanovnici Sovjetskog Saveza za nesreću su saznali zadnji, s nekoliko dana zakašnjenja.

Najteže su prošli tzv. "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi čistiti radioaktivni otpad i graditi "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtoga, eksplodiranog reaktora.

Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 posto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osjećaju se napuštenima, zaboravljenima, poniženima, prenosi agencija France Presse.

Navodno unutar zone od 30 km kvadratnih oko Černobila normalan život neće biti moguć još 500 godina. Među preživjelima, 94 posto ih pati od raznih bolesti, a njih 65.000 danas su invalidi.

Prema nekim procjenama, već je pola milijuna ljudi na neki način osjetilo posljedice te najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva.
(Autor: Marta Muždalo)

Danas sam pročitala taj članak jer sam se sjetila da se bliži godišnjica tog događaja.
Ostala sam zapanjena.
To je bilo godine u kojoj sam i ja rođena, u to vrijeme bila sam još u maminom trbuhu.
A nagađa se da je to utjecalo na život mnogih ljudi.

Ono što me najviše dirnulo, bila je brojka od 600 000 ljudi koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit cijelog svijeta. Oni su morali otići na mjesto eksplozije, ozračiti se u ogromnim količinama gradeći betonski štit, kako bi spriječili širenje radioaktivnih tvari. Spasili sve nas.
Tko bi imao muda učiniti to?
Umrijeti za ostatak čovječanstva.
Ja im se divim.

Head up, gledala sam jedan zanimljivi dokumentarac o nuklearnim elektranama (s naglaskom na Francusku) i u današnje vrijeme čini se sve kako bi se osigurali od katastrofa kao što je bila ona u Černobilu.
Visoke razine sigurnosti, planovi ukoliko nešto krene po zlu (zaustavljaju se reaktori u vrlo kratkom vremenu), redovite sigurnosne provjere rada elektrana, minimalna zagađenja okoliša (niža od zakonom dopuštene razine).
Pružaju utjehu da će rane ljudske rase s vremenom zacijeliti i da ćemo se sjećati samo gorke pouke.

p.s.
Ona koljena u prethodnom postu uopće nisu OGROMNA!!
Mislim, to je samo kut snimanja umjetničke slike.
Vi "izgledijalisti"

šmrcajući post

da nije toliko smiješno, bilo bi zbilja tragično.
da sam mrtva umorna i jedino što želim je san, a onda moram utaknuti maramicu u nosnice jer cure bez prestanka, i onda počnem sliniti po jastuku jer moram disati na usta.
a trebam sna jer moram intenzivno kampanjski učiti, a nisam baš spavala ovaj prekrasan produženi vikend. deficit!!! - kako bi rekao psihijatar s rombovima na puloveru. koji nam drži psihofiziologiju spavanja na vrapču.
baš me zanima, sad kad je zatoplilo, što će obući? hoće li uspjeti naći običnu majicu na rombove?
(za neupućene, izrodila se pretpostavka- hipoteza- da svi psi/holozi/hijatri kad-tad padnu na rombove, i okruže se njima u svim područjima svog života...počevši od Mišića iz srednje koji me zvao Miranda, naše psihologice, profesora koji mi predaju, pa sve do kolega s faksa...ja zasad imam samo čarape na rombove- prikriveno padam)
ono što sam htjela napisati, bilo mi je žao što sam preko uskrsa pustila na blogu tako depresivan post.
nije mi bila namjera.
ali, kad pustim iza sebe sivi zagreb i odem doma...sve- kompjuter, internet i mobitel- pada u vodu.
izrekordiram se brojem nenapisanih poruka, neupućenih poziva, dana nepregledavanja neta...

jer- uživam punim plućima.
ja to ne mogu ni opisati, kako sam sretna kad odem doma.
daleko od toga da u zagrebu nema divnih ljudi i stvari koje me vežu...
ali doma...
malo srce dočeka me na stanici i ja se prisjetim kako se obožavam ljubiti s njim.
mada smo zajedno već sto godina.
tad započinje grljenje i maženje i ljubljenje i nema me među svjesnima dok se nakon par dana ne vratim na tu istu autobusnu stanicu.
a u međuvremenu...
ne znam jeste li shvatili koliko sam ja zaljubljena i koliko volim. nije da baš to puno pišem ali zaljubljena sam kao krava.
i sretna kao malo dijete.
u početku sam očekivala da se mora dogoditi nešto ružno, u najmanju ruku smak svijeta, jer se moj mozak kupa u ogromnim količinama hormona sreće već (skoro) godinu i osam mjeseci. nafiksan je stalno. a tek kad dobije svoju dozu uživo!

nije ni čudo da mi ti dani doma prolete a da ni ne osjetim.
učenje? kakvo učenje!
zato i sad prehlađena, usijanog mozga i nesposobna za išta, moram- učiti za sutrašnji kolokvij.

da se razumijemo, prehladila sam se od tuge jer sam se morala vratiti u zagreb.

malo srce me pustio da spavam malo, prehlada me već hvatala zadnji dan boravka doma, spavala sam kao top a on je bio uz mene.
probudila sam se, tužna što ne mogu duže spavati i što moram uskoro na bus, i gurkala ga nosićem da me mazi.
pa me mazio. gladio po glavici. i sad mi je ta scena u glavi.
Bože, koliko ga samo volim.

no, polako istječe moje vrijeme pauze koju sam si dopustila da malo istipkam par riječi u svrhu reanimacije mog obamrlog bloga.
Uskrs- yaya...mmm...

back to the- book.