Marketing
šmrcajući post
da nije toliko smiješno, bilo bi zbilja tragično.
da sam mrtva umorna i jedino što želim je san, a onda moram utaknuti maramicu u nosnice jer cure bez prestanka, i onda počnem sliniti po jastuku jer moram disati na usta.
a trebam sna jer moram intenzivno kampanjski učiti, a nisam baš spavala ovaj prekrasan produženi vikend. deficit!!! - kako bi rekao psihijatar s rombovima na puloveru. koji nam drži psihofiziologiju spavanja na vrapču.
baš me zanima, sad kad je zatoplilo, što će obući? hoće li uspjeti naći običnu majicu na rombove?
(za neupućene, izrodila se pretpostavka- hipoteza- da svi psi/holozi/hijatri kad-tad padnu na rombove, i okruže se njima u svim područjima svog života...počevši od Mišića iz srednje koji me zvao Miranda, naše psihologice, profesora koji mi predaju, pa sve do kolega s faksa...ja zasad imam samo čarape na rombove- prikriveno padam)
ono što sam htjela napisati, bilo mi je žao što sam preko uskrsa pustila na blogu tako depresivan post.
nije mi bila namjera.
ali, kad pustim iza sebe sivi zagreb i odem doma...sve- kompjuter, internet i mobitel- pada u vodu.
izrekordiram se brojem nenapisanih poruka, neupućenih poziva, dana nepregledavanja neta...
jer- uživam punim plućima.
ja to ne mogu ni opisati, kako sam sretna kad odem doma.
daleko od toga da u zagrebu nema divnih ljudi i stvari koje me vežu...
ali doma...
malo srce dočeka me na stanici i ja se prisjetim kako se obožavam ljubiti s njim.
mada smo zajedno već sto godina. 
tad započinje grljenje i maženje i ljubljenje i nema me među svjesnima dok se nakon par dana ne vratim na tu istu autobusnu stanicu.
a u međuvremenu...
ne znam jeste li shvatili koliko sam ja zaljubljena i koliko volim. nije da baš to puno pišem 
ali zaljubljena sam kao krava.
i sretna kao malo dijete.
u početku sam očekivala da se mora dogoditi nešto ružno, u najmanju ruku smak svijeta, jer se moj mozak kupa u ogromnim količinama hormona sreće već (skoro) godinu i osam mjeseci. nafiksan je stalno. a tek kad dobije svoju dozu uživo!
nije ni čudo da mi ti dani doma prolete a da ni ne osjetim.
učenje? kakvo učenje!
zato i sad prehlađena, usijanog mozga i nesposobna za išta, moram- učiti za sutrašnji kolokvij.
da se razumijemo, prehladila sam se od tuge jer sam se morala vratiti u zagreb.
malo srce me pustio da spavam malo, prehlada me već hvatala zadnji dan boravka doma, spavala sam kao top a on je bio uz mene.
probudila sam se, tužna što ne mogu duže spavati i što moram uskoro na bus, i gurkala ga nosićem da me mazi.
pa me mazio. gladio po glavici. i sad mi je ta scena u glavi.
Bože, koliko ga samo volim.
no, polako istječe moje vrijeme pauze koju sam si dopustila da malo istipkam par riječi u svrhu reanimacije mog obamrlog bloga.
Uskrs- yaya...mmm...
back to the- book.
Post je objavljen 11.04.2007. u 22:40 sati.