|
|
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- želim putovati! :-)
- i dalje želim crtati, slikati, ne zaboraviti tu stranu sebe jer je to ono što volim
- želim naučiti svirati bubnjeve! freet je bio zauzet cijelo ljeto, smrc, ali ostaje neispunjena želja :)
- MORAM odigrati Metal Gear Solid 3 i 4 i ponovno se zaljubiti u adrenalin, snagu, hrabrost...ne znam možete li to shvatiti dok ne odigrate. najtoplije preporuke. :)
- imala sam nekoliko novogodišnjih odluka, pa da i njih upišem. dakle,
1.bit ću manje Ljutko.
2.bit ću manje Ljubomorko.
3.bit ću zdrava. Mali Rambo. :)
- želim ptice jednog dana u svojoj kući/stanu. obožavam ptice. prekrasne su.
- ...
Blog.hr
najduža cimersko-prijateljska veza :P
moja injica
truth defender dasha!
Kio!
ultrazanimljiv blog jedne callgirl
čovjek s dušom :)
ribafish
sandro
moja spaljena lijena za pisati postove! :)
(ne)čovjek
grube
KUD Tomislav
Mala princeza je povrijeđena i tužna.
ljuti se na svog trenera iz samoobrane. jer je to dio tjedna u kojem napuni energije, ispuca se i zaradi neizostavnu upalu mišića. dobar dio tjedna, dakle.
i trener je prividni mrgo koji viče iz petnih žila „jače, jače, adrenalin, tišina tamo, radite svoje bla bla“ a zapravo vjerojatno spava s plišanim medom u krevetu.
ali danas ju je razljutio. pohvala je bila na mjestu, ali uskoro se Maloj digla kosa na glavi.
„50 čučnjeva, ajde.“
i svi rade, Mala također. Mala i završava, jedina.
noge otpadaju i jedva diše, ali najgore je što se Mrgo približava.
„shit, opet.“- stigne pomisliti.
„ti si kao gotova, jel?“
ista rečenica kao i svaki put do sad.
ona više ne zna šta da kaže, a kako jedva ima zraka, priča veoma tiho.
„jesam“
„jesi,a?“
samo što se ovaj put nije nasmiješio.
„hm, jesam. gotova sam.“
(uvjerena je da je dobro brojila, osvrće se oko sebe, malo njih je gotovo)
„ne vjerujem ti. ni ja to ne bih tako brzo napravio."
(vraga ne biš, Mrgo!)
Mrgo nakon još malo kritika odlazi.
Mala brzo diše od ljutnje. kako ju može optužiti da laže?!? to je užasno.
„drugi put ću ti brojati sam. jer ti ne vjerujem.“
u Maloj se sve prelama i shvaća da će slijedeći put imati inspiracije da ga izmlati.
„ne znam zbog čega bih imala razloga lagati.“- ljuto kaže.
i u njoj se javlja mala djevojčica zbog koje je prestala ići na ritmičku gimnastiku u vrtiću.
(koja se rasplakala kad joj je trenerica jednom viknula. tako je osjetljiva ta djevojčica bila.)
u raskoracima je čvrsto odlučila ostati nevidljiva. premašila je zadani broj kako bi ostala gotovo zadnja koja radi. šutjela je i gledala u pod.
ljutila se još i više što ju je danas izvukao naprijed, u prvi red.
željela je da je pusti da se vrati iza svoje vreće koju je zajedno s par cura izdubila od udaraca.
(stara neka vreća!)
Mrgo možda nije shvaćao moć motivacije.
nije znao da je Mala sva sretna odlazila na tjelesni, jer se konačno se učila boriti. vježbala udarce koje je inače igrala samo u video igricama.
kad je sat završio uobičajenim naklonom,
Mala se od bolova u nogama jedva uspjela spustiti niz stepenice.
(tek predpraktikumski osvrt na prošli vikend i razloge što su kutovi mojih usana već dugo podignuti gore)
jer je divno usnuti držeći nekoga za ruku.
sanjati sivilo i tugu Najljepšeg grada, osobe kojih nema i strah, a onda se probuditi i samo sklupčati uz Njega, osjetiti zaštitničku ruku oko sebe i mirno nastaviti noć.
(nekad se pitam kako ikad mogu zaspati sama...)
jer je divno zalijepiti na zid crtež petogodišnje djevojčice i pustiti neiskvarenu naivnost da isijava s tog zida.
jer je divno naći malo vremena za lijeno meškoljenje u krevetu i vruću jutarnju kavu.
jer je divno znati da ćeš uskoro vidjeti i začuti glasan smijeh kolega i kolegica i prijatelja...
jer je divno znati da svakim danom rasteš i jačaš i da si sve spremniji na izazove života, koji nekad neće biti ni lijepi ni lagani, ali uvijek će biti -izazovi.
obožavam riznice mozga...tog malog čuda koje u svojim nepoznatim, neistraženim dubinama skriva predivne stvari...
svaka sekunda koja nam se dogodila prošla je kroz njegove neurone...svaka sekunda naših misli i osjećaja bila je plod njegovih fascinirajućih aktivnosti...
koliko se toga, do čega možda nikada više nećemo doprijeti, skriva u njemu...?
razmišljajući o izmišljenom liku kojeg ću, za potrebe seminara iz razvojne psihologije, obraditi u vidu teorija velikih psihologa, sjetila sam se...
kao klinceza od svojih 12-ak godina, prvi sam put u ruke dobila igricu za PS Metal Gear Solid...
iako je bilo vruće ljeto prepuno prijatelja, nisam izlazila iz kuće dobrih par dana, sve dok nisam igricu prešla do kraja...prvi put...
ne sjećam se koliko sam ju puta prešla nakon toga, koliko sam crtala Njegov crtež koji još stoji zaljepljen za zid moje dječje sobe, koliko sam pričica i stripova započela pokšavajući Ga učiniti stvarnim...
smiješno, ali mislim da sam se bila zaljubila. ili sam makar stvorila sliku kakav treba biti ON.
bio je divan.
zločest (zbog gena), ali toliko snažna ličnost da ih je nadvladao.
bio je tajanstven, vuk samotnjak, sam sebi dovoljan.
ali ipak je žrtvovao život za Nju. (Maryl, opraštam ti:)
volio je i bio spreman na sve da Nju zaštiti.
naravno, bio je vojnik.
sna-a-žan.
divan.
;)
ne sjećam se ni što je sve bio, ali znam da je iz nekog razloga za mene postao vrlo, vrlo važan.
i danas sam osjetila nekakvu ljubomoru kad sam pretraživala nepregledne stranice foruma i web-stranica u potrazi za detaljima...i kad sam vidjela koliko se ljudi zaljubilo u njega i u tu igricu...
(Solid Snake je MOJ!- dijete u meni je čvrsto stisnulo svog plišanog medvjedića i nadureno pogledalo u pod)
odrasla sam (izvana) i nahodala se različitim putevima života.
možda se uvijek nadala da ću naći svog Vuka Samotnjaka.
možda sam ga i našla. i ostavila. (ipak nekad geni prevladaju)
možda se tučem jer je Maryl bila hrabra i jaka.
možda...
možda onima koji vole Samotnjake nije suđen happy end te priče.
možda. ali ja sam našla svoj happy end u drugoj, svojoj priči.
(Saša je MOJ!- malo odraslije dijete je čvrsto zagrlilo svoj Mjesec i zagnjurilo glavu u njega)
ta ista razvojna psihologija koja je iskopala divne uspomene, zbedirala me totalno kad sam večeras prionula na posao čitanja seminara i shvatila da sam pogriješila u odabiru članaka o anoreksiji. ali noćas mi se ne da razmišljati o tome...
noćas sam opet dijete...
(možda bi najbolje bilo da umjesto oba seminara izanaliziram sebe)
mamurluk, nakon dugo vremena.
sveobuzimajući. cjelodnevni.
Bogu hvala što mi sinoć nisu dali pisati, napisala bih previše nepovezanih stvari. koje bi vjerojatno razumio samo moj Alkohol.
sjećam se da su mi se nekakve borbe motale po glavi.
svakodnevne borbe...u glavi..?
četvrtkovne borbe u kojima izbacim iz sebe (svu?) negativnu energiju.
borbe protiv sebe i za sebe(možda i oboje u isto vrijeme).
zbunjujuće borbe.
mala princeza-ratnica. ha ha.
borim se sa svime i svačime, pa tako i s obavezama i vremenom koje uvijek prebrzo prolazi.
sama sa sobom rijetko se borim, jer sam nekad znala voditi prave ratove da bih postigla svoj mir.
s riječima se nekad borim, kad ih nema a trebalo bi ih biti, ili kad ih ima u pogrešnim trenucima.
s ljudima se borim iz neke dragosti.
tučnjave volim otkad sam bila mala, što je vjerojatno bio početak mojih Krajnosti. jer sam bila najsramežljivije dijete koje je postojalo u ulici.
ali onda kad bih pretukla dečke iz razreda nitko nije znao čemu to pripisati. nikako želji da naudim nekome. višku energije, možda. nisam uzalud strijelkinja. :)
zapravo je najbliža istini činjenica da volim iskušavati svoju snagu.
u svim dimenzijama koje postoje.
...tiho razmišljam...
postoje osobe u našim životima...koje su posebne...
znate li ih...?
one koje zavolimo na prvi pogled, s kojima nađemo zajednički jezik nakon što prvi put progovorimo s njima.
one koje možda ne otkrijemo odmah, ali kad zavirimo unutar njihove ljušture zavolimo ih do kraja.
one koje ni ne možemo opisati riječima.
jednostavno, riječi nema.
svim takvim osobama u mom životu...jedno veliko hvala.
jer bez njih ne bih bila to što jesam.
smotana mala koja pred praktikum uvijek piše postove!
da utvrdi, kao u kakvom velikom eksperimentu , kako manjak vremena utječe na brzinu protoka riječi...
(možda da ubije tremu koje više nema?)
upisala je taj faks kako bi bolje razumjela ljude. čak i sebe.
i rastužila se kad je vidjela te mase ljudi koji trebaju postati psiholozi.
kako ih pretvaraju u bezosjećajne zombije koji sve što znaju je razbacivati se stručnim riječima i baratati pojmovima iz statistike.
razmišljati su počeli onako kako su ih učili.
u ruke im ne bi dala psihu osobe do koje joj je stalo.
moji mali veliki ljudi, obećajem da nikad neću izgubiti ljubav za ljude.
s toliko ljubavi kojom me obasipate, kako bih i mogla?
:)
30.11.2006. u 22:22