|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- želim putovati! :-)
- i dalje želim crtati, slikati, ne zaboraviti tu stranu sebe jer je to ono što volim
- želim naučiti svirati bubnjeve! freet je bio zauzet cijelo ljeto, smrc, ali ostaje neispunjena želja :)
- MORAM odigrati Metal Gear Solid 3 i 4 i ponovno se zaljubiti u adrenalin, snagu, hrabrost...ne znam možete li to shvatiti dok ne odigrate. najtoplije preporuke. :)
- imala sam nekoliko novogodišnjih odluka, pa da i njih upišem. dakle,
1.bit ću manje Ljutko.
2.bit ću manje Ljubomorko.
3.bit ću zdrava. Mali Rambo. :)
- želim ptice jednog dana u svojoj kući/stanu. obožavam ptice. prekrasne su.
- ...
Blog.hr
najduža cimersko-prijateljska veza :P
moja injica
truth defender dasha!
Kio!
ultrazanimljiv blog jedne callgirl
čovjek s dušom :)
ribafish
sandro
moja spaljena lijena za pisati postove! :)
(ne)čovjek
grube
KUD Tomislav
i sad pred spavanje, kad znam da više od svega trebam san, a nekako se ne želim odvojiti od kompjutera, nekako ne želim još leći u krevet...
danas smo bili u posjetu sos dječjem selu (i ja sam se iznenadila kad sam saznala da sos ne znači "upomoć" nego kratica od "societas societatis") i bilo je...u svakom slučaju dojmljivo i lijepo.
obožavam kreativne profesore koji nas žele voditi svuda, pokazati nam "ovo je psihologija. i ovo. ne one suhoparne činjenice u knjigama. "
uvijek pogode ravno u srce, te tužne životne priče djece.
danas mi se javio jedan davni prijatelj. koji me potaknuo na veggie- odabir. jedan već upisan u "otišle iz mog života". nisam mu ni stigla reći da se umjetnička strana mene nije uspjela upisati na dizajn. da sam odabrala psihologiju. da sam našla ljubav. pravu, iskrenu ljubav. njega nije bilo da čuje. dvije duge godine.
nisam to očekivala, ali lijepo je znati da se neki ljudi ipak vraćaju. natrag u naše živote.
da prešutni, tihi rastanak ne znači uvijek kraj.
jedva čekam Božić, i praznike...mali predah od velebnosti Zagreba i konačni povratak Doma...
da, znam, dom je tamo gdje je srce. moje je (malo) srce ipak najčešće tamo, na zapadnoj obali Istre.
nekad je i ovdje, zapravo uvijek je ovdje, "dva srca iznad duše".
nosim ga sa sobom.
sa mnom je na faksu, sluša dosadna i manje dosadna predavanja, nažalost sa mnom uči i piše praktikume.
druži se sa mnom i izlazi van, čak i pije sa mnom, pleše i zabavlja se.
(u rijetkim trenucima kad to stignem. u zadnje vrijeme jako rijetkim)
jadno moje malo srce.
nije njemu lako.
:))))
želim ići doma. tako želim ići doma.
još malo, samo malo...
još samo jedan kolokvij, jedne vježbe, jedno predavanje, jedan tjelesni i četiri seminara.
jedno druženje na koncertu i pakiranje stvari.
otprilike 41 i pol sat. (malo srce, ako ti se da, izbroji točnije:)
zzZzzzzZZzzzZZZZzzzzzZzzzZzzzzZZZZZzzz
svim lijepim i ružnim stvarima koje su ga obilježile.
dobila sam mnogo prekrasnih poklona i čestitki, dirljivih, od dragih mi osoba... (hvala vam)
puno poljubaca, zagrljaja i nježnosti.
dobila sam i svađu, suze i bol od jedne osobe koju ni ne poznajem osobno.
ali me rastužila već mnogo puta.
osoba iz porodice glavonožaca koja nije zavrijedila ni jednu moju suzu koja je kliznula niz lice. ni jedan ukradeni osmijeh ni laaž.
draga Lignjo, zahvaljujem ti se na poklonu, ali da te upoznam, umjesto stiska ruke, tako bih te opalila da bi Mrgo bio zbilja ponosan na mene.
nikad nisam razumjela osobe koje zbog cure/dečka prekidaju odnos s nekim prijateljem. poznanikom. nekim.
ali kad dođe do točke kada se sve suze događaju samo zbog jedne potpuno nebitne osobe, na čiji se sam spomen diže kosa na glavi, mislim da tada dođe vrijeme za neke odluke.
toliko osjećaja u trenutku, kako to dugo nisam ovako intenzivno doživjela...
(replay1986 hvala na tome)
postoji taj problem, taj manjak vremena...želja da dan potraje 48 sati...
tad bi, tek tad, bilo dovoljno vremena da me potpuno ispuni i da legnem u krevet sretno umorna...
rastužilo me što sam u testu ispala dosta ekstrinzično motivirana za svoj faks... objašnjenje za to bilo bi da me motiviraju ocjene i želja da se svidim profesorima i da gazeći po drugima uspijem u životu.
(jer sam toliko bijesna na svoj faks da sam zaokruživala visoku vrijednost tvrdnji tipa "obveze izvršavam jer ću inače upasti u nevolju")
toliko sam bijesna na svoj faks, da, jesam!
jer sam ga upisala iz meni i bliskim osobama poznatih razloga. ljubavi prema ljudima. želje da pomažem. da učinim nešto dobro na ovom svijetu! jedino što mogu, jer nisam svemoguća, ne mogu mijenjati cijeli svijet, ali isto tako ne mogu gledati kako sve nade one djevojčice u meni polagano umiru.
znate onaj polet u srcu, onaj snažan osjećaj koji nas vuče dalje u nekom smjeru.
ta nada i želja da mijenjamo svijet.
to živi u meni.
i onda mi test neke TupIstrijanke kaže da me motiviraju ocjene i želja da me profesori primijete.
jest, to i je razlog zašto sam sretna kao malo dijete kad dobijem + iz praktikuma, i kad me svi blijedo gledaju čemu se radujem (kad je + tako običan, a prošle sam godine dobivala ++).
zašto sam svaku ocjenu prihvatila odmah kad sam je dobila.
zašto na predavanjima gotovo nikad ne dižem ruku.
zašto me više zanose ideje o izradi web stranice (na kojoj bismo psihologiju pokušali približiti običnim ljudima) nego "radost" što moram pisati bezbroj beskrajnih seminara ni o čemu, zbog čega se moram zatvoriti u sobu i , uz faks, rijetko kad naći vremena za LJUDE.
ja razumijem da ne radimo u životu samo ono što želimo, ima i gadnijih stvari koje moramo "progutati" radi viših ciljeva, ali mnoge stvari nisu humane.
i ne mirim se s time.
i sad postoji...
hrpa suđa koje čeka biti oprano.
hrpa prijetelja koja čeka svoju Kavu.
hrpa seminara koji nisu ni započeti.
hrpa obaveza na koje moram stići.
hrpa maramica koje ću potrošiti još danas jer sam bolesna.
hrpa gradiva za nadolazeće kolokvije i ispite koja već isijava crvenim "krajnje vrijeme" natpisom.
hrpa neispunjenih želja, nažvrljanih crteža i ideja u začecima.
ali tko me pita?
ja sad pišem svoj post. :)
alive koji je zasvirao s replayevog posta podsjetio me na Prošlosti o kojima sam jednom davno bila ovisna.
koje su isprolijevale moje suze.
i razgolićavale sve moje slabosti.
natjerale me da ojačam, ojačam, ojačam.
jer da nisam, ne znam ni sama gdje bih sada bila.
(nigdje, vjerojatno)
otkud vam pravo, moje Prošlosti, da mi otimate pjesme? da mi se uvlačite pod kožu.
da godinama nakon što odete, u notama oživljavate u meni.
uvijek iznova.
tjerate me da volim.
zauvijek.
nekad sam bila puno slabija i Prošlosti su me znale, poput krvavih dronjaka zapletenih oko mojih nogu, rušiti na pod. dugo mi ne dati da ustanem.
skupila sam snage i odsjekla ih od sebe. ostale su daleko iza mene.
ali ljubav...to ostaje. i to se vrti u melodijama koje zasviraju kad se najmanje nadam.
ljubav prema svim osobama koje su nekad bile Sve, a sad ih nema više.
fizički ili psihički.
namjerno ili sudbinskom slučajnošću.
sada sam sociotrop.
(referirano na ono što bih u ovim trenucima trebala svim snagama učiti, a ja pišem post)
i u zagrljaju Jednoga Meni Najvažnijega pronalazim i sebe i smisao i snagu.
otkrivam mu se u potpunosti.
o, kako je premalo riječi za izreći sve. nema ih dovoljno, nema ih dovoljnih za opisati sve te ljude, misli, osjećaje...
a divni su, tako ispunjujući.
osjećam se kao na nekoj drogi, osjećam svaki trenutak života, i tako želim
u s p o r i t i v r i j e m e . . .
19.12.2006. u 23:48