Marketing
trenutak ukraden vremenu
toliko osjećaja u trenutku, kako to dugo nisam ovako intenzivno doživjela...
(replay1986 hvala na tome)
postoji taj problem, taj manjak vremena...želja da dan potraje 48 sati...
tad bi, tek tad, bilo dovoljno vremena da me potpuno ispuni i da legnem u krevet sretno umorna...
rastužilo me što sam u testu ispala dosta ekstrinzično motivirana za svoj faks... objašnjenje za to bilo bi da me motiviraju ocjene i želja da se svidim profesorima i da gazeći po drugima uspijem u životu.
(jer sam toliko bijesna na svoj faks da sam zaokruživala visoku vrijednost tvrdnji tipa "obveze izvršavam jer ću inače upasti u nevolju")
toliko sam bijesna na svoj faks, da, jesam!
jer sam ga upisala iz meni i bliskim osobama poznatih razloga. ljubavi prema ljudima. želje da pomažem. da učinim nešto dobro na ovom svijetu! jedino što mogu, jer nisam svemoguća, ne mogu mijenjati cijeli svijet, ali isto tako ne mogu gledati kako sve nade one djevojčice u meni polagano umiru.
znate onaj polet u srcu, onaj snažan osjećaj koji nas vuče dalje u nekom smjeru.
ta nada i želja da mijenjamo svijet.
to živi u meni.
i onda mi test neke TupIstrijanke kaže da me motiviraju ocjene i želja da me profesori primijete.
jest, to i je razlog zašto sam sretna kao malo dijete kad dobijem + iz praktikuma, i kad me svi blijedo gledaju čemu se radujem (kad je + tako običan, a prošle sam godine dobivala ++).
zašto sam svaku ocjenu prihvatila odmah kad sam je dobila.
zašto na predavanjima gotovo nikad ne dižem ruku.
zašto me više zanose ideje o izradi web stranice (na kojoj bismo psihologiju pokušali približiti običnim ljudima) nego "radost" što moram pisati bezbroj beskrajnih seminara ni o čemu, zbog čega se moram zatvoriti u sobu i , uz faks, rijetko kad naći vremena za LJUDE.
ja razumijem da ne radimo u životu samo ono što želimo, ima i gadnijih stvari koje moramo "progutati" radi viših ciljeva, ali mnoge stvari nisu humane.
i ne mirim se s time.
i sad postoji...
hrpa suđa koje čeka biti oprano.
hrpa prijetelja koja čeka svoju Kavu.
hrpa seminara koji nisu ni započeti.
hrpa obaveza na koje moram stići.
hrpa maramica koje ću potrošiti još danas jer sam bolesna.
hrpa gradiva za nadolazeće kolokvije i ispite koja već isijava crvenim "krajnje vrijeme" natpisom.
hrpa neispunjenih želja, nažvrljanih crteža i ideja u začecima.
ali tko me pita?
ja sad pišem svoj post. :)
alive koji je zasvirao s replayevog posta podsjetio me na Prošlosti o kojima sam jednom davno bila ovisna.
koje su isprolijevale moje suze.
i razgolićavale sve moje slabosti.
natjerale me da ojačam, ojačam, ojačam.
jer da nisam, ne znam ni sama gdje bih sada bila.
(nigdje, vjerojatno)
otkud vam pravo, moje Prošlosti, da mi otimate pjesme? da mi se uvlačite pod kožu.
da godinama nakon što odete, u notama oživljavate u meni.
uvijek iznova.
tjerate me da volim.
zauvijek.
nekad sam bila puno slabija i Prošlosti su me znale, poput krvavih dronjaka zapletenih oko mojih nogu, rušiti na pod. dugo mi ne dati da ustanem.
skupila sam snage i odsjekla ih od sebe. ostale su daleko iza mene.
ali ljubav...to ostaje. i to se vrti u melodijama koje zasviraju kad se najmanje nadam.
ljubav prema svim osobama koje su nekad bile Sve, a sad ih nema više.
fizički ili psihički.
namjerno ili sudbinskom slučajnošću.
sada sam sociotrop.
(referirano na ono što bih u ovim trenucima trebala svim snagama učiti, a ja pišem post)
i u zagrljaju Jednoga Meni Najvažnijega pronalazim i sebe i smisao i snagu.
otkrivam mu se u potpunosti.
o, kako je premalo riječi za izreći sve. nema ih dovoljno, nema ih dovoljnih za opisati sve te ljude, misli, osjećaje...
a divni su, tako ispunjujući.
osjećam se kao na nekoj drogi, osjećam svaki trenutak života, i tako želim
u s p o r i t i v r i j e m e . . .
Post je objavljen 06.12.2006. u 16:43 sati.