Marketing
za dvadeset i prvu godišnjicu jedne katastrofe
26.04.1986.
Bio je to Černobil. U jedan sat i 23 minute poslije ponoći. Reaktor broj 4 nuklearne elektrane koja se nalazila u gradiću Pripjatu, 18km sjeverno od Černobila, eksplodirao je, zapalio se i počeo bljuvati otrov na gradić i okolicu.
Ruska javnost prvih je dana o događaju šutjela i trudila se ne širiti paniku. Paniku koja je možda mogla spasiti barem neke od nesretnika koji su živjeli u tom malom, sirotom mjestu. Naime, pojačanu radioaktivnost prvi su uočili Šveđani, a ubrzo je alarmiran i ostatak svijeta. Smrtonosni oblak širio se na sjeverozapad. No stanovnici Sovjetskog Saveza za nesreću su saznali zadnji, s nekoliko dana zakašnjenja.
Najteže su prošli tzv. "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi čistiti radioaktivni otpad i graditi "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtoga, eksplodiranog reaktora.
Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 posto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osjećaju se napuštenima, zaboravljenima, poniženima, prenosi agencija France Presse.
Navodno unutar zone od 30 km kvadratnih oko Černobila normalan život neće biti moguć još 500 godina. Među preživjelima, 94 posto ih pati od raznih bolesti, a njih 65.000 danas su invalidi.
Prema nekim procjenama, već je pola milijuna ljudi na neki način osjetilo posljedice te najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva.
(Autor: Marta Muždalo)
Danas sam pročitala taj članak jer sam se sjetila da se bliži godišnjica tog događaja.
Ostala sam zapanjena.
To je bilo godine u kojoj sam i ja rođena, u to vrijeme bila sam još u maminom trbuhu.
A nagađa se da je to utjecalo na život mnogih ljudi.
Ono što me najviše dirnulo, bila je brojka od 600 000 ljudi koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit cijelog svijeta. Oni su morali otići na mjesto eksplozije, ozračiti se u ogromnim količinama gradeći betonski štit, kako bi spriječili širenje radioaktivnih tvari. Spasili sve nas.
Tko bi imao muda učiniti to?
Umrijeti za ostatak čovječanstva.
Ja im se divim.
Head up, gledala sam jedan zanimljivi dokumentarac o nuklearnim elektranama (s naglaskom na Francusku) i u današnje vrijeme čini se sve kako bi se osigurali od katastrofa kao što je bila ona u Černobilu.
Visoke razine sigurnosti, planovi ukoliko nešto krene po zlu (zaustavljaju se reaktori u vrlo kratkom vremenu), redovite sigurnosne provjere rada elektrana, minimalna zagađenja okoliša (niža od zakonom dopuštene razine).
Pružaju utjehu da će rane ljudske rase s vremenom zacijeliti i da ćemo se sjećati samo gorke pouke.
p.s.
Ona koljena u prethodnom postu uopće nisu OGROMNA!!
Mislim, to je samo kut snimanja umjetničke slike.
Vi "izgledijalisti"
Post je objavljen 23.04.2007. u 17:01 sati.