< | travanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- želim putovati! :-)
- i dalje želim crtati, slikati, ne zaboraviti tu stranu sebe jer je to ono što volim
- želim naučiti svirati bubnjeve! freet je bio zauzet cijelo ljeto, smrc, ali ostaje neispunjena želja :)
- MORAM odigrati Metal Gear Solid 3 i 4 i ponovno se zaljubiti u adrenalin, snagu, hrabrost...ne znam možete li to shvatiti dok ne odigrate. najtoplije preporuke. :)
- imala sam nekoliko novogodišnjih odluka, pa da i njih upišem. dakle,
1.bit ću manje Ljutko.
2.bit ću manje Ljubomorko.
3.bit ću zdrava. Mali Rambo. :)
- želim ptice jednog dana u svojoj kući/stanu. obožavam ptice. prekrasne su.
- ...
Blog.hr
najduža cimersko-prijateljska veza :P
moja injica
truth defender dasha!
Kio!
ultrazanimljiv blog jedne callgirl
čovjek s dušom :)
ribafish
sandro
moja spaljena lijena za pisati postove! :)
(ne)čovjek
grube
KUD Tomislav
26.04.1986.
Bio je to Černobil. U jedan sat i 23 minute poslije ponoći. Reaktor broj 4 nuklearne elektrane koja se nalazila u gradiću Pripjatu, 18km sjeverno od Černobila, eksplodirao je, zapalio se i počeo bljuvati otrov na gradić i okolicu.
Ruska javnost prvih je dana o događaju šutjela i trudila se ne širiti paniku. Paniku koja je možda mogla spasiti barem neke od nesretnika koji su živjeli u tom malom, sirotom mjestu. Naime, pojačanu radioaktivnost prvi su uočili Šveđani, a ubrzo je alarmiran i ostatak svijeta. Smrtonosni oblak širio se na sjeverozapad. No stanovnici Sovjetskog Saveza za nesreću su saznali zadnji, s nekoliko dana zakašnjenja.
Najteže su prošli tzv. "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi čistiti radioaktivni otpad i graditi "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtoga, eksplodiranog reaktora.
Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 posto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osjećaju se napuštenima, zaboravljenima, poniženima, prenosi agencija France Presse.
Navodno unutar zone od 30 km kvadratnih oko Černobila normalan život neće biti moguć još 500 godina. Među preživjelima, 94 posto ih pati od raznih bolesti, a njih 65.000 danas su invalidi.
Prema nekim procjenama, već je pola milijuna ljudi na neki način osjetilo posljedice te najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva.
(Autor: Marta Muždalo)
Danas sam pročitala taj članak jer sam se sjetila da se bliži godišnjica tog događaja.
Ostala sam zapanjena.
To je bilo godine u kojoj sam i ja rođena, u to vrijeme bila sam još u maminom trbuhu.
A nagađa se da je to utjecalo na život mnogih ljudi.
Ono što me najviše dirnulo, bila je brojka od 600 000 ljudi koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit cijelog svijeta. Oni su morali otići na mjesto eksplozije, ozračiti se u ogromnim količinama gradeći betonski štit, kako bi spriječili širenje radioaktivnih tvari. Spasili sve nas.
Tko bi imao muda učiniti to?
Umrijeti za ostatak čovječanstva.
Ja im se divim.
Head up, gledala sam jedan zanimljivi dokumentarac o nuklearnim elektranama (s naglaskom na Francusku) i u današnje vrijeme čini se sve kako bi se osigurali od katastrofa kao što je bila ona u Černobilu.
Visoke razine sigurnosti, planovi ukoliko nešto krene po zlu (zaustavljaju se reaktori u vrlo kratkom vremenu), redovite sigurnosne provjere rada elektrana, minimalna zagađenja okoliša (niža od zakonom dopuštene razine).
Pružaju utjehu da će rane ljudske rase s vremenom zacijeliti i da ćemo se sjećati samo gorke pouke.
p.s.
Ona koljena u prethodnom postu uopće nisu OGROMNA!!
Mislim, to je samo kut snimanja umjetničke slike.
Vi "izgledijalisti"
da nije toliko smiješno, bilo bi zbilja tragično.
da sam mrtva umorna i jedino što želim je san, a onda moram utaknuti maramicu u nosnice jer cure bez prestanka, i onda počnem sliniti po jastuku jer moram disati na usta.
a trebam sna jer moram intenzivno kampanjski učiti, a nisam baš spavala ovaj prekrasan produženi vikend. deficit!!! - kako bi rekao psihijatar s rombovima na puloveru. koji nam drži psihofiziologiju spavanja na vrapču.
baš me zanima, sad kad je zatoplilo, što će obući? hoće li uspjeti naći običnu majicu na rombove?
(za neupućene, izrodila se pretpostavka- hipoteza- da svi psi/holozi/hijatri kad-tad padnu na rombove, i okruže se njima u svim područjima svog života...počevši od Mišića iz srednje koji me zvao Miranda, naše psihologice, profesora koji mi predaju, pa sve do kolega s faksa...ja zasad imam samo čarape na rombove- prikriveno padam)
ono što sam htjela napisati, bilo mi je žao što sam preko uskrsa pustila na blogu tako depresivan post.
nije mi bila namjera.
ali, kad pustim iza sebe sivi zagreb i odem doma...sve- kompjuter, internet i mobitel- pada u vodu.
izrekordiram se brojem nenapisanih poruka, neupućenih poziva, dana nepregledavanja neta...
jer- uživam punim plućima.
ja to ne mogu ni opisati, kako sam sretna kad odem doma.
daleko od toga da u zagrebu nema divnih ljudi i stvari koje me vežu...
ali doma...
malo srce dočeka me na stanici i ja se prisjetim kako se obožavam ljubiti s njim.
mada smo zajedno već sto godina.
tad započinje grljenje i maženje i ljubljenje i nema me među svjesnima dok se nakon par dana ne vratim na tu istu autobusnu stanicu.
a u međuvremenu...
ne znam jeste li shvatili koliko sam ja zaljubljena i koliko volim. nije da baš to puno pišem ali zaljubljena sam kao krava.
i sretna kao malo dijete.
u početku sam očekivala da se mora dogoditi nešto ružno, u najmanju ruku smak svijeta, jer se moj mozak kupa u ogromnim količinama hormona sreće već (skoro) godinu i osam mjeseci. nafiksan je stalno. a tek kad dobije svoju dozu uživo!
nije ni čudo da mi ti dani doma prolete a da ni ne osjetim.
učenje? kakvo učenje!
zato i sad prehlađena, usijanog mozga i nesposobna za išta, moram- učiti za sutrašnji kolokvij.
da se razumijemo, prehladila sam se od tuge jer sam se morala vratiti u zagreb.
malo srce me pustio da spavam malo, prehlada me već hvatala zadnji dan boravka doma, spavala sam kao top a on je bio uz mene.
probudila sam se, tužna što ne mogu duže spavati i što moram uskoro na bus, i gurkala ga nosićem da me mazi.
pa me mazio. gladio po glavici. i sad mi je ta scena u glavi.
Bože, koliko ga samo volim.
no, polako istječe moje vrijeme pauze koju sam si dopustila da malo istipkam par riječi u svrhu reanimacije mog obamrlog bloga.
Uskrs- yaya...mmm...
back to the- book.