Sjećaje na jedan ovoljetni dan. Bilo je to na bilim žalima koje još zovu i veliki žal. Iznad plaže u brdima nalaze se pećine, baš me interesa je li ih ikad itko istražio. Volila bih znati što je u njima.

Čisto i bistro more.

Pogled na otok.


Plaža.

U nedostatku maske i ovako se može promatrati morsko dno.

Pogled iz restorana.

Povoljan vjetar.

Kako ovo nazvati???????

U Dubrovniku postoji dio grada koji se zove Šipčine. Po pričanju starijih ime je dobio po šipcima. U svakom đardinu ima najmanje 3-4 stabla šipka. Ove godine su bogato rodili. Taj preljepi plod svake jeseni nahrani mnoštvo ptica u mom đardinu. Juče nam je uletio u tinel jedan crvendać djeca su malo digla paniku ali nista strasno normalna ptica koju je privukla korpa puna šipaka na trpezi. Uredno je izletio kroz balkonska vrata kad smo mi ušli u tinel. Prekrasne prizore poput ovoga vidim svakodnevno. Znaju i oni što valja i na susjedni šipak zamorac ( ljuti) ne slijeću rado više su na onom što krije sočne plodove.

Taj ljuti šipak ili kod nas zvan zamorac stare žene su brale pa bi ih potom za grančicu objesile nopako da vise kako bi se kora dobro sasušila. Tako okrenuti dugo sačuvaju sočnost svojih malih zrnaca. U zimske dane kad bi se ko od djece razbolio takav šipak bi oguli i dali djeci da jedu. Često puta djeca bi ih krišom pojela a kad bi se razbolila mati bi ih prijekorno pogledale i samo sa uzdahom dodale: E, da je šipka! To je bio današnji šumneći vitamin C. Djeca su volila plod ali nikako grančice tog stabla. Prijašnji odgoj djece roditelji su učili od svojih roditelja i nije se pričalo o pravima djeteta a za svaki neposluh kažnjavali su ih sa prutom od šipka čak je taj prut imao i svoje ime -šipka. Ljutite majke viknule bi na zločestu djecu: Budite mirni ili ću ubrat šipku! Ta tanka ali gipka grančica pukla bi po dječijim nogicama ili guzici i mir bi se vrlo brzo uspostavio. Šipak na selu najviše su volile i kokoši tamo su u ljetnim mjesecima nalazile hlad ali i zaštitu svojih pilića od ptica grabežljivica koje ne bi mogle do njih od ispletenih grana obraslih mnoštvom listića. Moja mama od šipka zamorca pravi prekrasni sok kojeg svi rado pijemo u zimskim mjesecima. Na srednjem istoku njegov sok se koristi u spravljanju umaka za mesna jela. A prava poslastica je sladoled od vanilije preliven sirupom od šipka.

Nažalost sve manje je lijepog ponašanja pogotovo na ulici, u školama i na radnom mjestu. Nije loše prisjetiti se:
SREDNJOEUROPSKI BONTON -U DRUŠTVU DRUGIH LJUDI
Bilo gdje među drugim ljudima (na ulici, u javnom prometu, na javnim priredbama itd.) uljuđen čovjek se kreće ili boravi tako da nikoga ne smeta, da nikoga ne gura (a ako nehotice nešto takvo učini neizostavno zamoli za oproštenje), osobne emocije iskazuje što diskretnije te ničime ne onečišćuje okolinu.
Pločnikom se treba kretati ravno za svojim ciljem, niti prebrzo niti presporo, jednomjerno, ne mijenjajući smjer čas nalijevo čas nadesno. Nije pristojno hodati ulicom tako da koraci odjekuju, ali niti vući noge. Krećući se pločnikom ne gleda se po okolnim kućama ili prozorima, ne ogleda se na sve strane, ali ne gleda se niti u zemlju, nego pravo pred sebe. Ozbiljno, ali ne mrko, držanje na ulici stvar je osobnog dostojanstva i samopoštovanja, kao i poštovanja drugih ljudi. Pristojan muškarac ne zuri djevojkama i ženama u lice, ne obraća se nepoznatoj ženi bez nekog važnog razloga. A ako je to neki muškarac učinio, pristojna žena pravit će se kao da ga ne čuje i ne vidi te će mirno nastaviti ići svojim putem.
Ako smo nekoga koga otprije znamo u prolazu pozdravili, zaustavit ćemo se da bismo s njim razmijenili koju riječ samo ako je očita i njegova želja za razgovorom.
Načelno se nikada ne silazi s pločnika na kolnik. Prilikom prelaženja ulice svakako treba pogledati lijevo pa desno niz ulicu da li je prelazak moguć i siguran. Inače, ulice treba prelaziti na za to označenim mjestima, odnosno na križanjima. Starim ljudima, djeci, slijepima i slabima treba pomoći prilikom prelaska ulice.
Nekulturno je glasno govoriti i vikati na javnim mjestima, mahati rukama, praviti grimase, pjevuckati ili zviždati, glasno se smijati, jesti, razgovarati o osobnim stvarima, a još manje govoriti o drugim ljudima i njihovim situacijama.
Uljuđeni čovjek ne urezuje imena po klupama i drveću u parkovima, ne piše po zidovima i ogradama, ne baca papire i otpatke po pločnicima, travnjacima i cvjetnjacima. Kada se kreće pločnikom s kišobranom drži ga tako da nikoga ne može ozlijediti, a ako mu je kišobran zatvoren i dugačak ne nosi ga vodoravno, ne okreće ga u ruci niti njime maše po zraku. Prilikom prolaska uskim prostorom pristojan čovjek podiže svoj otvoreni kišobran u vis ili ga naginje u stranu kako bi prolaznici mogli mirno proći. Ženi koju otprije pozna, starijem muškarcu i majci s djetetom uljuđeni će čovjek ponuditi pratnju pod svojim kišobranom, pazeći pri tome na dotičnu osobu više nego na sebe.
Nema čovjeka koji katkad ne mora zakašljati, kihnuti ili pljunuti, koliko to god drugim ljudima bilo neugodno. A da bi bilo što manje neugodno, civilizirani ljudi koriste rupčić. No rupčić je nešto što se prilikom uporabe diskretno prinosi ustima, a ne razvija se pred drugim osobama poput zastora niti slaže po bugovima. Pri tome, brisanje nosa nipošto ne smije biti poput trubljenja trublje. Ako se čovjek ispravno služi rupčićem nije potrebno napadno okretanje glave u stranu. Kada netko kihne, uljuđen čovjek to ne zamjećuje i nipošto ne govori "na zdravlje!"
Ponašanje u sredstvima javnog prometa iz dana u dan je neuljuđenije. Ljudi posve pogrešno drže da će prije ući u autobus, tramvaj, vlak ako se bezobzirno guraju, a nakon što uđu u sredstvo javnog prometa daju se u potragu za slobodnim mjestom kao zvijer za plijenom bez obzira na to da li pri tome zapinju o druge ljude, guraju ih, prljaju im odjeću i slično. Uljudan čovjek to nikada ne čini. Svaki pristojan čovjek ustupat će mjesto u sredstvima javnog prometa starijim osobama, slabim, bolesnim ili umornim ljudima, ženama s djecom. Bezobzirno je zauzimati svojim torbama, paketima, novinama i sl. više mjesta u sredstvu javnog prometa nego što nam pripada. Iz sredstva javnog prometa izlazi se isključivo licem u smjeru vožnje, drugačije izlaženje može biti pogibeljno, baš kao i uskakanje i iskakanje iz sredstva javnog prometa u pokretu.
Uljuđen čovjek ne stupa s nepoznatim čovjekom u razgovor bez povoda, osim za duže vožnje npr. u autobusu, vlaku, avionu i slično - i to sam ukoliko je spremnost na razgovor obostrana. Pri uspinjanju uskim stubama muškarac ide prvi, a pri silaženju - žena. Ako je stubama teško proći zbog preuskog prostora, uljuđeni muškarac će stati uza zid i propustiti ženu. Muškarac prvi propušta ženu u lift.
Preko malih nepristojnosti drugih ljudi istinski uljuđeni čovjek taktično prelazi "ne zamjećujući" ih.
Svaka pretjerana nježnost na ulici neukusna je. Od znakova nježnosti donedavno su bili dopušteni najviše poljubac na lice ili u čelo. Dopušteno je hodanje "pod ruku" muškarca i žene, ali šetalištem ili ulicom koja nije jako prometna. Muškarac pri tome redovito prepušta ženi svoju desnu ruku, te oboje nastoje hodati istim korakom, kako bi izbjegli smiješno ljuljanje jednoga prema drugome, te se trude da im koraci budu podjednake veličine.
Ulično poštenje je nešto što odaje uljuđenost određene sredine. Ima krajeva gdje kovčeg ostavljen na pločniku uz željezničku stanicu neće biti ukraden, gdje nitko ne vadi tuđe novine iz poštanskih sandučića, gdje posude za mlijeko na ulaznim vratima koriste samo domaćin i mljekar, gdje novine građani uzimaju sami, ostavljajući novac u za to predviđenoj kutiji... Nažalost, takvih je krajeva u svijetu sve manje i manje, čak i u sjevernim zemljama.

Znate li za onu staru poslovicu koja kaže da su na svijetu samo tri grada. Vječni grad (Rim), Carigrad i Grad- svi koji poznaju Dubrovnik znaju da se to odnosi na taj biser juga kako ga mnogi rado nazivaju. Uistinu je biser jer je jedinstven po koječemu. Da li ste ikada čuli Spićanina ili Zagrepčanina kako kaže idem u grad a da pri tom misli kako ide u centar svoga grada. U Dubrovniku pravi dubrovčani i dubrovkinje nikada neće reći idem u stari grad jer za njih je to pogrdno i same te riječi vrijeđaju ljepotu kakve nema. Jednostavno će rijet: Idem u Grad i svi pri tome jako dobro znaju gdje je to. To je odavnina tako, na taj način odaju mu štovanje. Već odavno želim napisati jedan post upravo sa ovim naslovom –Zašto mala iz Grada? Kad sam otvarala svoj blog nimalo nisam razmišljala kako mu dati ime to je jednostavno došlo spontano. Za mog posjeta Njemačkoj dok sam šetala velikim trgovačkim centrom sa svojom prijateljicom ugodno smo ćakulale. U jednom momentu primijetile smo kako nas prati starija žena pomalo nas je čudno zaglediva ali nije nas smetala pa smo nastavile dalje. Onda mi je ona prišla i zapitala me: Je si ti mala iz Grada? Na što sam ja spremno odgovorila –Da jesam ! Žena je bila presretna što nakon toliko godina može čuti taj specifični govor Grada u kom je rođena. Potekle su suze i pitanja gdje, kako, kod koga itd…. kasnije sam razmišljala o tom susretu i mom brzom ne razmišljajućem odgovoru. Pa zar je tu trebalo biti popratnih pitanja- iz kojeg grada, na što mislite ??? Ne, jer sam odmah znala da misli na moj Grad. Naglašavam moj jer svi koji ga vole tako ga i doživljavaju. Ne posvajam ga, on uvijek otvorenih vrata od Pila i Ploča u svoje naručje rado prima ljude dobrih namjera i punih ljubavi. I recite mi kao da nazovem blog nego mala iz Grada.





Jer ja ću vječno biti dijete ovog kamenog ljepotana. U mom srcu uvijek će biti ljubavi za njega. On naprosto opija i uvijek mu se vraćam ma gdje god išla. Njegovi miri, uličice, funjestre, korte, vonj i pjev čiopa su nešto bez čega ne bih mogla živjeti.. Ne znam baš puno ljudi da toliko istinski vole svoj Grad ali zato znam puno čeljadi iz mog Grada koji ga vole istinski kao što majka voli svoje dijete. Tako ga i ja doživljava. Iznikao je iz kamenih stijena koje prkose burama, truloj južini i svim onim zlim vremenima. Na njima bdije naš parac kog zazivamo u nemoći dok nad ljetnim nebom igraju čiope sa lastavicama svoju koreografiju. Zadnjih godina tugujem zbog neukih i nasilnih ljudi koji na toj ljepoti grade svoje bogatstvo. Bez imalo osjećaja za ljepotu, vrijednost koju su nam ostavili naši pređi a mene to boli kao najdublja rana. Ne biste vjerovali koliko djece u našim školama ne zna imena ulica u Gradu.





Prošlu setemanu slušam svoju kćerku koja se na telefon dogovara sa prijateljicom gdje da se nađu. Moja govori ma iznad Lazareta tamo nam je najzgodnije- na što ova druga uzvrati pitanjem A gdje ti je to? I onda moja sinjorina njoj sve lijepo spijega. A to isto dijete živi u Gradu baš kao i moje. To mi je dalo malo misliti pa sam krenula ispitivati gimnazijalce znaju li gdje je Boškovićeva, Zlatarska, gdje je Mrtvo zvono i sl. Ne bi ste vjerovali koliko djece poima nema gdje je što u Gradu. Pa kako ga onada mogu voljeti i doživljavati kao ja i moja djeca. Svaki slobodni trenutak vodim ih kroz uličice i pričam im o povijesti koja je neiscrpna. Svaki kamen ima svoju priču. I dok gledam kako neki novi stanovnici ovog Grada svojim barbarizmom muče moj Grad osjećam duboku i iskrenu bol, poput one kad neko povrijedi moju obitelj.





.......
Juče sam bila u HAZU i susrela prijateljicu koja je zadnjih godina živjela u Zagrebu prije desetak dana vratila se ponovno živjeti u svoj rodni Grad. Silno sam se obradovala kad sam je vidjela a veselje je bilo još veće kad mi je rekla da je ona odavno prokužila tko stoji iza onog- mala iz Grada. Sretna sam da je ponovo sa nama da se vratila u topli zagrljaj obitelji i među mire koje daju upravo ono za što se ona izborila –život. Želim joj samo reći: La vita e bella pogotovo ako je to život u mom i tvom GRADU

I dok smo mi koristili posljednje tople zrake sunca ovog babljeg ljeta preko puta nas stranci su čekali svoju pizzu. Mi smo zadovoljno mazili naše stomčiće siti i pomalo fjakasti. Tada je došao ona i svim svojim snagama odbila se na zadnje šapice kako bi svoje "malo" tijelo popela na stočić. Nismo mogli vjerovati svojim očima, po njenom izgledu zaključili smo da je ovo bila uspješna sezona. Valjda kod nas svi restorani imaju po jednu -dvije domaće mačke. Tako sam na Lopudu doživila da usred objeda u restoranu u raziini trpeze šeta mačka koja usput kibica što je u pjatu. I koliko god sam se nastojala opustiti prilikom jela stalno sam je pogledival kraičkom oka jer je tako napeto stala ko da će svaki momenat skočiti. Za razliku od te, ova je mirno sjedila i bezbrižno promatrala svijet oko sebe. Ponekad poželim biti kao te mace fjakasta, po cijeli dan se izležavat i samo tražit topli kutak ili još bolje topli skut sa nježnom rukom koja će me stalno maziti. U nedostatku svega idem u toplu postelju jer sutra je jedan od onih dana kad misli brže lete od riječi, kad su 24 sata malo, kad poželim imati 50 prstiju a najviše od svega svog klona koji bi obavljao sve ono što ja ne uspijem.

Tko prijatelja nađe, našao je blago. (Biblija, knjiga Solomunovih poslovica)


Evo kašeta pita zašto nisam napisala domaću zadaću. Pa valjda iz tog razloga jer sam puna dojmova i pustila sam malo vremenu da učini svoje. Sad polako slažem sličice u glavi i kompjuteru. Pa krenimo redom- Borut i Vesna su prije par dana stigli u Čilipe a naš prvi susret zbio se u Cavtatu. Ljudi moji koji osjećaj, upoznati ljude o kojima već toliko znaš a ponovno željno iščekuješ da nadopuniš još samo taj detalj –da ih zagrliš i poljubiš i sam sebi rečeš: Da to su oni. To jutro kratko smo proćakulali jer ja sam žurila u Bogišićevu zavičajnu zbirku. Nije mi bilo žao jer sam znala da ću ih vidjeti i sutra dan na velikom okupljanju u Omišu kod peške. Već duže vremena na peškinom blogu mi se dogovaramo gdje ćemo se naći i što ćemo prirediti. Tako je odluka pala da to bude u njenoj blizini tj. u mjestu Duće blizu Omiša, sliku možete vidjeti na galebovom blogu. Kad je kaše dovela skroz i galeba i kad smo se pošteno izljubili i izgrlili odmah smo krenuli nazdraviti naš susret. U zraku lagana napetost toliko ljudi a u glavi milion pitanja koje bi svi željeli postaviti i što bolje upoznati sve te drage ljude. Valjda zbog istog osjećaja kojeg smo svi imali razgovor je krenuo nekako spontano o ribama, pjesmama vinu, životu ……Tada je Borut poput djeda mraza iz svoje burse izvukao regala za sve nas.


Svi blogeri dobili su po lijepu botelju crnog vina. Tad sam ga mogla samo ocijeniti po izgledu i etiketi a sad vam mogu reći da je ukusno i nadasve pitko. Galeb je imao tu privilegiju pa je jedini dobio botilju bijelog vina. Onda je galeb poklonio Veni CD-e na koje je nasnimio 8 sati muzike. Na Vesninom izrazu lica možete vidjeti koliko se obradovala.


Uz portade pršuta polako smo se odmolali i ona napetost sve brže je nestajala. Uživali smo u dobrom vinu, ukusnoj hrani i nadasve ugodnom društvu. Peška nam je najavila i dolazak svojih roditelja. To dvoje dragih ljudi toliko su nas nasmijali svojim životnim pričicama a svojim prisustvom uveličali su naš skup i osladili naša nepca prekrasnim domaćim kolačićima.


U jednom momentu Vesna je rekla kako ima osjećaj da nas sve tako dugo pozna i zbilja je tako. Ipak ovaj susret je donio i ono što nam je falilo da svatko od nas progovori o svom životu čime se bavi, što voli itd. Ovim putem ja vam želim prenijeti moj doživljaj tih ljudi. Pa krenimo redom

BORUT I VESNA

(slika s razlogom slikana bez blica)
Dvoje izuzetno dragih ljudi. Borut bivši sportaš i planinar čovjek ugodne boje glasa koja naprosto smiriva. Vesna žena puna životne energije, neustrašiva i pravi borac u svakom pogledu. Dok smo razgovarale pričala mi je o svom životu koji je u jednom periodu bio bolan i trnovit, ali samo njihova sloga, razumijevanje, ljubav i nadasve snaga učinila ih je ponovno sretnim ljudima. Nadam se da će takvi sretni, veseli puni životnih radosti ostati zauvijek. To dvoje ljudi mogla bih slušati satima jer tako vjerno dočaravaju krajolike, gradove, pa ček miris prirode i cvrkut ptica koje su susreli u Izraelu. Meni kao i ostaloj ekipi godilo je slušati o nama nepoznatim krajevima, običajima i načinu života.

SKROZ I GALEB


Moram biti iskrena i reći da njihov blog nisam često pratila. Galeb je prije izvjesnog vremena prestao pisati a skroz je još uvijek aktivan iako sam kaže da rad na blogu oduzima puno dragocjenog vremena. Galeb ko galeb uvijek vrluda svojim prostranstvima. Tako je i tu večer pričao o lignjama, peškafondu, barkama, hobama, i svim mogućim ribicama. Što je normalno ostala ekipa prihvatila i dodavala svoje priče. Nije bilo onih ribarskih priča ni uveličavanja ulova. Zato je ženski dio na brzinu izmijenio par dobrih rićeta. Veseli galeb vam je čovjek od mora, riba, vina i nadasve pjesme. Vrsni je poznavalac svih naših klapa pa tako do u detalje zna sve pjesme, autore, mjesto snimanja, godinu izdavanja pojedinih ploča i sve ostale podatke. Svidio mi se jer lijepo je kad čovjek ima tako jedan hobi kojeg intenzivno njeguje i u kojem uživa svim svojim bićem. Galeb dragi samo mi nastavi biti tako veseo i raspjevan. Skroz mi je bio skroz nepoznat, njegov blog posjetila sam svega par puta. Zato smo tu večer nastojali kroz razgovor upoznati se što više. Čovjek zaljubljen u svoj Split baš kao i ja u moj Dubrovnik. Vrlo brzo smo pronašli zajedničke teme povijest, očuvanje govora i jezika. Naučio nas je da u splitskim riječima nema slova h. Nakon toga uslijedile su razno razne dosjetke i šale na taj račun primjera radi otel, rče, ajduk, …..Skroz samo naprijed svi čekamo tvoju knjigu koju ćemo rado prolegati.


KAŠETA

Pa ljudi moji da nje nema valjalo bi je izmisliti. Žena sa kojom se dopisivah na našem i vašem blogu toliko je jednostavna a nadasve iskreno i prijateljski raspoloženo čeljade. Dva dana prije našeg susreta stalno smo jedna drugoj slale poruke u jednom trenu ja sam se sjetila da bih i nju mogla pitati za jednu firmu koja se nalazi u Splitu a koju sam 5 dana tražila po svim internetskim stranicama. Eto probala sam i nju pitati iako sam imala osjećaj poslije mog mukotrpnog traženja da neće biti ništa od toga. E, ali tu nastupa kašeta majstor za sve i u roku odmah mi pošalje broj telefona dugo tražene firme. Što da vam rečem kako sam bila sretna i iznenađena. Poslije toga je uslijedio i njen poziv da tu noć prespavamo kod nje u Splitu. Otvorila je svoje srce a i vrata svog doma, žao mi je jedino što baš tu večer nas dvije nismo previše ćakulale. Ona vam je milo stvorenje pomalo šutljivo ali nadasve ugodno za društvo. Kaše čekam te…..

PEŠKAFONDA

Zašto glavna organizatorica na kraju? Pa iz jednostavnog razloga jer šećer uvijek ide na kraju. Prvi susret sa tom ženom pred Gajetom bio je topao i iskren. Zagrljaj i iskrena dobrodošlica su stvarno tako i zvučali bez imalo lažnog prizvuka. Nježno, milo biće koje zrači dobrotom. Ta dobrota može se vidjeti u svakoj njenoj gesti, govoru i smijehu. Tu večer ona je sve organizirala a nama svima olakšala brigu oko organizacije toliko je bila širokogrudna daje i sav trošak sama podmirila. Ona mi je na prvi pogled prirasla srcu, možda zbog nekih istih razmišljanja, pogleda na svijet, u kojim sam prepoznala i svoje poglede i razmišljanja. Znam da smo srodne duše takvi ljudi se odmah prepoznaju. Ona vam je jedna od onih žena samozatajna, tiha, iskreno dobra, puna razumijevanja i ljubavi. Peške draga hvala na iskrenom druženju u tvom malom mjestu gdje si nas okupila sa svih strana i pružila nam nezaboravno gostoprimstvo.

Nema čovjeka koji je podjelio svoju radost s prijateljima a da se nije još više radovao, kao što nema čovjeka koji je podjelio svoju tugu s prijateljima a da je manje tugovao. (Bacon)

otok-znanja.hr

I dok je ovih dana glavna kundurarija u gradu svađa političara, moju pažnju je privukao idealan projekt zvan Kalamota-otok znanja. Znate da sam već u dva navrata pisala o tom otoku na koji često idem napuniti baterije u tišini, miru i preljepoj prirodi. Takva ideja je za svaku pohvalu. O čemu se radi- Ustanova Otok znanja javila se na javni natječaj Hrvatskog fonda za privatizaciju za kupnju dionica Hotela Koločep d.d. u svrhu ostvarenja projekta Kalamota - otok znanja. Inače Otok znanja je neprofitna ustanova, osnovana u Republici Hrvatskoj. Cilj im je stvoriti OTOK ZNANJA - mjesto vrhunskog obrazovanja u kojem će se povezivati znanost i poslovanje, domaći i strani znanstvenici i stručnjaci, gdje će se spajati izvorne vrijednosti i najsuvremenija tehnologija, sve prema načelima održivog razvoja. Obavezno posjetite njihovu stranicu i postanitie i vi prijatelj ove fenomenalne ideje, podržimo već jednom znanje a ne loplovluk, korupciju i sve ono što "krasi" nase društvo. Ovo je prilika da pametni mladi ljudi pokažu svoje znanje a kroz njihovo znanje da i mi postanemo bogatiji u svakom pogledu.


Otok na kom iz kamena niče cvijeće moramo sačuvati onakvog kakvog su nam ostavili naši pretci.


Možda će već sutra na ovoj klupi sjediti jedan svijetski znanstvenik okružen dječicom s Kalamote.


Dok u sutonu sunce odmara umorne oči mi ih napokon otvorimo i pružimo priliku da znanje nadvlada glupost koja nas na svakom koraku okružuje.