Prije par dan išla sam u Konavle obaviti jedna posao. Kad smo ja i moja starija kćerka stigle u selo prvo smo udahnule freški i nadasve čisti zrak. Malo smo prošetale po uskim stazicama i uputile se u pravcu kuće koju sam morala posjetiti. Putem sam začula kravu kako muče, na to je moje pametno dijete upitalo:"Što si rekla?" Mnogi roditelji bi se možda najlutili na takvu vrstu zafrkancije ali ja ne mogu. Slatko smo se nasmijele obadvije. I baš nitko u životu me ne može nasmijati kao ona. Znate onaj vic kad se sin žalio ocu da mu se svi rugaju da je glup, a otac na to pokucao po trpezi pa kaže-nisi ti sine glup. na to sin odgovori -tata netko kuca. a tata nadod -neka sine ja ću. Taj vic kod nas doma izaziva salve smijeha jer smo jednom prilikom sjedali za objedom tv je radio (iako ga redovno gasmo za vrijem objeda) začuo se zvuk mobitel sa tv-a, na to je moj životni suputnik rekao:" Zvoni nekome mobitel" a pametna glavica u roku odma je samo nadodala "Neka tata ja ću". Meni je doslovno zalogaj izletio iz usta od smijeha. Redovno imamo tako naše familjarne zezancije, pa je ponekad dovoljno samo spomenuti neku riječ, ili mot da se svi ponovo prisjetimo zafrkancije i zavalimo od smijeha. Nas dvije često imamo ispade gluposti, tako smo jednom prilikom u autu činile razno razne grimase obješenih usta, iskrivljenog pogleda, nagnute glave. Vozila sam u pravcu bolnice ja izbečena na jednu bandu kćer na drugu, dok u jednom momentu nismo ugledali čovjeka koji je zastao gledao u nas i krstio se. Imala sam se pop...od smijeha. Takvih ispada gluposti nemamo često ali ulove nas s vremena na vrijeme i što je još bolje uvijek u isto vrijeme. I večeras je bila takva veče dok smo gledale film koliko smo se smijale ja sam u jednom momentu proplakala i ostala bez zraka, mislila sam da ću se udaviti. Ponekad te kućene zezancije nisu baš za širu publiku one su poput malih slatkih tajni koje uvijek navlače osmijeh na lice.

Odiljam se, moja vilo,
Bog da nam bude u družbu;
Plač i suze i moju tužbu
da bi znala, moja vilo!

Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo.

Pokle ti je služba mila
koju ti sam ja činio,
A sad te sam ucvilio,
ostaj zbogom, moja vilo!

Odiljam se

Putovaje, uzdihaje
iz srdačcem svaki danak,
A na oči moje sanak
da t' ne priđe moja vilo!

Odiljam se

Sila mi je putovati;
oh, gorka je moja srjeća
Od svijeh tuga ma najveća,
da bi znala, moja vilo!

Odiljam se.

Ne uzdam se u dni kratke
da te viđu, srce moje,
Koje ostavljam da je tvoje;
ostaj zbogom, moja vilo!

Odiljam se

Ako drumak pomanjkaje
ter te život moj ne vidi,
Srce moje ne slobodi;
ostaj zbogom, moja vilo!

Odiljam se
Neka srce ne zabludi
da ne bude drugoj služit,
A s tobom se ne razdružit;
ostaj zbogom, moja vilo!

Odiljam se.

Ja ti dadoh vjeru moju
do života da te služim,
A po smrti da te združim;
ostaj zbogom, moja vilo!

Odiljam se.

Govori se: pravi sluga
i tko bude vjeran biti
Uvijek neće izgubiti,
tko se bude potruditi.

Odiljam se, moja vilo.
Oh, kako ja, moja vilo,
Odiljam se a ne vijem
komu ostavljam ličce bilo.

Evo sad sam puno bolje volje iako me stalno neko ljuti, glupih ljudi na kile. Onda kad još udari ova trula južina Bože mi oprosti oni koji su do juče bili o.k. dans su prolupali. Nisu stari dubrovčani bili ludi i ništa ne radili na južinu, mideca se uvukla na brzinu u cijelu kuću. Evo već je pasalo po mjeseca a mi još ne grijemo. Prijateljica mi se kupala ovu subotu. Ja sam isključena iz svih događanja tipa druženja sa prijateljicama, pijuckanja kavice i čakulanja o svemu i svačemu. Već danima samo radim i radim, bilo bi dobro kad bi se tome ukazao kraj. Odradila sam jedan projekt u ovu subotu sad pripremam novi za Božić, pa me između Božića i Nove čeka još jedan projekt a uza sve to moje redovno pisanje. Tako vam ja jutros od 7 sjedim pred kompićem. Jutarnju kavicu i kroasančić sam pojela i popila uz pisanje. Za vrijeme objeda skalala sam se do komina kako bi malo razgibala kosti. Nabrzinu dovršila objed kojeg sam sinoć skuhala i nastavak cijelo popodne udaranja po tipkama. I popodnevnu kavicu sam popila uz ovu škatulu. Sad sam itišla do banje da upalim mašinu od pranja i prepala sam se sebe aaaaa na rezrvi sam. Bježim u krevet sa oblogama od kamilice na očima jer sutra i preksuta i još puno dana moram tako provesti............. Ali što se mora nije teško. A ujedno to me i veseli.

Iz dana u dan sve gore i gore. Gdje god da se okreneš sve divljaci, prepotentne face, nerad, drskost i nadasve divljaštvo. Jučer krenem sa mlađom kćerkom da slika zube jer će morati nositi protezu. Došli smo prije 9 h jer na vratima lijepo piše da radi od 9-15 h. Čekali smo u uskoj čekaonici nas 20-tak. Da bi se gospar udostoji otvoriti vrata u 10 h primio troje ljudi da im slika zub i onda smo čekali da te tri slike razvije. Nakon toga u 10. 30 on je izišao stavio ključ u bravu i otišao na zasluženu pauzu ????? Svi se pogledavamo sa izrazom na licu –jebe lud zbunjenoga. Nakon pola ure (bio je točan) ponovo je započeo sa radom. Onda više nije gledao tko je kad došao nego je prvo slikavao sve po jedan zub, ostali koji su morali slikati cijelu vilicu čekali su da on to polako ko la fjaka odradi. Došli smo na red u 13 h popodne. Dijete nervozno, gladno, bez napisanog domaćeg. I dok sam tako čekala do besvijesti, vrtila sam se po tom hodniku i čitala- znate one plakate tj. razne reklame za lijekove i upute kako prepoznati koju bolest. Nigdje reklamnih letaka koje se i štampaju upravo iz tog razloga da budu svima dostupni. Makar i jedan pacijent koji na taj način otkrije tumor znači puno. Na dnu hodnika otvorena vrata par stočića i rešo na kojemu vjerojatno medicinske sestre kuhaju kavu. Piše na vratima: Zabranjen ulaz ne zaposlenima. Malo sam zagledavala jer su vrata bila širom otvorena i gle čuda- Na frižideru su u kartonu reklamni letci tj. brošure o samo pregledu dojke. A ja ne smijem unutra jer tu mi nije mjesto. Jadna zemljo tko po tebi hoda jedino mi je to palo na pamet u tom momentu.
Danas nastavak cirkusa. Na Domu zdravlja bili smo naručeni u 11 h da ortodontica pogleda sliku i da vidi sadašnje stanje. Čekamo, čekamo, čekamo i opet čekamo….odlučih pokucati na vrata. Izlazi mlada medicinska sestra koja mi kaže da doktorice nema jer je izišla nešto obaviti. To nešto trajalo je uru vremena. Već se čekaonica poprilično napunila. Majke pričaju sa dječicom i jedno od djece kaže pa naručeni smo u 11 na to svi skužimo da je nas 10 naručeno u 11 h. Navikla na tu bahatost kod ortodontice ja sam uredno došla puno ranije kako ne bih morala čekati…ali zaludu. Na kraju kad se pojavila što mislite je li se ispričala….Kako da ne, digla čunku u nebesa i ulazi u ordinaciju. Na glas komentiram: Što je lijepo ponašanje, pa svi mi ponekad moramo nešto hitno obaviti ali postoji ono ljudsko i prvenstveno onaj odgoj kojeg svi nosimo od doma . Zar nije mogla reći svima prisutnim u hodniku: Oprostite što ste me čekali! Već polako lonac kipi……..ulazim dijete sjeda ona sve ko po jajima a meni 300 misli u glavi posao, obaveze …. Polako pregledava zubiće ali u tom momentu zazvoni njen mobitel. Ona bez imalo grižnje savjesti ide se javiti. Ja glasno komentiram: Pa ovo nema nigdje! I tako je ona jedno 5 minuta ćakulala. Onda ponovno pranje «umornih» rukica i nastavak pregleda. Ja moj mobitel gasim čim se približim ordinaciji a valjda oni uvijek imaju nešto »HITNO». Dok je tako gledala pita malu da li gura prstom zub kako joj je rekla. Na njen odgovor ja upućujem pitanje liječnici. Molim Vas bi li mi rekli koliko je potrebno vremenski dnevno da ona to radi. Jer znate ona to ponekad nesvjesno uradi i u školi kad joj nisu ručice čiste. Eeeeeeeeeeeeee te paljbe onda, Što vi mislite da ja ne znam što govorim, pa ja to govorim iz iskustva. Ja stala pa je gledam mislim se ovoj nisu svi doma, pa zato je i pitam jer je liječnica jer se želim posavjetovati sa njom i objasniti joj da dijete bez obzira što ima 8 godina ponekad nesvjesno stavlja prstiće na usta i da me strah zaraza, afta, herpesa jer sve to često ima jer je lošeg imuniteta. Moj upit ona je doživjela kako uvredu….bože ludog svijeta…. Kako ne mogu shvatiti da smo savršeno svjesni da moje dijete još punih 5 godina mora tu dolaziti prije nego dobije protezu i da svome djetetu želim olakšati. Izišla sam sa suzama u očima jer ja sam vam jedna od onih kad treba nekoga poslati u P.M. ja zasuzim i polako pristojnim tonom želim razjasniti nesporazum. Vidim da je sve više takvih sileđija oko mene, ta bahatost i nekultura su na svakom koraku. Kad smo sjele u auto dijete u šoku jednako kao i ja mi govori :Mama znaš ona je uvijek takva i kad me tata vodi uvijek se nešto dere. Para izlazi lonac prekipio…dolazim doma zovem ravnatelja ..i gle čuda on je na putu, zamjenik ravnatelja ne može ništa moram pisati pismeni dopis i žaliti se….i što da vam dalje pričam. Stari bi ljudi rekli to vam je :Ujeo vuk magare!

Kako se u kratkom roku mijenjau krajolici, ljudi i navike......

PRIJE



Rijeka dubrovačka, najljepša kanonska slika našega kraja
U Rijeci dubrovačkoj lome se i sijeku vjetrovi. Dolaze neočekivano, zameću se ispod stijena, iznad vode, od mora, kovitlaju se na prozirnom nebeskom plaštu i napinju jedra božjih jarbola. Rijeka odavna teče, a silina vode svrdla brdo i množi se hektolitrima niz spilje, kroz porozne kraške prolaze. Na Palati izlazi zlatnozelena i ruši se niz slap, a navali li kiša po Popovu, zažuti se voda i uzmuti korito, prevrne i obezglavi jegulje.
Ta se Rijeka nekada, kažu, zvala Arion, a nazive Vimbula, Umbla, Ombla dobila je po vinu. Uz izvor joj, naslućuju povjesničari, bili su rimski palaci, pa mlinovi. Plandovanje je nudila gosparima u zlatnim filjugama, a riječkim ribarima otkrivala gdje se nalaze silne poste cipola, jegulja, smuduta.
Ta Rijeka, koja je široka od ušća poput Nila, ali kratka toka da je more proguta već kod Mokošice, najljepša je kanonska slika dubrovačkog podneblja. Izvor joj nalikuje na češalj od bjelokosti, a u sredini joj se rasprostire riječni otočić Blato. S jedne mu strane ostaje uski Konalić, a s druge šira pruga toka, kuda voda mirno i nevidljivo plovi.
Iz knjige "Zavičajne priče", Tereze Buconić Gović

SADA

NA MIHAJLU
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l'jesu nošeni od fakina
na zadnje s'jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.
Nakon svih borba nasl'jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav'jek spali
Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv'jetnom travom pase krotko stado,
Što san gospara ne budi u svom gaju.
- "Requiem aeternam!" - - - čuj eolsku liru
čempresa grobnih!... možda šapću o raju.
(Dubrovnik 1892.)

Jesen U Meni

Ma što da želim
Sve je tako daleko
I sad mi žao
Sve bi opet ponovo
Najljepšu pjesmu tebi bi' pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat' mogao

Ptice u bijegu
Tišina gradi zidove
Zvoni zbogom
Riječi kazne Božije
Te tvoje usne opojne
Još uvijek sanjam kako su me ljubile

Jesen u meni tuguje
Zašto sanjam čemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Jesen u meni caruje
A u tebi proljeće
Ni sunce ne može
Ne može kroz oblake
Rano moja, hej

Najljepšu pjesmu tebi bi' pjevao
Hej kamo srece da sam pjevat' mogao

Jesen u meni tuguje
Zašto sanjam čemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Bez tebe
Jesen u meni caruje
A u tebi proljeće
Ni sunce ne može
Ne može kroz oblake
Rano moja, hej