Kako se u kratkom roku mijenjau krajolici, ljudi i navike......
PRIJE
Rijeka dubrovačka, najljepša kanonska slika našega kraja
U Rijeci dubrovačkoj lome se i sijeku vjetrovi. Dolaze neočekivano, zameću se ispod stijena, iznad vode, od mora, kovitlaju se na prozirnom nebeskom plaštu i napinju jedra božjih jarbola. Rijeka odavna teče, a silina vode svrdla brdo i množi se hektolitrima niz spilje, kroz porozne kraške prolaze. Na Palati izlazi zlatnozelena i ruši se niz slap, a navali li kiša po Popovu, zažuti se voda i uzmuti korito, prevrne i obezglavi jegulje.
Ta se Rijeka nekada, kažu, zvala Arion, a nazive Vimbula, Umbla, Ombla dobila je po vinu. Uz izvor joj, naslućuju povjesničari, bili su rimski palaci, pa mlinovi. Plandovanje je nudila gosparima u zlatnim filjugama, a riječkim ribarima otkrivala gdje se nalaze silne poste cipola, jegulja, smuduta.
Ta Rijeka, koja je široka od ušća poput Nila, ali kratka toka da je more proguta već kod Mokošice, najljepša je kanonska slika dubrovačkog podneblja. Izvor joj nalikuje na češalj od bjelokosti, a u sredini joj se rasprostire riječni otočić Blato. S jedne mu strane ostaje uski Konalić, a s druge šira pruga toka, kuda voda mirno i nevidljivo plovi.
Iz knjige "Zavičajne priče", Tereze Buconić Gović
SADA
|