Prije par dan išla sam u Konavle obaviti jedna posao. Kad smo ja i moja starija kćerka stigle u selo prvo smo udahnule freški i nadasve čisti zrak. Malo smo prošetale po uskim stazicama i uputile se u pravcu kuće koju sam morala posjetiti. Putem sam začula kravu kako muče, na to je moje pametno dijete upitalo:"Što si rekla?" Mnogi roditelji bi se možda najlutili na takvu vrstu zafrkancije ali ja ne mogu. Slatko smo se nasmijele obadvije. I baš nitko u životu me ne može nasmijati kao ona. Znate onaj vic kad se sin žalio ocu da mu se svi rugaju da je glup, a otac na to pokucao po trpezi pa kaže-nisi ti sine glup. na to sin odgovori -tata netko kuca. a tata nadod -neka sine ja ću. Taj vic kod nas doma izaziva salve smijeha jer smo jednom prilikom sjedali za objedom tv je radio (iako ga redovno gasmo za vrijem objeda) začuo se zvuk mobitel sa tv-a, na to je moj životni suputnik rekao:" Zvoni nekome mobitel" a pametna glavica u roku odma je samo nadodala "Neka tata ja ću". Meni je doslovno zalogaj izletio iz usta od smijeha. Redovno imamo tako naše familjarne zezancije, pa je ponekad dovoljno samo spomenuti neku riječ, ili mot da se svi ponovo prisjetimo zafrkancije i zavalimo od smijeha. Nas dvije često imamo ispade gluposti, tako smo jednom prilikom u autu činile razno razne grimase obješenih usta, iskrivljenog pogleda, nagnute glave. Vozila sam u pravcu bolnice ja izbečena na jednu bandu kćer na drugu, dok u jednom momentu nismo ugledali čovjeka koji je zastao gledao u nas i krstio se. Imala sam se pop...od smijeha. Takvih ispada gluposti nemamo često ali ulove nas s vremena na vrijeme i što je još bolje uvijek u isto vrijeme. I večeras je bila takva veče dok smo gledale film koliko smo se smijale ja sam u jednom momentu proplakala i ostala bez zraka, mislila sam da ću se udaviti. Ponekad te kućene zezancije nisu baš za širu publiku one su poput malih slatkih tajni koje uvijek navlače osmijeh na lice.