Znate li za onu staru poslovicu koja kaže da su na svijetu samo tri grada. Vječni grad (Rim), Carigrad i Grad- svi koji poznaju Dubrovnik znaju da se to odnosi na taj biser juga kako ga mnogi rado nazivaju. Uistinu je biser jer je jedinstven po koječemu. Da li ste ikada čuli Spićanina ili Zagrepčanina kako kaže idem u grad a da pri tom misli kako ide u centar svoga grada. U Dubrovniku pravi dubrovčani i dubrovkinje nikada neće reći idem u stari grad jer za njih je to pogrdno i same te riječi vrijeđaju ljepotu kakve nema. Jednostavno će rijet: Idem u Grad i svi pri tome jako dobro znaju gdje je to. To je odavnina tako, na taj način odaju mu štovanje. Već odavno želim napisati jedan post upravo sa ovim naslovom –Zašto mala iz Grada? Kad sam otvarala svoj blog nimalo nisam razmišljala kako mu dati ime to je jednostavno došlo spontano. Za mog posjeta Njemačkoj dok sam šetala velikim trgovačkim centrom sa svojom prijateljicom ugodno smo ćakulale. U jednom momentu primijetile smo kako nas prati starija žena pomalo nas je čudno zaglediva ali nije nas smetala pa smo nastavile dalje. Onda mi je ona prišla i zapitala me: Je si ti mala iz Grada? Na što sam ja spremno odgovorila –Da jesam ! Žena je bila presretna što nakon toliko godina može čuti taj specifični govor Grada u kom je rođena. Potekle su suze i pitanja gdje, kako, kod koga itd…. kasnije sam razmišljala o tom susretu i mom brzom ne razmišljajućem odgovoru. Pa zar je tu trebalo biti popratnih pitanja- iz kojeg grada, na što mislite ??? Ne, jer sam odmah znala da misli na moj Grad. Naglašavam moj jer svi koji ga vole tako ga i doživljavaju. Ne posvajam ga, on uvijek otvorenih vrata od Pila i Ploča u svoje naručje rado prima ljude dobrih namjera i punih ljubavi. I recite mi kao da nazovem blog nego mala iz Grada.





Jer ja ću vječno biti dijete ovog kamenog ljepotana. U mom srcu uvijek će biti ljubavi za njega. On naprosto opija i uvijek mu se vraćam ma gdje god išla. Njegovi miri, uličice, funjestre, korte, vonj i pjev čiopa su nešto bez čega ne bih mogla živjeti.. Ne znam baš puno ljudi da toliko istinski vole svoj Grad ali zato znam puno čeljadi iz mog Grada koji ga vole istinski kao što majka voli svoje dijete. Tako ga i ja doživljava. Iznikao je iz kamenih stijena koje prkose burama, truloj južini i svim onim zlim vremenima. Na njima bdije naš parac kog zazivamo u nemoći dok nad ljetnim nebom igraju čiope sa lastavicama svoju koreografiju. Zadnjih godina tugujem zbog neukih i nasilnih ljudi koji na toj ljepoti grade svoje bogatstvo. Bez imalo osjećaja za ljepotu, vrijednost koju su nam ostavili naši pređi a mene to boli kao najdublja rana. Ne biste vjerovali koliko djece u našim školama ne zna imena ulica u Gradu.





Prošlu setemanu slušam svoju kćerku koja se na telefon dogovara sa prijateljicom gdje da se nađu. Moja govori ma iznad Lazareta tamo nam je najzgodnije- na što ova druga uzvrati pitanjem A gdje ti je to? I onda moja sinjorina njoj sve lijepo spijega. A to isto dijete živi u Gradu baš kao i moje. To mi je dalo malo misliti pa sam krenula ispitivati gimnazijalce znaju li gdje je Boškovićeva, Zlatarska, gdje je Mrtvo zvono i sl. Ne bi ste vjerovali koliko djece poima nema gdje je što u Gradu. Pa kako ga onada mogu voljeti i doživljavati kao ja i moja djeca. Svaki slobodni trenutak vodim ih kroz uličice i pričam im o povijesti koja je neiscrpna. Svaki kamen ima svoju priču. I dok gledam kako neki novi stanovnici ovog Grada svojim barbarizmom muče moj Grad osjećam duboku i iskrenu bol, poput one kad neko povrijedi moju obitelj.





.......
Juče sam bila u HAZU i susrela prijateljicu koja je zadnjih godina živjela u Zagrebu prije desetak dana vratila se ponovno živjeti u svoj rodni Grad. Silno sam se obradovala kad sam je vidjela a veselje je bilo još veće kad mi je rekla da je ona odavno prokužila tko stoji iza onog- mala iz Grada. Sretna sam da je ponovo sa nama da se vratila u topli zagrljaj obitelji i među mire koje daju upravo ono za što se ona izborila –život. Želim joj samo reći: La vita e bella pogotovo ako je to život u mom i tvom GRADU