Pregled posta

Bonton- sve ga je manje

Nažalost sve manje je lijepog ponašanja pogotovo na ulici, u školama i na radnom mjestu. Nije loše prisjetiti se:
SREDNJOEUROPSKI BONTON -U DRUŠTVU DRUGIH LJUDI
Bilo gdje među drugim ljudima (na ulici, u javnom prometu, na javnim priredbama itd.) uljuđen čovjek se kreće ili boravi tako da nikoga ne smeta, da nikoga ne gura (a ako nehotice nešto takvo učini neizostavno zamoli za oproštenje), osobne emocije iskazuje što diskretnije te ničime ne onečišćuje okolinu.
Pločnikom se treba kretati ravno za svojim ciljem, niti prebrzo niti presporo, jednomjerno, ne mijenjajući smjer čas nalijevo čas nadesno. Nije pristojno hodati ulicom tako da koraci odjekuju, ali niti vući noge. Krećući se pločnikom ne gleda se po okolnim kućama ili prozorima, ne ogleda se na sve strane, ali ne gleda se niti u zemlju, nego pravo pred sebe. Ozbiljno, ali ne mrko, držanje na ulici stvar je osobnog dostojanstva i samopoštovanja, kao i poštovanja drugih ljudi. Pristojan muškarac ne zuri djevojkama i ženama u lice, ne obraća se nepoznatoj ženi bez nekog važnog razloga. A ako je to neki muškarac učinio, pristojna žena pravit će se kao da ga ne čuje i ne vidi te će mirno nastaviti ići svojim putem.
Ako smo nekoga koga otprije znamo u prolazu pozdravili, zaustavit ćemo se da bismo s njim razmijenili koju riječ samo ako je očita i njegova želja za razgovorom.
Načelno se nikada ne silazi s pločnika na kolnik. Prilikom prelaženja ulice svakako treba pogledati lijevo pa desno niz ulicu da li je prelazak moguć i siguran. Inače, ulice treba prelaziti na za to označenim mjestima, odnosno na križanjima. Starim ljudima, djeci, slijepima i slabima treba pomoći prilikom prelaska ulice.
Nekulturno je glasno govoriti i vikati na javnim mjestima, mahati rukama, praviti grimase, pjevuckati ili zviždati, glasno se smijati, jesti, razgovarati o osobnim stvarima, a još manje govoriti o drugim ljudima i njihovim situacijama.
Uljuđeni čovjek ne urezuje imena po klupama i drveću u parkovima, ne piše po zidovima i ogradama, ne baca papire i otpatke po pločnicima, travnjacima i cvjetnjacima. Kada se kreće pločnikom s kišobranom drži ga tako da nikoga ne može ozlijediti, a ako mu je kišobran zatvoren i dugačak ne nosi ga vodoravno, ne okreće ga u ruci niti njime maše po zraku. Prilikom prolaska uskim prostorom pristojan čovjek podiže svoj otvoreni kišobran u vis ili ga naginje u stranu kako bi prolaznici mogli mirno proći. Ženi koju otprije pozna, starijem muškarcu i majci s djetetom uljuđeni će čovjek ponuditi pratnju pod svojim kišobranom, pazeći pri tome na dotičnu osobu više nego na sebe.
Nema čovjeka koji katkad ne mora zakašljati, kihnuti ili pljunuti, koliko to god drugim ljudima bilo neugodno. A da bi bilo što manje neugodno, civilizirani ljudi koriste rupčić. No rupčić je nešto što se prilikom uporabe diskretno prinosi ustima, a ne razvija se pred drugim osobama poput zastora niti slaže po bugovima. Pri tome, brisanje nosa nipošto ne smije biti poput trubljenja trublje. Ako se čovjek ispravno služi rupčićem nije potrebno napadno okretanje glave u stranu. Kada netko kihne, uljuđen čovjek to ne zamjećuje i nipošto ne govori "na zdravlje!"
Ponašanje u sredstvima javnog prometa iz dana u dan je neuljuđenije. Ljudi posve pogrešno drže da će prije ući u autobus, tramvaj, vlak ako se bezobzirno guraju, a nakon što uđu u sredstvo javnog prometa daju se u potragu za slobodnim mjestom kao zvijer za plijenom bez obzira na to da li pri tome zapinju o druge ljude, guraju ih, prljaju im odjeću i slično. Uljudan čovjek to nikada ne čini. Svaki pristojan čovjek ustupat će mjesto u sredstvima javnog prometa starijim osobama, slabim, bolesnim ili umornim ljudima, ženama s djecom. Bezobzirno je zauzimati svojim torbama, paketima, novinama i sl. više mjesta u sredstvu javnog prometa nego što nam pripada. Iz sredstva javnog prometa izlazi se isključivo licem u smjeru vožnje, drugačije izlaženje može biti pogibeljno, baš kao i uskakanje i iskakanje iz sredstva javnog prometa u pokretu.
Uljuđen čovjek ne stupa s nepoznatim čovjekom u razgovor bez povoda, osim za duže vožnje npr. u autobusu, vlaku, avionu i slično - i to sam ukoliko je spremnost na razgovor obostrana. Pri uspinjanju uskim stubama muškarac ide prvi, a pri silaženju - žena. Ako je stubama teško proći zbog preuskog prostora, uljuđeni muškarac će stati uza zid i propustiti ženu. Muškarac prvi propušta ženu u lift.
Preko malih nepristojnosti drugih ljudi istinski uljuđeni čovjek taktično prelazi "ne zamjećujući" ih.
Svaka pretjerana nježnost na ulici neukusna je. Od znakova nježnosti donedavno su bili dopušteni najviše poljubac na lice ili u čelo. Dopušteno je hodanje "pod ruku" muškarca i žene, ali šetalištem ili ulicom koja nije jako prometna. Muškarac pri tome redovito prepušta ženi svoju desnu ruku, te oboje nastoje hodati istim korakom, kako bi izbjegli smiješno ljuljanje jednoga prema drugome, te se trude da im koraci budu podjednake veličine.
Ulično poštenje je nešto što odaje uljuđenost određene sredine. Ima krajeva gdje kovčeg ostavljen na pločniku uz željezničku stanicu neće biti ukraden, gdje nitko ne vadi tuđe novine iz poštanskih sandučića, gdje posude za mlijeko na ulaznim vratima koriste samo domaćin i mljekar, gdje novine građani uzimaju sami, ostavljajući novac u za to predviđenoj kutiji... Nažalost, takvih je krajeva u svijetu sve manje i manje, čak i u sjevernim zemljama.




Post je objavljen 27.10.2005. u 08:26 sati.