Hello Helo
|
U petak putujem prema Slatini, u petak se napokon vozim vlakom, obožavam putovati a pogotovo vlakom...vlakovi su uvijek bili posebno senitimentalni, sami po sebi, uvijek imam osjećaj da su beskonačni putevi predamnom ili zamnom i osjećam se posebno. U zadnje vrijeme jedina moja vožnja bila je putovanje do Zaprešića na kavu ili kod frizera, ali na moju nesreću ni to se nije događalo mjesecima. Zato se posebno veselim... Obožavam svoju rodbinu u Sladojevcima, uvijek se osjećam domaće gdje god da dođem, a eto ni tamo nisam bila već godinama...nedostaje mi, i rodbina, a i moja dugogodišnja prijateljica s kojom sam se davno dopisivala. I svaki put kad se čujemo obećam da ću napisati novo pismo i poslati ga odmah, i tako, gomilaju se pisma koja nikad neću poslati jer eto i teme se mjenjaju, a opet sve nekako ostaje isto, ustaljeno, nikad ništa novo, a ipak mnogo novih stvari. Ali eto, nadam se da ću sada uspjeti ispričati sve ono što sam htjela napisati svih ovih mjeseci našeg nepisanja. Pisala bih joj o tome kako mi je na poslu, kako sam zadovoljna time što sam naučila, mada pomalo umorna od sveg posla koji nikad nisam željela raditi, a neželim ni sada. Pisala bih joj o tome da sam napokon uspijela upisati 3. godinu faksa, toliko željenu i da sreća nije mogla biti veća, ali da od tada nisam dala niti jednog ispita, i da ću opet produžiti faks, na još najmanje 2 godine. I da zato ozbiljno razmišljam o tome da prestanem raditi i završim taj faks. I o tome da se bavim mnogim drugim stvarima, volontiram, zezam se i pravim se važna, ali zna ona za tu moju želju da sve vidim, znam i razumijem. Pisala bih sigurno i o tome da sam se od našeg zadnjeg susreta zaljubila milijun puta, i voljela prvi put u životu, da neke od onih koje sam spominjala sve do prije par dana nisam preboljela, a srce još uvijek ne kuca onako zdravo i sretno...i da se bojim da nikad više neće...Ali se ipak i dalje zaljubljujem  Rekla bi joj i to da moje godine nisu donijele ono čemu smo se nadale, da više neću imati uobičajene komplekse, da ću imati više samopouzdanja, i da se neću sramiti nekome pokazati svoje osjećaje...znaš Helo, ponekad pomislim da sam neka druga osoba, jača nego prije 7 godina, ali onda suze dokažu da se ništa nije promjenilo... I kako više ne izlazim, sjećaš se kad sam ti pričala da se ubediram kada izađem van, kompleksi isplivaju na vidjelo...toliko da sam potpuno prestala upuštati se ponovo u te osjećaje...jedino što eto sudjelujem u organizaciji jedne disco večeri pa tamo moram biti prisutna, H-epicentar (tako se zove) je jedino mjesto gdje moji kompleksi ne postoje. Ali i dalje plešem kada sam vesela, i dalje muzika trešti iz mojih zvučnika, pogotovo na poslu, a i sada kada ovo pišem. I pitala bih ju, jeli ista kao onda kad smo umirale od smijeha čitajući pisma koja smo si slale, dali se i dalje toliko smije, ili je to sada i više? I dali je još uvijek onako zaljubljena u svoga muža, kao onda kada mi je prvi put o njemu pisala? I kako je to biti u braku? I što radi mala djevojčica? Na koga je? Ima li mamine oči, i jeli na nju pametna? I priznala bih joj da bih i ja ponekad željala tako, i još da mi bude susjeda i da nam se djeca zajedno igraju...ali to su neke moje čudne brije, kada mi dosadi Zagreb, poželim sjesti u vlak i preseliti daleko, u Lug, naći si tamo jednog visokog crnog s božanstvenim naglaskom... I obećala bih u pismu da ću opet brzo pisati, jer nažalost nemogu obećati da ću svratiti, i da će prije raditi svadbu za svoju kćer prije nego ja ponovno dođem (osim ako se Nina nebude prije udavala). I svašta bih joj još napisala, i mnogo bih toga pitala, željela znati, znaš me...ja bi na lakat progovorila  Ali eto, dobro da će nam se pogledi opet sresti pa neće biti potrebe da pišem...i nadam se da će ti biti drago što sam ti ovo pismo osobno dostavila. Pusa puno puno, voli te tvoja Tea. |
