MM

nadnevak 31.05.2006., (srijeda)


Pepeljugina zla polusestra

Nemate pojma kako je teško naći poštenu cipelu br. 42!!!!
Poštenu? Ne zato kaj mi se ne sviđa, nego zato kaj u nju nemrem zaguirati nogu! Od 20 dućana koje sam prošla u zadnjih sat vremena umjesto pauze za kavu...u njih 4 je bilo cipela na kojoj piše 42, ali eto, JA sam ona Pepeljugina zla polusestra!


Nemogu, nemogu to više podnijetu, nemogu podnjeti više da mi mora biti neugodno kada pitam za broj...i kad kimaju glavom u znak negodovanja, onda još valjda iz pete izvučem snage da pitam imaju li neki broj 41 koji je malo veći...i ništa... N I Š T A!!!!!!


Možda vam je to smješno, ali moji se svi kompleksi kao što i sami znate vežu uz moju veličinu...i po pitanju težine mogu nešto napraviti, ali po pitanju veličine noge nemogu!


I nisam izrod!


Uglavnom, moj je zaključak da mi se noga povečala ili su se modeli smanjili, jer još sam prošle godine zagurala nogu u solidan 41 i nosila ih sve do sada...rezultat možete pogledati u prošlom postu, priložena je slika!


Hm, drugi korak...imate li kakve muške koje izgledaju na ženske?
Imaju kurac! (oprostite)
Jer koliko god da se radilo o uniseks brojevima, taj model je u ženskom 37, 38 ili 39 čisto solidan...a u broju 43....TO JE MUŠKA CIPELA! I izgleda kao muška cipela na nozi jedne ženske osobe od 24 godine!


Povraća mi se....
Zato što sam prvi put u životu s namjerom da se ubijem u hrani od depresije, da se utješim, otišla u dućan i kupila sladoled!


Treći korak je otići kod postolara koji radi ženske cipele, dva su na Britancu gdje radim...prvi je totalno nezainteresiran i ebe mu se što sam ja ušla u radnju...mislim sori, sigurno ti dolazi milijun ljudi svaki dan, i cipele su ti od zlata, pa mi nemoraš uopće odgovarati na moja pitanja!
Cipele koje on radi izgledaju kao ortopedske...ako želim kupiti onda koštaju od 500 - 700 kn, ali on nema veličina za mene, pa bi trebao raditi, to oda košta još 200 više...
Idi stari ti lijepo...piiiiiiip...samo ako ćeš mi raditi model koji ja izaberem iz časopisa a ne da nosim to prastaro sranje, onda ćemo se razgovarati!!!!


Drugi je pristojniji, zainteresiraniji, ali što mi to vrijedi kada su njegovi modeli iz 60ih godina prošlog stoljeća, a on nema kalupe za nove modele i ne radi ih!!!


Pa za Boga miloga, ja hoću jednu NAJOBIČNIJU MOKASINKU!!!!! (ne jednu nego par!)


Hm, četvrti korak, čekati da u petak stignu možda novi brojevi MUŠKIH MOKASINA, koje mogu proć pod ženske...čekat i zajebat se...


Pa za Boga miloga, ja hoću jednu NAJOBIČNIJU ŽENSKU MOKASINKU! (da, ne jednu nego par!)


Korak pet koji me očekuje je uzeti tatu za ruku, odvući ga kod postolara kod kojeg on radi svoje cipele, i molit ga da za mir u svijetu napravi meni neku žensku cipelu na muškom kalupu i za svaki slučaj pukne gore još neku mašnetinu! A ako i pristane, hm...odnekud izvuči para i para...


Al znat ću bar da je kvalitetno, a ne kao ono jučer...


Imaš lovu, i trebaš ju negdje kvalitetno potrošiti, ali tvoj je problem što to ne uspijeva...pa nije ni čudo da trošim na hranu i sve spizdim nego si ikaj kupim....


Sutra idem na edukaciju na kojoj ću provesti 3 dana...pitate me imam li kaj za obuti?


Sljedeći tjedan imam krstitke (ako ih dogovore jer još nisu-druga tema)...pitate me imam li kaj za obuti?


Znam nije smak svijeta, ali kada nastupi bilo bi lijepo hodati u cijelim ciplema u raj!!!!




- 16:34 - Komentari (13) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

Fru Fru post

Sad će uslijediti jedan prilično frustrirajući post, pa ko nije za to raspoložen, nek ne čita buahahaha :-)


Fru. no. 1


Ja sam radoholičar, fucking radoholičar...radim jer nemam drugog života, radim jer nevolim ostavljati stvari za sutra, radim zato što prečesto polako, easy radim, o onda imam nevjerojatne dedlajnove....kao recimo ovih dana...radim zato što sam zeznula stvar i izvodila male posliće umjesto da sam se primila pravog...fucking radoholičar...


Chi ujutro uči, nađe se s kolegicom oko 9, pola 10, nekad i 10 i onda uči u enesbeu do 12.30., nakon toga Chi ide na posao...i tamo ostane do 23h...ostala bi Chi i duže da joj nije žao jadne Simone koju zaštitarska firma zove iza 23h, kako ured nije alarmiran...


Ne kažem ja da mi je teško, svi odu, ja si upalim Tonija i u tih 6h koliko sam sama napravim više nego što bih cijeli dan napravila....


I onda sam plaćena...joj...neću o tome...


Nemogu reći da se u mojoj udruzi ne cijeni rad, cijeni se, bilo čiji, i moj naravno, ali se upravo o tome radi...udruga...neprofitna organizacija...i hrpa natječaja, hrpa izvještaja, hrpa svega, a love na kapaljku...i kako da se onda zaposli netko? Jedva da smo smogli donaciju za zapošljavanje jedne osobe, moje kolegi, koja se dobrano oko toga potrudila i to definitivno zaslužila...a ja...neznam...neznam što će samnom biti...moram završiti glupi fax...a već sam se umorila...umorila od toga da učim ujutro i onda na poslu ostajem dugo, ali to je samo moj problem i ničiji više...jer i ja bi mogla se nonšalantno pokupiti nakon odrađenih 4, 5 sati, jer na toliko sam primljena...ali i meni je u interesu dobiti što veću plaću...a što više radiš, veću plaću dobiješ...i onda dobim 1500 kn...i mogu si sa tim guzicu pobrisat...neznam dali uopće ima smisla da radim...a s druge strane, čime bih se bavila, život mi nebi imao smisao...


Fru. no. 2


Bila sam sretna kao malo dijete kada mi je mama rekla da je na Trešnjevci otvoren dučan s ženskim cipelama koji ima brojeve od 40 - 45!
I odmah sam si isplatila honorar i krenula u pohode...imala sam još neku drugu posuđenu lovu u planu i nije mi bilo kraja!
Nemate pojma koliko sam olakšanje osjetila kada sam gurnula svoju nogicu u cipelu 44 i divno mi je pristajala...moja noga je prvi put izgledala kao ženska...cipelica crna ko balerinka na malu peticu...savršeno...


800,00 kn!!!


Za što? Za komad cipele koja neće moći podnijeti kap kiše...koja će mi se razmlohaviti i ispadati s noge, i koja će kao i sve druge do sada, postati neupotrebljiva nakon 6 mjeseci max!!!


De prošeći!


Fru. no. 3


Postoji određena konekcija među mojim frustrama, a to je jedan nivo moje razmaženosti...ponekad si mislim...budi sretna da uopće imaš noge za koje ti trebaju cipele!
Budi sretna da se možeš popeti na 3 kat kako bi došla na posao!
Budi sretna da spadaš u onu šaćicu ljudi koji znaju čitati i pisati!
Budi sretna što si sposobna imati veća očekivanja...ambicije...budi sretna!


Ali opet, nemogu da me ne živciraju moje probušene cipele...
Da me ne živciraju moje poderane tenisice...
Da me ne živciraju moji potrešeni dani u uredu, oni koje sam mogla u veselijem tonu provesti.


Volim raditi, volim atmosferu u udruzi, volim to da se sve nekako mjenja na bolje, ne volim to da se ponekad ne osjećam u skladu s odgovornostima, sposobna i tako, da se ponekad ne osjećam kao da nešto korisno tamo radim, jer neznam zbilja kuda mi prolaze sati, dani, mjeseci, imam osjećaj da ih na krive stvari ulupam.


Ide mi na živce što ponekad u pola noći čekam tramvaj skoro uplakana, a sama sam si kriva...i što imam tada osjećaj da nemam život, i da ga imam da bi se imala razloga zaključati ured u pristojno doba i ne susretati pijance i čistače po ulici kada šibam doma...


A ako i nemogu imati to, hoću li barem imati osjećaj da sam nešto postigla?


Gledam oko sebe, gledam te udruge, to neprofitno, i tako to, i znam, odabrala sam taj posao, volim raditi s ljudima, a u udrugama je to sve nekako opušteno i zabavno, puno drugačije nego u bilo kojoj firmi...ali onda u drugom trenu pomislim...zar se mi igramo života...i imali li smisla to sve raditi, i volontirati, dobivaju li ljudi nešto od toga, u krajnju ruku, čisto sebično, dobivam li ja?


Onda se sjetim te djece s kojima radimo, tih maloljetnih mama, tih siromašnih obitelji, tih invalida i mislim si...ju što si ti razmažena...


I mislim si, DA, VRIJEDI, ZAISTA VRIJEDI!


Ovo je trebao biti frustriran post, ali eto razvio se u moje dublje razmišljanje, možda ga nastavim...ali eto...valjda mi treba da shvatim da ovo dolje nije najgori problem koji mogu imati u životu...


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

- 00:26 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 28.05.2006., (nedjelja)


Za tebe se vrijedi truditi

Razmišljam o promjeni dizajna...nemogu reći da mi je ovaj dosadio, ovo je moj i samo moj dizajn koji mi je našla i prilagodila draga D.S.O., ali nekako mi je skučen i ne veseli me više.
Željela bih neki koji bi mi ostavio više pregleda, više prostora, više svega, jer ni sama više ne obraćam pažnju na boxeve i što u njima piše.
Jeste li vi, moji stalni posjetioci, ikada pogledaji moje boxeve? Ja baš i nisam :-)


Nadam se da će D.S.O. opet imati volje pronaći neki novi dizajn za svoju Chi:-), samo kaj ju još moram i pitati osobno, jer nisam još odlučila.


Kako vam se sviđa Little Chicken dizajn? Sama sam ga složila, ali nebih željela imati Chi blog bez bokseva :-)


Danas mi je malo mučno, jučer sam nakon dugo vremena bila vani, mada indoors, baš sam se ubila :-) i da znate trebalo mi je :-)
Počele smo nas dvije, Ane i ja, s laganom đus-votkom, a onda sam ja prešla na bambus i tak, malo sam si ga sama radila, a kasnije mi ga je točio jedan frend (Dubrava boy - kao i mnogi imao je i on svojih 5 minuta ovog proljeća, može on imati i 15, ali eto...)


Super sam se provela, baš smo se svi fino zahebavali, nas 10 plus 2 mala djeteta :-)


Došla sam doma u 4.45, strgana ko pas, jer sam cijeli dan bila u gradu i tak, svitalo je kad sam legla u krevet i onda su počele moje muke, svakih pola sata sam imala grčeve u obje noge i kako sam skakala iz kreveta da prođu, tako mi se želudac prevrtao ko na spineru :-) ali eto, oduprijeh se bulimiji :-)


Dan sam prespavala, nemam kak se to zove, mamurluk, ali sam se sada još naderala griza s kakaom i mislim da će nastupiti problemi :-)


Inače, tako, još me uz to "razveselio" onaj naporni tip kojeg sam se uspjela riješiti uz pomoć jednog frenda, javio se kao s forom jel se još uvijek ljutim na njega i htio bi biti dobar samnom. I zašto sam rekla nekom tipu da ga nazove, da sam sve krivo shvatila i da on meni nikada nije htio zlo. Bla bla...Kad sam mu objasnila da me doveo u prilično neugodnu situaciju, ispričao se i tak, ovaj je put bio prilično fin. I na kraju, za ljubav mira, rekla sam mu da ne želim biti u lošim odnosima s njim, ali da neću više na onaj način i da me ne gnjavi...jedina stvar koja mi je od njega pozitivno zazvučala je... "Za tebe se vrijedi truditi"...mada znam taj njegov trud, i neće mi prodati foru "sad smo mi dobri i nalazimo se na kavi", drago mi je da nismo na ratnoj nozi i da je sad bar malo svjesniji mojih želja i pustio me na miru....možda zato što sam mu lagala da imam dečka, buahahah...ma koliko sam mu to puta do sada rekla, tek je sada skužio ozbiljno.


Za tebe se vrijedi truditi...mh, mogu samo reći, hvala ti, bez obrzira što znam da ne misliš to iskreno...ali ja tek skužih da je upravo tako...da sam tako zaslužila...sada se samo čeka netko ko će to htjeti...sretna sam :-)


Da se vratim na sinočnje druženje...ajmo staviti opet gledište s moje pozicije...koliko sam ja normalna buahahaha:-)
Ma zezam se, nego imali smo jednu malu scenicu u kojoj je glavna glumica bila cura od jednog dečka iz društva (hm, ovo je malo subjektivno jer je on jedan od mojih bivših brijača). Kao prvo, ja prema njemu ništa ne osjećam...davno isplakano...dakle probat ćemo objektivno :-)
Uglavnom, njegova je cura Drama queen iliti Showprogram girl. U cijelom društvu ja imam najpozitivnije gledište prema njoj i njihovoj vezi, i tome da je neiživljena brijačica, da mora biti u centru pažnje, da redovito napravi neko sranje i dovede sebe, a pogotovo njega u neougodnu situaciju, do toga da je javno rekla da će ga napiti da joj napravi dijete na prevaru...nećemo u tu raspravu zašto mislim (osim toga što on kategorički odbija imati dijete) da on nije u razdoblju života za imati dijete. A osim toga su jedva 4 mjeseca u vezi. A o tome da se pred dečkom svim ljudima ne priča o bivšim dečkima i tako to...Na njegovom licu svako malo možeš isčitati da prvi put čuje neke stvari...A iznosi ih pred ljudima koje vidi 1., 2. ili 3. put u životu.
Jučer je "pala u nesvijest" od pića, kao premorila se i tako. S jedne strane, curi je fakat možda bilo loše ali nakon tog klonuća koji je izvela u trajanju od 20min, ljudi obično nakon 15 min ne odu kući nonšalantno s cigaretom u ustima. A jedan od pokušaja moga buđenja nje do svijesti je izgledao ovako.

Prozor, Queen stoji kraj prozora, prebačena preko njega, pored nje stoji Dečko. Chi prilazi i veli Dečku da ju podigne jer nije dobro da visi tako, s pritiskom na trbuh i nema zraka. Chi i Dečko podižu Queen, i Chi joj stavlja novi hladni oblog na potiljak, dok ju Dečko nastavlja pridržavati. Ostatak ekipe, stoji iza i nakon početne histerije, jede kulenovu seku i zajebava se.


Chi: "Dušo, ajde otvori oči, moraš podići glavu i disati."
Chi lagano šamara Queen po obrazu i pokušava ju netjerati da nešto priča.
Chi: "Queen, hajde molim te otvori oči, bez obzira što ti je Dečko ovdje, ja ću te jače pljusnuti da se probudiš. Ajde dušo da nemoram to naraviti."
Oueen se nasmije.
Chi: "Kako ti se zove sestrino dijete, nisi mi to nikad rekla."
Queen: "Gabrijela."
Chi: "Koliko Gabrijela ima kila, jel velika?"
Queen: "Neznam, nisam je vidjela mjesec dana."
Chi: "Hoćeš sutra ići vidjeti Gabrijelu?"
Queen: "Ne sutra se idem naći s bivšim dečkom."
Chi u tome trenu dobije dar skužavanja i okrene se: "Ima li još te kulenove seke u za mene?"
Queen i Dečko nastavljaju raspravljati nešto na prozoru...



Pa jesam li ja tu luda ili mi noge smrde?
Zašto ja nebi malo bila Drama Queen, možda mi neki dečko uleti kao pomoć kad budem visila preko prozora:-)


Htjela sam vam ostaviti slike svoga blogovskog mjesta, vidim da je to neki novi trend, ali vrisnula mi je žarulja, pa je pretamno:-)


Pusam


- 22:16 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 25.05.2006., (četvrtak)


Dobila sam, dobila sam, lutkicu na dar :-)

Chi ima novu tastaturu na poslu...
ima novu tastaturu,
ima novu tastaturu...
iliti kako bi se reklo,
po naški,
ima novu tipkovnicu,
ganz novu,
najnoviju,
usb dapače!
I Chi se zadnjih 15 minuta igra na tastaturi, odgovara ljudima na mailove,
piše u Wordu...ovo "hfgbkjsjdngsn ĐFgsgjklgjsgipogsldgksčvkdggospgs"


Neki imaju ovisnosti o labellima, o lijepim olovkama i šarenim papirima, rokovnicima i sličicama,
a Chi ima ovisnost o uredskom materijalu i kompjuterskoj opremi!
I živila moja kolegica koja je toliko puta nogom išćupala staru tipkovnicu s PS2 ulazom, da se isti pokvario lagano, pa je Chi morala za dobrobit udruge kupiti novu!
Što je najbolje od svega, kupio ju je za potrebe udruge suprug od njezine kolegice, i baš mi je je neku lijepu kupio, a Chi ce biti dobra prema svojoj kolegici pa će joj pokvariti njezinu staru tastaturu pa da i kolegica dobije novu, ganz novu.


Chi sada ide za dobrovit udruge završiti glupi izvještaj i ide doma, s osmjehom jer je dobila novu tastaturu!


Chi je odlučila da će se malo isključiti iz društva u kojem susreće Aktualnog njega, jer nemože ona to više podnesti, samo nije još odlučila na koji će način izdržati da ga ne vidi...i tako...


Chi je u zadnje vrijeme često u raspoloženju trećeg lica, baš kao i Tomislav Merčep....ali nemojte se vi brinuti za vašu Chi, ona je uredu, samo je malo pod utjecajem kofeina i nove tastature.


Joj znate kaj ja sad sve mogu...imam šorkat za internet, samo jedan gumbić stisnem i tak....


Chi će si kupiti i novog miša, zakaj, onako iz zabave :-) zato kaj je crvene boje i izgleda kao bubamara cerek


Pusam


I znate kaj,
ne čuje se kad tipkam thumbup


I znate kaj, prokleta kiša menatjerala da privežem svoj jadni bic ovdje u dvorištu, pa se moj jadni crveni bic smrzava, ali vodi ga Chi danas doma yes


****UpDate****26.05.2006...0:45


Eh da, nije utopija...


Image and video hosting by TinyPic
...i kad tad će bit moj :-)


- 19:40 - Komentari (13) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 24.05.2006., (srijeda)


TI PRESUDI

O milo moje maleno,
zašto ti to uvijek napraviš,
sve snove mi preokreneš,
sve planove i nade poremetiš.
I kada bih željela
na nekog drugog misliti,
ti mi to ne dopuštaš
kao da me uhvatiš
i zagrljaj ne popuštaš.
(a to bi zbilja bilo lijepo da se dogodi)



Bila sam sinoć na H-epicentru.
Bio je tamo i Aktualni mali, naravno.
I radila sam svoj posao i bila sam sretna,
ali pogled je uvijek našao put k njemu.
Ne želim to.


Željela bih biti zaljubljena u onog iz prošlog posta,
u onog koji me je jedini možda jednom i želio...
Ali nemogu.



Svijet se preokrene naglavačke kada me ti pogledaš,
nemogu podnositi pogled uprt k meni, odmah glavu okrenem.
I osmijeh, što meni čini TAJ osmijeh...


Zahvalna sam ti i uvijek ću biti jer si me vratio u neko željeno stanje,
stanje zaljubljenosti,
a opet nemogu ga podnijeti...
željela bih se 2 pola rastrgnuti,
jer pola te mene želi neopisivo,
a druga polovica je realno...

Htjela bih vrištati, vikati svima tko si ti
jer ovo je moje mjesto za osjećaje, ali nesmijem...


Htjela bih te zagrliti i poljubiti,
Htjela bih...


Neću reći nikada,
neću izreć tvoje ime,
jer čitaju me mnogi, a ponekad i ti, rjeđe nego ja tebe...
nemaš pojma koliko često ja tebe posjećujem...


I ako imalo ti znače moje riječi,
ti ćeš ih prokužiti.
I ne, nebrini, nisi krivo shvatio...


Nečeš čuti nikada da ja bih željela
biti ona koju promataš sa svoga trona,
I nečeš čuti nikada da o tebi sam pisala,
čak ako me i upitaš.
A nečeš. Jer preslaba sam ja vjernica, da bih vjerovala,
da ce mi Isus otvoriti tvoje srce...A nisam ni zaslužila.


Tužna sam, a život sretan mi je napokon,
tužna jer znam da nikada, pa ni onda u budučnosti
kako u šali znam nekad reći frendicama,
nikad neću biti tebi posebna.
I nemogu se zadovoljiti time da ti mogu biti samo frendica,
i ne razumijem te neke igre koje ponavljaš.


Htjela bih s tobom kavu popiti,
onako u miru, bez presinga, bez poznanika, maski ni razlika.
Ti u elementu, a ja nasmiješena...jer ti me uvijek veseliš neizmjerno.
Moram vidjeti što me to baca iz korita,
kakva je to bujica, hoće li napraviti poplavu ili će izmigoljiti dalje...


Kada te vidim kako šaraš pogledom
ponadam se da u djeliću sekunde postaneš svjestan mene,
jer toliko bih to željela, ali nemogu ni zamisliti da si me primjetio.
Ma glupa sam.


I zato što sam tebe uzela u srce.
Zato što se duša veseli kada te ugleda,
zato što mi stomak treperi kada se približiš,
zato što...
i zato što se uopće u dubini sebe nadam sa ćemo jednom mi...
skupa kavu popiti.
ti ćeš me zagrliti i poljubiti...


Možda bi i htjela da prokužiš,
pa da me sramota poklopi,
da nebo padne na mene,
i prekine se ova farsa
ova ludost zbog tebe.



Sve u svemu, bilo je lijepo sinoć,
došla mi je moja Sanja,
ali nisam mogla biti puno s njom zbog obaveza,
ali ipak lijepo je bilo.
Dečki su super svirali (najbolje do sada, svaka čast)
izvidaci su žonglirali...
i veselim se 20.06. kada je slijedeći...


Bojim se ljeta, kada te neću vidjeti...
bojim se suza koje ću do tada isplakati...
možda i bolje, jer ću onda isplakati ovaj grozan osjećaj koji imam,
da sam zatvorena u okove nekog glupog svijeta,
nekog glupog srama i obzira,
straha i nemira.
Užasno!


Toliko mi se stvari mota po glavi koje bih željela da znaš, da se opravdam ako ikad saznaš.
Da se ne prepadneš mene, jer bio si jedini koji se nisi prepao...djelić vremena...
Ja te nikada neću siliti,
nikada u mojim očima nečeš ništa prepoznati,
jer mogla bih umrijeti ako me isključiš iz svog poznanstva,
I ako kažeš, ova Tea nije normalna, kidam nalijevo, ja bih umrla...


Htjela bih da skužiš,
jer se u meni ipak budi nada
da bi ti mogao željeti više,
puno sam prošla već takvih sranja,
da nebi primjetila da mi se misli javljaju i zbog drugih razloga a ne samo zato što sam si umislila.
Ali bojim se.
Tvoga prezira.


Svašta sam sada ovdje nasrala...
Pisala sam ovo kada sam došla kuci u neku "tekicu" da misli ne izgubim...
Nisam umorna, dapače pleše mi se, kada se sjetim kako si ti plesao, smije mi se kada se sjetim kako si se ti smijao...


Maleni mišu ja bi te ljubila,
I vidiš, već ti i tepam,
uvijek češ biti moj mali medo,
čije ću nepodopštine uvijek prihvaćati sa smješkom...možda zaštitničkim, neznam...


Uvijek ceš mišu imati dio moga srca,
onaj, baš onaj koji si onda dobrotom "kupio",
tvoj je i nikad se nitko u njega useliti neće,
nije na prodaju...

Samo ti me možeš pjesmom kupiti,
lukavo i slatkorječivo,
još uvijek možeš mi podvaliti...



Ja znam neće od nas biti ništa,
samo neki moji nemiri,
želja da te zagrlim, i nikada ne pustim.


I neznam zašto mi ovo treba, neznam zašto se nadam,
neznam zašto uopce imam tebe u svojim mislima,
kad mi jasno daješ do znanja da nepostojim...
a možda i nije tako jasno...



Dragi moji blogeri,
unaprijed vam hvala na svemu što ćete mi reći,
nemam potrebu da me tješite, jer nisam u komi,
jednostavno sam samo malo tužna zbog svega, ali proći će...
neznam želim li ići dalje,
jer sada već postajem smiješna sa svojim fiksnim idejama,
a tražim ih samo zato da se iz ovog izvučem
dok je još netaknuto...
Nemojte me bodriti da ima nade i da pokušam, nema,
samo što ja ovdje nemogu napisati razloge za to,
on bi odmah shvatio, a za to sada nisam spremna.
Nema nade, i ostat ću na toj tvrdnji,
mada bi žarko željela drugačije,
a ti mišu ako kužiš...TI PRESUDI.


Eh da, učila sam danas ko luda, ali mi misli nisu prestajale po njemu šarati...
I trenutno nisam sigurna dali bih poludila ili ne, jer čula sam se danas s njim, i sve je to nekako glupo i neodređeno, frendica moja veli da mu uletim i uvijek mogu reći da sam se šalila...ali on to nikako nebi shvatio kao šalu...bla...fuj...:-)


Pusam


- 13:57 - Komentari (2) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 21.05.2006., (nedjelja)


Sjećanje na prolazak babe s kolačima

Jučer sam malo prozujala po Pruđu, nebi ni znala da je Dan Zapruđa da nije neka čudna buka dopirala do mojih prozora, a onda je i Hera nekaj spomenula, pa eto, mogu zaključiti da svijet slobodno može prolaziti ispod mog prozora a da ja nemam pojma.


Sada kao radim neki izvještaj i okupirala sam komp, a u biti surfam po vašim blogovima, koji sam ja...piiiip...


Eh da, Pruđe, skužila sam ja koliko je to alternativan kvart, mislim, nije samo zbog izbora gostiju za svoje dan, već i ljudi koje srećeš ondje, sve je nakako rokersko. Nemojte sličajno misliti da se ja tome protivim, naravno da ne, već sam samo fascinirana time kako je Pruđe najalternativniji kvart koji znam.


Jedino kaj mi se ne sviđa da osim pive što je čist ok, i droga teče u potocima, dobro ako ne u potocima onda u mnogim venama. Veseli me samo to što imam filing da su novije generacije malo "odgovornije" u tom pogledu, i da se nagi rast narkomana u Zapruđu malo usporio.
No da s ovim završim s govorancijama o temi "Droga i drušvo", dođe mi da izlemam vlastitim rukama sve ovo nadobudne blogerske klince koji briju na drogu i partije...mislim si, pa što sam ja tako stara postala pa mi te stvari nisu normalne.


A onda i Eurosong neću komentirati, jer na raznorazne provokacije netreba reagirati, jer im onda daješ preveliku važnost. Mogu samo reći, ajde bar je naša kolektivna sramota zbog štikle pala pred finskom...sramotom naravno...


Došla sam vam tu napisati kako me opet ponovno šora proljeće, mili moji, ja se zaljubim svakim novim svitanjem hehe...još bi nešto rekla da se osobe mijenjaju, ali neee, uvijek su iste headbang i više neznam kako mi nije dosadilo sve to opet isto ispočetka.
Aktualni mali će biti aktualan kad ga opet vidim negdje za par dana (nikad neznaš ali to uvijek sve nekako tako ispadne), a u međuvremenu ću se opet vratiti na jednog neprežaljenog...i koji me strašno zbunjuje... zbunjuje me to da neznam dali bih željela s njim ili ne...sada bi, al kad ga vidim nedoslovno se ukakim u tangice kao recimo danas...gr...uglavnom...story about us...pročitajte ovdeka...(morate skrollat do teksta gdje mali ljudov nabija glavom u zid rofl)
Prošla baba s kolačima


Idem sad bit malo društveno korisna jer kasnije idem u šetnjicu i na tečaj plesa u župu...joj kako mi se nada brukat sa svoje 2 lijeve noge, ali ipak imam svadbu u Slatini 1.7. pa se nadam da će me bar netko pitati za plesat, što je toliko neuobičajeno u mom životu da se nesmije propustiti NI-KA-KO!!!


Pusam

- 16:49 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 19.05.2006., (petak)


Dare to share

Neda mi se više gledati u zadnji post, moram nešto smisliti drugo :-)


Razmišljam si danas, opet me je počelo proljeće šorat pa se nemogu skoncentrirat na posao nego samo nekaj brljam okolo, pa se onda odužiiii headbang
Chi! Koncentracije malo!
Dobro, kakvi su mi zadnji dani bili, nije čudono


Danas sam umalo ispala najveća bruka od najvećih, kako je moj bic meni malo malen, ja pametnjakovićka redovito zapinjem nogom po betonu, a danas sam išla po nekoj stazi na livadi, pa su mi noge konstantno zapinjale za busene trave pored puta hehe nono skoro se obrukah pred Novozagrebačkom nacijom što se u kolonama vraćala kući.


Staveći taj detaljčić na stranu, prilično sam ponosna na svoju biciklističku ustrajnost, još da je tako i u "zdravo se hranim" ustrajnosti, bila bi faca...ali neka, dolazi ljeto, svi će se razbježat, pa kad se vrate će se ušokirat kako je Chi tak odjednom zgodna...možda se Aktualni i zaljubi u mene :-)


To bi bilo dovoljno za danas od moje teenegerske faze...sada malo ozbiljnije stvari!


E da, obećah već nekoliko puta, nikako da napišem što je to čime se ja bavim...i to što me veseli i tak...
H - epicentar


H-epicentar je prije 4, 5 godina nastao kao projekt zabavne disco večeri humanitarnog karaktera.
Nastao je iz ideja i volje mladih ljudi koji su se željeli zabaviti na jedan drugačiji način, a opet napraviti nešto korisno...
Uglavnom, iz jednog projekta stvorena je nova Udruga H-epicentar, a ja ću vam nešto reći od najvažnijem i trenutno jedinom razvijenom projektu udruge.


Svaki treći utorak u mjesecu, u disco baru Papaya, na Šalati, održava se H-epicentar večer humanitarnog karaktera. Osim 2 DJa koji se brinu za dobru zabavu tijekom cijele večeri, tu je i kratki program kojim se prisutne upoznaje s dobrotvornom akcijom koja se tog puta provodi te s gostima iz pojedinih organizacija i udruga koje predstavljaju svoja rad. Iako se projekt široj javnosti ne čini poznat, svakoga puta H-epicentar posjeti 500tinjak mladih željnih zabave. A s obzirom da se radi o radnom danu u sredini tjedna, to nešto govori o kvaliteti same večeri.


Slijedeći utorak, 23.05.2006.g. s početkom u 20h održava se 34. H-epicentar večer pod nazivom "SKAUT MAY" - Usudi se dijeliti.
Gosti večeri je Savez izviđača Zagreba koji predstavljaju svoje akcije i obećavaju dobru zabavu uz razne igre kako sam izviđači znaju.
Ovoga puta donacije skupljamo za Obitelj Ljubić.
A DJ Branko & DJ Cavali aka Suhi najavljuju mnoge stvari koje još nismo imali priliku čuti, te pregršt hitova.
Upad je 10kn.
Veselimo se vašem dolasku




- 22:26 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

Život goes on

Hm... (opet hm na početku posta, ovaj put da pročistim grlo pa da me bolje čujete)


Glupo mi je kad ljudi kažu, bi je baš lijep sprovod...nije bio lijep sprovod, sprovodi po defoltu nisu lijepi...kako bi mogli biti...


Stajala sam zatvorenih očiju i razmišljala sam o njemu, neki su možda na mom licu tada mogli vidjeti smješak neprimjeren za tu situaciju, jer sam vidjela njega, bio je nasmiješen od uha do uha i samo je mirno stajao i rekao, ne plačite, ja sam sretan.


Grozno je kad znaš da više nećeš vidjeti tu osobu, mada niste bili toliko bliski, uvijek je bio prisutan, a sada ga više nema...možda će ipak na neki način ostati prisutan u našim životima.


Ona se isto smiješila, rekla je da joj je bed što je ljudi čudno gledaju, smješila se jer zna da on više nije tu, da tijelo od kojeg se opraštamo nije njezin Duje, Duje je sada negdje drugdje i sretan je, sretniji nego je ovdje bio, i rekla je da ne razmišlja danas kako joj je teško, jer da na to misli, već bi davno skočila u raku...


Ovo je bio njegov dan, baš onakav kakav bi se njemu sviđao, sunčan, nebo s lijepim oblacima i široko zeleno polje...


Dali je uredu razmišljati na taj način o mrtvima?


Dali je uredu razmišljati da ne pokapaš osobu, već jedno stanje njezine duše?


Dali je uredu tako razmišljati, ili je koliko vjernici bili i koliko vjerovali u život poslje smrti, ovo skandalozno?


I dali zbilja kada pokapamo nečije tijelo mislimo da je duša ostala zarobljena?


Za osobom treba žaliti, za osobom koja je bila sastavni dio našeg života, koja nam je dijelila osmjehe i suze, podjednako, jer život je takav, i dobar i loš...


Žalit ćemo za osobom koju više nećemo sretati na cesti, sjediti s njom na kavi, razgovarati i smijati se, žalit ćemo za osobom sa kojom se možda nismo u svemu rečenom slagali...žalit ćemo za onim što smo propustili reći i učiniti, što smo propustili doživjeti... žalit ćemo za budućnosti, jer nemožemo reći da neće faliti.
Bolno će faliti, pogotovo svojoj obitelji, curi i bliskim prijateljima.


Ali ipak nesmijemo gledati na to kao da je život stao...nije...i još ćemo se mi sresti, kad bude neki drugi sunčan dan, nebo sa oblacima i široko zeleno polje.


Život u jednom trenu kao da stane, stojiš i okrećeš se oko sebe, a ljudi užurbano prolaze, automobili trube i ptice pjevaju, ti staneš i nečuješ, ne vidiš, samo u nekom čudnom bunilu primjetiš da odjedanput iz filma iskoči jedna osoba i ode...i onda film ponovno krene, život ide dalje, osjećaš da ništa nije isto, vratio bi kadar natrag...ali ti nisi redatelj...


Sad sam otišla u neke druge sfere...pa da se vratim...eto, tako sam ja doživjela današnji događaj, sada se samo bojim, kako će reagirati ona kada joj bolno počne nedostajati, bez obzira što bila sretna jer zna da je on sretan...duša koja joj je tvorila većinu života, više nije ovdje, mada će uvijek biti prisutna...bit će bolno znam...ali ona je jaka i realna...


Nepravedno bi bilo da s pogrebom izbrišemo osobu iz svojih života kao da nije postojala, jer je bila važna...ali ipak mislim, pustimo dušu da ide tamo gdje joj je mjesto, a mi, gajimo i slavimo sjećanja na zajednički život.


Život ide dalje...nastavlja se nekim svojim tokom, a ja se nadam da me neće opet ovako stresti, ili nedaj Bože još jače...lako je govoriti kada nisi toliko emocionalno vezan za neoga, ali eto, iskustvo nas uči reakcijama...


Neznam...


Neću vam propustiti reći da se furam na biciklu ko luda i da mi do posla treba 20ak min od kuće, imam čelinjđ...slomiti most jer ga je prilično naporno preći.


Da sam počela učiti i da sam oduševljena s novom knjigom iz koje učim


I da sam vidjela Aktualnog Njega, i da smo si baš lijepo popričali, nebih se bunila kada bi se intenzivnije družili, jer je zbilja dobra osoba, nebih se bunila niti s tim da mi bude nešto više...ali za sada, bila bih najsretnija osoba kada bih imala takvog prijatelja.


Da sam u strici i zbrci na poslu, ali i to će proći već sutra nadam se...


Da sam bila na kavi sa svojom dragom Slavom i da me pozvala na svadbu u 8.mjesecu...kako sam sretna :-)


Vas molim da mi velite kaj da kupim bratu za rođendan...17 godina ima...


Da je u utorak 23.05. H-epicentar humanitarna večer...o kojoj ću vam sutra napisati nešto više i onda očekujem da se pojavite...u Papaji i zabavite s nama!


Pusam vas i idem čitat :-)

- 00:18 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 16.05.2006., (utorak)


Duje

Image and video hosting by TinyPic


Neću ništa pisati, ni koliko me šokirao današnji dan, niti koliko se bojim za neke osobe oko sebe, niti koliko bih željela vrištati jer je svijet izgubio jednog čovjeka...nepovratno...neću...zato što to nema veze samnom, nema veze s nama, nego s tobom...koji ćeš nadam se biti anđeo tamo gdje ti je mjesto, jer tvoja se duša više ne treba boriti...više je netreba boljeti...


Nadam se da ćeš unatoč načinu na koji si otišao zadobiti milost od Boga, jer to si i zaslužio.


Ponavljam se znam, ali Isus je rekao: "U kući moga Oca ima mnogo stanova, idem tamo pripraviti vam mjesto."
A ja vjerujem da je tvoje mjesto spremno tamo gore, kada već nisi pronašao mjesto ovdje s nama...


Do nekog drugog trena, do nekog drugog vremena, počivao u miru Božjem i čekao nas u Vječnom životu.


****UpDate*** 17.05.2006. u 17.50h


Duje je bio dečko moje prijateljice, dečko koji je pao pod ranama koje nosi u duši, depresiji i sličnome...nije se ubio već se želio vratiti davno ostavljenoj drogi...poznavala sam ga kao osobu koja je nosila srce na dlanu, bio je ono što se mnogi samo nadaju da će ikada postati...bio je čovjek...a kao muškarac potpuno drugačiji od drugih.


Da su mu njegovi poznanici pokazali bar sekundu suza koje sada teku, nebi se osjećao usamljeno.


Nije si oduzeo život, jer to nikada nebi učinio svojoj djevojci, ma koliko nekima sada čudno bilo, ona je bila 90% razloga zašto se već davno nije vratio starom životu.
Ovo je bio jedan šut i uistinu zadnji.


Mnogi će osuđivati, ali oni koji su ga poznavali, neće se usuditi, jer previše ga je osuđivanja dovelo tamo gdje je sada.


Možda je za njega ovo pozitivna stvar jer će napokon biti ono za što je stvoren da bude...anđeo

- 23:35 - Komentari (14) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 14.05.2006., (nedjelja)


Prekrasna večer

Jacques me nije razočarao!


Koncert je bio super, unatoč tome kaj nisma imala kam s nogama u toj Gavelli, u prvom redu na balkonu...ali koncert je bio zakon...


I opet ja kao i svaki put kasnila, jer sam dan provela ležeći, osim spavanja sam samo jela, ali eto nekako je glava prestala boljet...a nisam pila nikakave tablete...mrzim pit tablete.


Onda je u pomoć stigao "Tata tu d reskju prevoznički servis" i odvezao me, inače bi službeno zakasnila :-)


Sad sam se fino po friškom zraku odšetala do busa, nisam dugo tako uživala šetajući gradom, obično stalno nekam žurim, a tako volim šetat...uzela sam si sprite i m-joy s cijelim lješnjacima...da bus nije stajao na stanici kao stvoren čekajući mene, vjerojatno bi se prošetala skroz kući...kišica je počela padat, ali ipak ovo je bila jedna prekrasna večer!


Da se vratimo na koncert...bilo mi je milo oko srca kada sam vidjela da su došle i te mame s kojima radimo i jedna trudnica, i kada je Jacques spomenuo akciju na početku...prekrasno :-)


Idem sad spavat, opet mi se glava javlja, sutra ranom zorom krećem na učenje i tak...živila aktivnost :-)


Eh da, skoro zaboravih, kada sam recimo bubana onda mi svakojakve misli prolaze glavom, i malo sam danas sjetna bila, ali sve je to nekako koncert riješio, a pogotovo ta šetnjica...neznam što da vam velim, beznadno mi se sviđa taj tip, a znam da nisam u njegovom rezonu, previše je mene ovdje da bih ja stala u njegov kadar...nemojte ovo gledati kao moje opetovano saželjevanje oko svog izgleda ili na to da mislim da sam predobra za nekog...samo sam realna...željela bih da smo osvanuli u nekom trenu prije ili kasnije, u nekom trenu, nekog drugog vremena, sada...kategorički tvrdim da nema nada za nas...i to je moj konačan odgovor...nisam tužna, samo se bojim da kad ću ga ponovno vidjeti će se opetovano roditi neka nada, nada da ipak stanem u njegov kadar...bez obzira što znam da je pogled usmjerio u drugom smjeru....


Ostavljam vam jednu Jacquesovu pjesmicu i idem sretna, zadovoljna i smirena spavati ususret novom radnom tjednu...nadam se bezglavoboljnom :-)


PREVIŠE TI SNOVA DUGUJEM


koliko sam puta hladne noći probdio
koliko sam puta jutro sam čekao
dok nisi ti došla na moj prag


ljubio sam puno ništa nije ostalo
samo otisci u pijesku sve je vjetar odnio
dok nisi ti ostavila trag


gubio sam nadu da ću sreću pronaći
mir sam tražio u tvom ga srcu našao


budi tu na mom ramenu
neka sunce uvijek sja u tvojim očima
kraj tebe je duša sigurna
ne odustajem jer
previše ti snova dugujem


koliko sam puta prazne usne ljubio
želio sam ljubav samo vrijeme gubio
dok nisi ti ispunila san


gradovima pustim noćima sam lutao
ulicama mračnim dugo svjetlo tražio
dok nisi ti vratila mi dan.
Jacques Houdek


- 23:44 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

Kulturno uzdizanje

Volim ja ptice, ja jako volim ptice, ali da sam pri ruci jutros imala neki gun, sve bi ih posmicala....pa ko normalan pjeva u 8 ujutro kad mene boli glava? Ko? Ko? Da ga vidim! I onaj pas kaj laje, di mi je neka pračka!!!!


Jučer je bio prekrasan dan, sve do sekunde boljenja glave, ali sva sreća pa se to dogodilo pri kraju, kad sam već bila blizu krevetca...pa će danas bit relativno pozitivan post :-)


Jutro je bilo ko stvoreno za kulturno obrazovanje...na trgu hrpa ljudi, predstavljanje srednjih škola i neki band iz 11.gimnazije koje je svirao mahom pjesme Letećeg odreda...baš sam se razbacala, hehe...mislim da su klinci upirali prstima...vidi ove 3 usidjelice plešu na Leteći odred...a šta mogu kad je to muzika moje mladosti hehe...joj sad me sram hehe...


Onda smo Lani i ja morale na brzaka pojest sladoled da bi se mogle vozit Uspinjačom na GG (Gornji grad)...


U muzeju opet gužva, i hrpa klinca iz osnovne škole bez nadzora starijih...se bi ja njih postrojila, oni bi meni u vrsti hodali po galeriji...


Van Gogh - 3 slike...ništa posebno, nisam se rastopila od ljepote...osim toga vidjela sam te slike već kad sam tam čuvala, ali ni onda nisam ostala u paf stanju...dok kod nekih drugih jesam...vidjela sam sad i ostatak izložbe i mogu reći da sam oduševljena, pogotovo braćom Maris (Jacob, Matthijs i Willem) i J.H. Weissenbruchom, ima tu i Mondriana i Mauvea, koji su isto nevjerojatni, ostalih se ne sjećam...


Osobama koje se bave marketingom Galerije Klovićevi dvori, itekako treba zapljeskati jer su jako dobro smislili promociju ove izložbe, kao prvo ključan naziv i udri, to je razumljivo, i ja bih tako isto napravila, ali opet mislim, bez obzira na to da vas Van Gogh ne izbaci iz orbite, to učine neke druge slike...


Poslije smo išle kat više pogledati izložbu Novije sakralne umjetnosti, kao i sve novije, suvremeno, ima tamo svakakvih bedastoća, ali mnogo zbilja zanimljivih djela. Osobno mislim da je ta izložba zaslužila malo veću medijsku pozornost i šteta je da je postavljena u sjeni starijeg brata Van Gogha.


Olakšanje je bilo popeti se kat više i u svjetlom prostoru i miru pogledati mahom veselija djela, a i u jednu ruku nasmijati se kod nekih (a rijetka imaju intenciju da vas nasmiju, ali su ipak smiješna...ja sam laik pa smijem reć tak nešt)...Haška je škola nasuprot tome, jedno prilično tmurno razdoblje, što je razumljivo, jer se odmakla od idiličnih romantičnih slika. Naime, prilično realistično prikazuje život seljaka i nevjerojatnu prirodu. U skladu s time, izložba je postavljena u taman prostor, sobe su zamračene i ofarbane u tamno plavo i crveno, što je prilično naporno za oči (pogotovo kada tamo radiš).


Sve u svemu zadovoljna sam. Sad mi pada na pamet samo kako se ja malim stvarima zadovoljim hehe:-)


Nego, Chi daj se uozbilji, pričaš o umjetnosti...


E da, idem ja pa izložbi, i one neke stvari koje sam čula kada su cure vodile grupe, pokažem Lani i Romani, a ono, ebate, u skoro me svakoj sobi opomnu da se ne približavam slikama i da ih ne diram...i to, žena me opemene u "mojoj" sobi, hehe, jesam ja neki čuvar izložbe hehe


A sad ono očekivano, fansi kava :-)


Odlučile smo na GG sjest na kavu, i ja htjela baš tamo gdje je pogled najbolji, na Strossmayerovo šetališe. Kad prolaziš pored nekog birca, ne primjetiš da je prljav i nije baš nešta...
Jučer je tako puhalo da je nosilo sve moguće lišće s GG, a taj birc baš i nema neku nastrešnicu, pa smo bile zasipane svim i svačim :-) Ali ajde kava ko kava nije loša, malo smo se ispričale i tak...


Sad preskačem dio u kojem Chi jede pomfri i šejk od višnje, zato kaj je Chi kao na nekoj dijeti.


Kasnije sam odjahala do Dugava, u neki birc koji nebi našla ni da kartu imam...a super je, tamo sam bila u društvu svoje najdraže bebice i njezinog sina i ostale ekipe.
I baš sam lijepo chillala, nije bilo vjetra, djeca su bila dobra i tak, malo sam se igrala s Dominikom, kasnije ga i uspavala, moje malo čudo voli kod svoje kume spavat :-)
Opet su me gnjavili da mi dijete dobro stoji, reko, trenutno bi mi više odgovaralo kada bi neko drugo dijete bolje stajalo uz mene...


Glava je počela bolit kad sam stigla kući, evo još uvijek mi pulsira, možda je od sunca i vjetra, i alergije i sladoleda kasno navečer...neznam, ali znam da me živcira jer nevolim piti tablete, a morat ću...


Nadam se da će današnji dan biti isto tako dobar, moji su otišli u Rastoke, a ja navečer imam Humanitarni koncert "Mama je mama"...dajem za to 60kn, a škrta sam dat za takve stvari...(rađe ću dat donaciju nego ić, ali moram), nadam se da me Žak neće razočarati.


Pusam vas :-)


p.s. Nije još zvao :-(


- 12:20 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 12.05.2006., (petak)


Što si ti meni

Danas ću biti kratka, samo da vam velim da sam se napokon dogovorila za drugačije radno vrijeme tako da ujutro mogu učiti, i da sam se danas vozila na popravljenom bicu i da je bilo puno lijepih scena, pogleda, krajobraza (kako već) koje bih željela djeliti s njim...


Umorna sam, idem spavat...sutra napokon idem pogledat izložbu Haške škole i Suvremenu sakralnu...radila sam na njima već ali ih nisam uspjela pogledati u cjelini...tako da ću prvi put u životu pit kavu na Zagrebačkoj špici (to je za mene tu mač fensi)


Ostavljam vam pjesmu koja me posjeća na aktualnog njega, mnoge me podsjećaju što je vrlo znakovito, a ova između ostalog jer sam ga s njom živcirala...(hehe koga nisam)



Što si ti meni


Što si ti meni
dal suza što slatko boli,
il netko tko lažno voli
i prevrtljivo.


Ljubav je moja
nevina, nježna, čista,
iskra što s neba blista,
a ti to ne vidiš.


Jer draži su ti oni što pričaju lažno,
i kupuju ti stvari da to ti je važno,
a ja te volim tako da neznam što reći
i svakog dana pišem pjesme bez riječi.


I pjevam ti u duši dok usta mi šute,
i poklanjam ti vječnost, a drugi minute,
al draži su ti oni što pričaju lažno,
da, to ti je važno..


Da, to ti je važno.


Od sreće bez sreće,
posrćem jako često,
ma evo ti moje mjesto,
pa voli uzalud.


I što si ti meni,
Bože treba mi svježa nada,
napada tuga sada
jer shvatio sam sve.


Da draži su ti oni što pričaju lažno,
i kupuju ti stvari da, to ti je važno,
a ja te volim tako da neznam što reći
i svakog dana pišem pjesme bez riječi.


I pjevam ti u duši dok usta mi šute,
i poklanjam ti vječnost, a drugi minute,
al draži su ti oni što pričaju lažno,
da, to ti je važno.


Toni


- 23:24 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 11.05.2006., (četvrtak)


Danas nećemo o ničem

Danas vam je Chi htjela pisati o svojim nebulozama, o tome kako joj je mozak na stand by, kako je sama bila u uredu i kako je slušala P4 (Pe fireee), Norveški radio koji joj je zabranjeno slušati na poslu zato kaj je internet veza u kakici :-)


I htjela vam je pisati kako ju je ročnik oraspoložio s pudingom od čokolade...


I o tome kako se zaljubila...ne u ročnika...u nekog drugog...nekog malo već duže prisutnog u njezinom životu...nekog neostvarivog...nekog o kome vam više ništa neće reći...neće...zato što Chi neće ništa ni poduzeti...neće...


Osim toga da on možda ovo sada čita, jer Chi čitaju svi koje zna...jer Chi nemože držat jezik za zubima...osim kad je ljubav u pitanju, onda Chi nemože to prevaliti preko usta...


Chi je otvorila zbog njega i jedan drugi blog, koji nebi čitali ljudi koje Chi poznaje, ali ipak je od toga odustala pa tamo sada piše svoje "pjesme"...ko je čitao Little Chicken na početku, zna o čem se radi...a vi koji niste, žao mi je... Chi je sve to pobrisala...


Danas vam Chi neće pisati o ničem od toga...jer je u 2 navrata pala veza s interentom (nije zbog Pe fireee), a to je direktan znak koji je Chi dobila da ovoga puta zbilja drži jezik za zubima...


I zato vam Chi neće pričati o ničem danas... ostavit će vam jednu lijepu slikicu, jednog mjesta gdje bi htjela stajati sada s šalicom kave u rukama kiss

Image and video hosting by TinyPic

****UpDate: 20.28h ****

Možda će vam Chi ipak nešto reći, reći da danas nije cijeli dan mislila o njemu, i nije skakala na svaki zvuk mobitela da vidi jel možda on zove, jer on ne zove Chi, ni poruke ne šalje, samo ponekad, neke službene...


Reći će vam da je to sve počelo prije otprilike mjesec dana, i da tako samo traje, bez nekog ludila i svega tog...
Reći će vam da su 3 dana početka zaljubljenosti vašu Chi vratili u život, jer je mislila da nikad više neće moći biti tako pubertetski zaljubljena, i nije bila još od puberteta...


I reći će vam da već dugo za nikog nije napisala pjesmu, a zbog njega je napisala nekoliko.


Ali možda vam neće reći da su ti trenutci zaljubljenosti za nju bili posebni jer se u godinu dana nečeg s Onim Čije Se Ime Ovdje Ne Spominje nije niti jednom tako osjećala.


Ali reći će vam da je ovo prvi put da ne želi ništa poduzeti pa niti neće, jer sve ovo vrijeme Chi je žarko željela a nije se usudila...sada je pak druga situacija...Pustit će da život teče, da to traje, sve dok prestane...jer, nezna Chi objasniti, ali to nije moguće... mada bi bilo kada bi on to želio...


A reći će vam i ovo, ne, on nije oženjen, ne on nema curu, ne on nije druge vjere, ne on nije druge rase, ne on nije iz Tunguzije, nego je iz Zagreba, i ne, nije stari šonjo...ne nije...samo nije...i bez obzira što nije sve to...što je normalan kao i svi drugi, i baš zato što je na neki način poseban...on je poseban u njenim očima...


Sutra Chi u normalnom izdanju prvog lica jednine...nada se Chi... :-)



- 15:55 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 09.05.2006., (utorak)


Danas Ne Nebuloze!

Život je priča bez kraja...i kad pomislite da je kraj...nije...


Jednostavno mi je ovo sad palo na pamet kad sam naslonila ruke na tastaturu...nemam pojma zašto...to je ono kad hoćete malo muljat da ne kažem kenjat pa neznate od kud bi krenuli....


Tak i ja, oćem napisat novi post...a neznam kaj da pišem...


A s obzorom da mi sad na pamet padaju razne nebuloze i teorije koje ne drže vodu o muško-ženskim odnosima, a poglavito s odnosima Chi - muškarci, i pošto sam vas s tim već dobar broj puta opteretila i ne želim vas još mučiti...i s tima da ću počet učit od srijede, a bicikl vozit od prije 2 tjedna hehe....bit ću dobra...


Pa ću vam kao dobra tajnica i odana članica svoje udruge ostaviti najavu i poziv na koncert povodom Majčinog dana, koji je baj d vej u subotu :-) Jeste čuli? Nemoj da netko zaboravi na svoju mamicu!!!!

Dragi nasi,

povodom obiljezavanja Majcinog dana, Udruga roditelja "Korak po korak" u suradnji s Hrvatskim perinatalnim fondom u nedjelju, 14. svibnja 2006. organizira humanitarni koncert „Mama je mama“, s ciljem prikupljanja sredstava za nastavak aktivnosti na projektu, te osvjescivanja javnosti o problemu maloljetnicke trudnoce i roditeljstva. Koncert se odrzava u Gradskom dramskom kazalistu Gavella, s pocetkom u 20 sati, a nastupit ce Jacqoues Houdek, Vanna, Ivana Kindl i Jelena Domazet. Cijena ulaznica je 60 kuna, a mogu se kupiti na blagajni Gradskog dramskog kazalista Gavella, Frankopanska 8-10.

Pridruzite nam se i razveselite nas svojim dolaskom!



Sutra nastavak Chi i nebuloze...


Pusam

- 00:26 - Komentari (13) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 07.05.2006., (nedjelja)


Rastočanka

Na ovaj post me potaknuo jedan bloger...koji kaže da je prilično bolesno da netko toliko voli jednu rijeku...e pa Catcheru...sigurno je problem u rijeci:-)


Baš kao i on, ja volim jednu rijeku...čak dapače istu rijeku, ali druge obale...


To je jednostavno bolesno koliko ja volim moje Rastoke i Koranu...


I baš zato što čitah razne blogove prepune sjećanjima koje ljudi imaju...i baš zato što ja nemam tako opisna sjećanja...i baš zato što ih želim imati...jučer sam se čisteći pokušala natjerati u ono prekrasno vrijeme mojeg djetinjstva....


Mogu sa sigurnosti reći da sam imala sretno djetinjstvo...zašto to mogu reći...nemam pojma...možda zato što se sjećam samo smijeha i trčanja po Rastokama...jedne djevojčice koja viče "Tonem, tonem" dok je pokušavaju naučiti plivati...


Ne sjećam se polomljenih ruku, rana na koljenima, suza ili ljutnje...


Samo zamusanih lica, tamo gore na vrhu Rastoka, kada sam čekala da mi bace murve...jer buca se nikada nije mogla popeti na drvo...


Onda sanjkanja...kada se cesta zaledi, možeš se spuštati čak gore visoko sa stare ceste, preko jednog mosta do drugog...


Igranja s bebama...kuhanja juhice od vegete, pa onda nogomet...i gaženja po prstima od većih dečkiju...


A svi, baš svi smo se družili zajedno...nikog se nije isključivalo...ili sam ja bila premala da bih to shvatila...ma ne, bili smo ekipa...


I točno sam osjetila razliku između nas koji smo stalno tamo bili i onih koji su preko praznika dolazili iz grada, uvijek su se pravile važnima, kao da su Karlovac i Zaprešić metropola...


Jest da sam i ja morala u Zagreb u vrtić i školu, nikad nije pukla ona veza koju smo imali proteklih godina, i dalje smo se ljeti pentrali po svuda, skitali i izvodili bedastoće...


Sjećam se da sam u Vukomercu bila prava faca kakve sam psovke znala i što sam se sve znala igrati, a onda i kada je trebalo braniti nekoga od svojih...takve stvari samo na selu naučiš...i na kraju...kako odrastaš osjećaš da ih moraš ostaviti iza sebe...zaboraviti...i ponašati se kao prava djevojčica...


Sve mi se više po glavi motaju lica susjeda...meni nikada nije bilo problem otići kod nekog na ručak ili kolače, stalno sam se smucala po tuđim kućama, s jednim dedom preko puta sam imala pakt...ja njemu donesem pogače od moje bake, pa kod njih ručam grah i ječam...i onda sam bila izjelica prve klase :-) Od deda Tone sam uvijek dobivala divlje jagode s njegove njive...


Sjećam se kako me baka učila Očenaš kada sam dolazila po još jedan i još jedan i još jedan kuhani kukuruz.


I kako sam voljela sjediti s dedom u mlinu i gledati kao se melje žito, gurati ruke u vreće brašna i igrati se...


I onda je sve krenulo naopako...baka je umrla, rat je počeo...bezbrižno se djetinjstvo nastavilo, ali ništa se to nije moglo mjeriti s onim Rastočkim...


Ekipa je ponovno bila ista, svi moji, umjesto dolje, sada opet skupa u jednom stanu na Zagrebačkom zapadu...


Jedina uspomena koju imam od stare kuće je okrugla ručka ormara koju sam koristila kao mikrofon i zajedno s dvije plastične igračkice donijela sa sobom, ono zadnje ljeto prije odrastanja...


Kada je napokon sve završilo jedva sam dočekala da odem dolje, mada sam se bojala kako će to izgledati, i dali je neka druga djevojčica trčala tamo po mojem dvorištu...


Dugo sam godina odlazila dolje dok kuća još nije bila obnovljena, moji su živjeli u stanu u Slunju, a ja bi sjedila na pragu i mirisala lipe, stajala satima na mostu ili kraj Korane...ali s one naše Rastočke strane, nikad se ne idem kupati na Slunjsko kupalište...


U mlinskim kamenima koji su jedini ostali nedirnuti stajati ispred kuće, pronašla sam plastično posuđe koje sam ostavila `91.


Sve se nekako vratilo u normalu...ali meni ništa više nije isto...


Rastoke su obnovljene, kuće su nekako ljepšte nego su ikada bile, cesta je isto tako obnovljena, na vrhu nema više murve, niti lipa više nema, srušili su ih kad su dovodili kanalizaciju i obnavljali cestu...nema više ni mlinskog kamena ispredkuće, a stari mlin više ne radi...


Ostala mi je jedino Slušnica...čak ni najljepši slap nije isti, digli su ga dinamitom u zrak... rat hvala Bogu nije ubio ljude, ali je ubio ono što voljela sam tamo...moje Rastoke...ali, sjećanje mi nikako ubiti ne mogu...


Volim, jako volim biti tamo, sada se zaista jedna druga djevojčica igra na podu stare kuće i gnjavi mačke po drvorištu...moja Dorica...nadam se da će ona isto toliko uživati u Rastokama kao i ja, možda će novo posađene lipe uljepšavati njezino odrastanje...ako ne djetinjstvo onda prve zaljubljenosti...
Ma znam da će i ona skakati od sreće kad vidi krijesnice, baš kao i ja prošlo ljeto...
I veseli me to da sad neka druga djeca odrastaju na Korani, vesele se svakom sunčanom danu...


Žao mi je samo što su se i ljudi promjenili, nema više onog zajedništava, veliki gradovi udaljavaju ljude i guše prisnost među njima...Moja ekipa je odrasla, s nekima se niti ne poznajem više, a trebali smo zajedno odrasti...


Miješaju mi se misli, osjećaji, smijeh i suze... ali bar mi je drago da sam otvorila vrata iza kojih sam skrivala svoj čarobni svijet...


Pusam





- 16:42 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 03.05.2006., (srijeda)


Tražim kvalitetno drvo da se na njeg uselim

Hmhmhm...zašto mi u zadnje vrijeme postovi započinju s rječcom hm?


Nemam pojma...hm...evo ga opet..hehe


Rekla mi je jedna frendica da dobro pišem i da bi mogla pisat kolumnu, a rekla mi je i da joj se sviđaju moje pjesme, koje inače nikom nedam čitat...i urekla me...


Romana, ti mene uvijek ukleš iliti ukleteš :-)


I imam blokadu uma već danima...jer napokon odlučih prestat pisat o svojim svakodnevnim frustrama...ali neće ići izgleda...zakaj? Zato kaj se nemam onda di iživjet pa se mrštim...a Chi nema šanse dobit bore na čelu prije nego bude zarađivala dovoljno za kremice...dakle...osuđeni ste na moje frustracije...nije baš originalno ali eto...da krenemo...


Fru br. 1


Neki dan je na ovom planetu bloga izašao jedan blog, kojeg više nema hehe, koji me izbacio iz takta...zakaj...prvo, bio je to blog udruge u kojoj ja volontiram i zbilja bi se željala bavit tim blogom, domena je zauzeta i sad se tu mimo dogovora i potpuno mistično pojavi neka navodno ženska osoba koja je počela nekaj pisat...mislim svaka čast curo, dobra ti je ideja, i prva ću te podržat...ali ako se radi o službenom blogu službene udruge, onda milo moje, nema prostora za anonimnost...skoro sam popizdila...a zakaj...zato kaj se mene prvu pitalo kaj se događa (valjda ja zadržavam prava na otvaranje blogova or what...) a drugo, tekst je bio malo gramatički netočan...a treće...pa da sam to ja onda bi stavila već pripremljen dizajn tim povodom...a četvrto...sadržaj bloga je izbrisan i sad nemogu doći u kontakt s tom osobom...i kao peto... H-epiWoman...molim te javi mi se na mail...nebumo te pojeli, obećavam...evo nek ti moji blogerski kolege to garantiraju...
Da ne netko nebi krivo shvatio, ne pucam ja na uređivanje tog bloga, i ne polažem na njega pravo, jer prvenstveno nisam ja prva došla na tu ideju, ali sam ju nedavno ponovno predložila i odmah se zaključilo da imam neke prste u tome...e pa nemam i nebih ni željela imati, već bi željela podržati tu osobu koja se prva javila, bar u tome da se ona aktivno angažira u udruzi ako to želi...nevidim zašto nebi, otvoreni smo za pomoć, friške ideje i nove volontere!


Fru br. 2


POPET ĆU SE NA DRVO I MAJKE MI MILE NEĆU SILAZIT ODANDE 50 GODINA...baš kao i neki tip iz Indije nakon što se posvađao s ženom...no da ne duljimo...POPET ĆU SE PRVOM PRILIKOM KAD NAĐEM DOVOLJNO NISKU GRANU DA SE NA NJU UZVEREM...možda će mi kolegica ŽUĆO u tom pomoć :-)
Zakaj? Nek se usudi pitat samo onaj koji još uvijek u anno domini 2006 radi u fu.....DOSu na knjiženju računa, honorara, plaća, izvoda i svih ostalih piz...
Ne, ne, to nije razlog mojih frustra...nego, slušaj dalje...DOS podržava samo i JEDINO...HP PRINTER IZ MEZOZOIKA... razumije se da to čudo ne sadži čćžšđ znakove...pa zakaj bi...pa onda obrazce za Regos i Poreznu moram printat 2 kata niže kod kolegice koja je neki dan promjenila komp, pa sad više ni to nemogu....KAKO DA ISPLATIM FU..... PLAĆU, HONORAR ILI BILO KAJ KAD NEMOGU OBRAZAC ISPISAT...
A zakaj to nebi za promjenu radila ručno, ha, kaj mislite?
A zakaj se nebi ubila rađe, ha, kaj mislite?
Ima li tko kakvo drvo...očistili su mi Bundek, nemam se gdje popet...
Eh da zaboravih...nije tu kraj, zovem ja našeg informatičara da mi pomogne, a tip me toliko izživcira da to niste još vidjeli, ali Chi je trpila...a zakaj...da mora bit da sam ja jedina na ovom svijetu koja se još uvijek zna kretat po DOSu....
Onda ja zovem genijalnog tvorca još genijalnijeg programa...veli tip..."Je pa je nemam pojma zašto je to tako, mora biti da je u vašem printeru problem", PA NARAVNO MAJMUNE DA JE U MOM PRINTERU PROBLEM KAD NE POSTOJI VIŠE NA OVOM SVIJETU PRINTER KOJI PAŠE NA TVOJ GLUPI PROGRAM...I MENE JOŠ GLUPLJU KOJA GA KORISTIM!
Neznam zbilja zašto je čitav svijet prešao na naprednije sisteme...hebe mi se...ja s tim radim, to će letit iz kompjutera van u roku do 15.5. Tako mi svega...inače...DAJEM OTKAZ!!!!!


U skladu s ovom frustrom Chi danas nije mogla ni primirisati na posao, toliko mi se to puta dogodilo da je sad zbilja prekršilo svaku mjeru...pa sam danas nakon odrađenog pola dana CAP radionica s djecom (Prevencija zlostavljanja djece) u jednoj OŠ...otišla na kavu i kasnije s frendicom kupit auto...


Što me dovodi do slijedećeg...


Da nebi bilo da se samo frustam ovih dana... Danas sam odradila najbolje CAP radionice u cijeloj mojoj povijesti CAPa i prvi put oko toga nisam bila frustrirana....SAVRŠENOOOOO...Ima da mi se šefica ponosi samnom :-)


Fru br. 3


Fiat Albea SLIKA crvene boje...stoji neregistrirana već 11 mjeseci ispred mog prozora...a ja sam oduvijek željela auto...dobila ga, i sad se mogu hebat...nemam ni za registraciju, a kamoli za vozački... Chi pravac drvo...neko visoko...


Fru br. 4


U jednom trenu imaš osjećaj da možeš birat između nekoliko dečkiju, onda se malo uplašiš i premišljaš...i onda ostaneš bez ijednog...mada nisi siguran niti da je ijedan bio moguć...ali bar ti je bilo lijepo...


Za one koji su mučno stigli do kraja ovog posta...idealnu priliku nudim...uvid u onaj drugi svijet koji se ponekad dogodi u meni...
Neki ste ga već upoznali a niste znali da sam to ja...


Little Chicken izlazi iz anonimnosti


Pusam



- 21:40 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 01.05.2006., (ponedjeljak)


Trip

Kiša je ljevala u ovo subotnje jutro...ja kasnila, oboružala sam se putnom torbom, ruksakom punim sendvičima, kabanicom i dva kišobrana...veliki i mali...


Došli pred župu...nema buseva...u 7h došla 2, a trećeg smo čekali do 8h...pukla šajba pa smo čekali drugi...


Krenuli i već negdje putem počeli susretati buseve s ostalim mladima, pogled na autuput a ono sve puno autobusa...reko kakva će to biti gužva na naplatnim kućicama...ali nije bilo tako strašno...prvo stajalište Odmorište Ravna Gora...u normalnim okolnostima, izbila bi šora u redu na wc...


Drugo stajalište - Trsat. Uvijek mu se razveselim...


Došli mi, ekipa iz busa 1...a di su ostali?
Bus br. 2 je na nekom semaforu u Rijeci udario u bus br. 3 i pogodite kaj...PUKLA MU JE ŠAJBA...


Bus br. 3, bus br. 2...sad smo mi na redu...komično, nisam znala da li da plačem il da se smijem...crkavala sam od smijeha, a ljudi, nismo još ni na pola puta do Pule roflrofl


Na Trsatu je bilo lijepo, imali smo Put svjetla...nešto nalik postajama križnog puta, ali se radi o postajama uskrsnuća Kristova...


Onda smo sjeli na kavu i chillali, u među vremenu je iz Pule došao posuđeni bus za ove naše nesretnike, i mi krenusmo...


Bilo mi je drago što sam srela tamo gore puno dragih ljudi koje nisam očekivala ili dugo vidjela, baš mi je bilo divno...i uz sve ove događaje, dan nije mogao bolje početi yes


Na Učki smo malo dulje čekali jer smo baš upali u čep, ali nakon tunela smo dobili materijale za Susret i lunch pakete, pa je sve ono prije zaboravljeno...


Dolazak u Pulu nas je sve razveselio, sunce je granulo, more je prekrasno i sve je bilo super...odmah smo otišli do župe gdje smo bili smješteni, pa smo pješke otišli od Arene, i malo zvrnjali po gradu dok misa ne počne. Srela sam Dadu u tuđini i jako se razveselila našem susretu...Valjda ćeš opet početi malo pisati po blogu...


Naša je grupa kao jedna od nesretnih ostala bez ulaza u samu Arenu, ali smo misu pratili izvana, našli smo si savršeno mjesto uz zidine i tamo se stacionirali.


Sve u svemu, događajem sam i više nego zadovljna, pomoglo je i to što nisam ništa čula od propovjedi dragog nam Kardinala... smetalo je samo što je hrpa nekih dalmoša u obližjem bircu tako vikalo i pjevalo navijačke pjesme, psovalo i slično...ma nek se djeca zabavljaju, ali sve ima svoje mjesto i vrijeme...Klinci ko klinci, mnogi od nas su tamo išli samo da im guzica vidi puta...priznajem i ja sam išla da se malo maknem iz Zagreba, ali cilj mi definitivno nije bilo napit se ko guzica i barit tipove okolo, a o izlasku da ne pričam...bila sma toliko umorna da mi nije palo na pamet ništa drugo nego zaspati u ponoć, u jednu ruku i zbog ljubaznosti prema ljudima koji su nas ugostili.


Ovo je za mene bio dan mnogih susreta, nakon Dade, srela sam se s svojim dragim forumašima.


Nas tri gracije, umjesto da smo smještene u obitelj, na kraju smo zajedno s curama iz Dugava smještne u Betaniju, dom za umirovljene svećenike, u knjižnicu, ja na jogiju, a njih dvije na kauču..


Jedan od rezultata toga je da sam saznala da škripim zubima dok spavam...majko mila...


Bili smo sješteni u Župi sv. Pavla, imaju jako lijepu crkvu, moderna, ali pak jednostavna i lijepa, misu su držala naša dva kapelana, a mješani zbor iz 3 busa je pjevao...Kape je imao super propovjed, zbilja si je dao truda.


Ručak smo imali u nekoj menzi staračkog doma i sjemeništa (ja tink) a poslje toga smo uz vodiča obišli i neke znamenitosti Pule...


Prošli Učku, sada u suprotnom smjeru...a kad tamo...kiša, pljusak, mečava, nevera...tmurno vrijeme i neki lijepi pogledi, učiniše me sjetnom...nemoram vam niti govoriti koga sam se sjetila, toliko me to mučilo da sam mu sinoć poslala sms, jutros mi je odgovorio, full of bullshit...


Trebam uskoro jedno novo iskustvo putovanja s novom osobom, jer kad god putujem sjetim se njega i uništim sve što mali radnici popraviše na mom slomljenom srcu...sad sam im opet odvalila onaj komad koji su napokon uspjeli prišiti...a o tome da se moja teta ponos ljuti na mene...o tome ne želim ni pričati...


Eto, sve je bilo lijepo, sve prekrano, sve sunčano i nasmješeno, malo živciranja od strane pubertetlija s kraja moga busa, ali i to se jednim mrkim pogledom riješilo...čak je i pogled na Karlovac bio prilično pozitivan jer sam znala da se bližim kući...pomalo s željom da bih još malo putovala jer kad putujem on mi je u mislima, ali kad stanem, i zakoračim u svoj dom...sve misli, svi nemiri ne postoje više...


Nebih Zagreb ni za što mjenjala...možda samo malo sunca više...i svijet je savršen...


Eh da, vezano uz naslov ovog posta...preporučam Andol za sprečavanje mučnine, moja mi ga je Lana podvalila umjesto Dramine, uspjeli placebo efekt...mada meni u večini slučajeva nije zlo kad putujem...tako mi je mogla bilo kaj podvaliti...ali eto uspjelo je :-)

- 15:35 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun