Život goes on
|
Hm... (opet hm na početku posta, ovaj put da pročistim grlo pa da me bolje čujete) Glupo mi je kad ljudi kažu, bi je baš lijep sprovod...nije bio lijep sprovod, sprovodi po defoltu nisu lijepi...kako bi mogli biti... Stajala sam zatvorenih očiju i razmišljala sam o njemu, neki su možda na mom licu tada mogli vidjeti smješak neprimjeren za tu situaciju, jer sam vidjela njega, bio je nasmiješen od uha do uha i samo je mirno stajao i rekao, ne plačite, ja sam sretan. Grozno je kad znaš da više nećeš vidjeti tu osobu, mada niste bili toliko bliski, uvijek je bio prisutan, a sada ga više nema...možda će ipak na neki način ostati prisutan u našim životima. Ona se isto smiješila, rekla je da joj je bed što je ljudi čudno gledaju, smješila se jer zna da on više nije tu, da tijelo od kojeg se opraštamo nije njezin Duje, Duje je sada negdje drugdje i sretan je, sretniji nego je ovdje bio, i rekla je da ne razmišlja danas kako joj je teško, jer da na to misli, već bi davno skočila u raku... Ovo je bio njegov dan, baš onakav kakav bi se njemu sviđao, sunčan, nebo s lijepim oblacima i široko zeleno polje... Dali je uredu razmišljati na taj način o mrtvima? Dali je uredu razmišljati da ne pokapaš osobu, već jedno stanje njezine duše? Dali je uredu tako razmišljati, ili je koliko vjernici bili i koliko vjerovali u život poslje smrti, ovo skandalozno? I dali zbilja kada pokapamo nečije tijelo mislimo da je duša ostala zarobljena? Za osobom treba žaliti, za osobom koja je bila sastavni dio našeg života, koja nam je dijelila osmjehe i suze, podjednako, jer život je takav, i dobar i loš... Žalit ćemo za osobom koju više nećemo sretati na cesti, sjediti s njom na kavi, razgovarati i smijati se, žalit ćemo za osobom sa kojom se možda nismo u svemu rečenom slagali...žalit ćemo za onim što smo propustili reći i učiniti, što smo propustili doživjeti... žalit ćemo za budućnosti, jer nemožemo reći da neće faliti. Bolno će faliti, pogotovo svojoj obitelji, curi i bliskim prijateljima. Ali ipak nesmijemo gledati na to kao da je život stao...nije...i još ćemo se mi sresti, kad bude neki drugi sunčan dan, nebo sa oblacima i široko zeleno polje. Život u jednom trenu kao da stane, stojiš i okrećeš se oko sebe, a ljudi užurbano prolaze, automobili trube i ptice pjevaju, ti staneš i nečuješ, ne vidiš, samo u nekom čudnom bunilu primjetiš da odjedanput iz filma iskoči jedna osoba i ode...i onda film ponovno krene, život ide dalje, osjećaš da ništa nije isto, vratio bi kadar natrag...ali ti nisi redatelj... Sad sam otišla u neke druge sfere...pa da se vratim...eto, tako sam ja doživjela današnji događaj, sada se samo bojim, kako će reagirati ona kada joj bolno počne nedostajati, bez obzira što bila sretna jer zna da je on sretan...duša koja joj je tvorila većinu života, više nije ovdje, mada će uvijek biti prisutna...bit će bolno znam...ali ona je jaka i realna... Nepravedno bi bilo da s pogrebom izbrišemo osobu iz svojih života kao da nije postojala, jer je bila važna...ali ipak mislim, pustimo dušu da ide tamo gdje joj je mjesto, a mi, gajimo i slavimo sjećanja na zajednički život. Život ide dalje...nastavlja se nekim svojim tokom, a ja se nadam da me neće opet ovako stresti, ili nedaj Bože još jače...lako je govoriti kada nisi toliko emocionalno vezan za neoga, ali eto, iskustvo nas uči reakcijama... Neznam... Neću vam propustiti reći da se furam na biciklu ko luda i da mi do posla treba 20ak min od kuće, imam čelinjđ...slomiti most jer ga je prilično naporno preći. Da sam počela učiti i da sam oduševljena s novom knjigom iz koje učim I da sam vidjela Aktualnog Njega, i da smo si baš lijepo popričali, nebih se bunila kada bi se intenzivnije družili, jer je zbilja dobra osoba, nebih se bunila niti s tim da mi bude nešto više...ali za sada, bila bih najsretnija osoba kada bih imala takvog prijatelja. Da sam u strici i zbrci na poslu, ali i to će proći već sutra nadam se... Da sam bila na kavi sa svojom dragom Slavom i da me pozvala na svadbu u 8.mjesecu...kako sam sretna :-) Vas molim da mi velite kaj da kupim bratu za rođendan...17 godina ima... Da je u utorak 23.05. H-epicentar humanitarna večer...o kojoj ću vam sutra napisati nešto više i onda očekujem da se pojavite...u Papaji i zabavite s nama! Pusam vas i idem čitat :-) |
