TI PRESUDI
|
O milo moje maleno, zašto ti to uvijek napraviš, sve snove mi preokreneš, sve planove i nade poremetiš. I kada bih željela na nekog drugog misliti, ti mi to ne dopuštaš kao da me uhvatiš i zagrljaj ne popuštaš. (a to bi zbilja bilo lijepo da se dogodi) Bila sam sinoć na H-epicentru. Bio je tamo i Aktualni mali, naravno. I radila sam svoj posao i bila sam sretna, ali pogled je uvijek našao put k njemu. Ne želim to. Željela bih biti zaljubljena u onog iz prošlog posta, u onog koji me je jedini možda jednom i želio... Ali nemogu. Svijet se preokrene naglavačke kada me ti pogledaš, nemogu podnositi pogled uprt k meni, odmah glavu okrenem. I osmijeh, što meni čini TAJ osmijeh... Zahvalna sam ti i uvijek ću biti jer si me vratio u neko željeno stanje, stanje zaljubljenosti, a opet nemogu ga podnijeti... željela bih se 2 pola rastrgnuti, jer pola te mene želi neopisivo, a druga polovica je realno... Htjela bih vrištati, vikati svima tko si ti jer ovo je moje mjesto za osjećaje, ali nesmijem... Htjela bih te zagrliti i poljubiti, Htjela bih... Neću reći nikada, neću izreć tvoje ime, jer čitaju me mnogi, a ponekad i ti, rjeđe nego ja tebe... nemaš pojma koliko često ja tebe posjećujem... I ako imalo ti znače moje riječi, ti ćeš ih prokužiti. I ne, nebrini, nisi krivo shvatio... Nečeš čuti nikada da ja bih željela biti ona koju promataš sa svoga trona, I nečeš čuti nikada da o tebi sam pisala, čak ako me i upitaš. A nečeš. Jer preslaba sam ja vjernica, da bih vjerovala, da ce mi Isus otvoriti tvoje srce...A nisam ni zaslužila. Tužna sam, a život sretan mi je napokon, tužna jer znam da nikada, pa ni onda u budučnosti kako u šali znam nekad reći frendicama, nikad neću biti tebi posebna. I nemogu se zadovoljiti time da ti mogu biti samo frendica, i ne razumijem te neke igre koje ponavljaš. Htjela bih s tobom kavu popiti, onako u miru, bez presinga, bez poznanika, maski ni razlika. Ti u elementu, a ja nasmiješena...jer ti me uvijek veseliš neizmjerno. Moram vidjeti što me to baca iz korita, kakva je to bujica, hoće li napraviti poplavu ili će izmigoljiti dalje... Kada te vidim kako šaraš pogledom ponadam se da u djeliću sekunde postaneš svjestan mene, jer toliko bih to željela, ali nemogu ni zamisliti da si me primjetio. Ma glupa sam. I zato što sam tebe uzela u srce. Zato što se duša veseli kada te ugleda, zato što mi stomak treperi kada se približiš, zato što... i zato što se uopće u dubini sebe nadam sa ćemo jednom mi... skupa kavu popiti. ti ćeš me zagrliti i poljubiti... Možda bi i htjela da prokužiš, pa da me sramota poklopi, da nebo padne na mene, i prekine se ova farsa ova ludost zbog tebe. Sve u svemu, bilo je lijepo sinoć, došla mi je moja Sanja, ali nisam mogla biti puno s njom zbog obaveza, ali ipak lijepo je bilo. Dečki su super svirali (najbolje do sada, svaka čast) izvidaci su žonglirali... i veselim se 20.06. kada je slijedeći... Bojim se ljeta, kada te neću vidjeti... bojim se suza koje ću do tada isplakati... možda i bolje, jer ću onda isplakati ovaj grozan osjećaj koji imam, da sam zatvorena u okove nekog glupog svijeta, nekog glupog srama i obzira, straha i nemira. Užasno! Toliko mi se stvari mota po glavi koje bih željela da znaš, da se opravdam ako ikad saznaš. Da se ne prepadneš mene, jer bio si jedini koji se nisi prepao...djelić vremena... Ja te nikada neću siliti, nikada u mojim očima nečeš ništa prepoznati, jer mogla bih umrijeti ako me isključiš iz svog poznanstva, I ako kažeš, ova Tea nije normalna, kidam nalijevo, ja bih umrla... Htjela bih da skužiš, jer se u meni ipak budi nada da bi ti mogao željeti više, puno sam prošla već takvih sranja, da nebi primjetila da mi se misli javljaju i zbog drugih razloga a ne samo zato što sam si umislila. Ali bojim se. Tvoga prezira. Svašta sam sada ovdje nasrala... Pisala sam ovo kada sam došla kuci u neku "tekicu" da misli ne izgubim... Nisam umorna, dapače pleše mi se, kada se sjetim kako si ti plesao, smije mi se kada se sjetim kako si se ti smijao... Maleni mišu ja bi te ljubila, I vidiš, već ti i tepam, uvijek češ biti moj mali medo, čije ću nepodopštine uvijek prihvaćati sa smješkom...možda zaštitničkim, neznam... Uvijek ceš mišu imati dio moga srca, onaj, baš onaj koji si onda dobrotom "kupio", tvoj je i nikad se nitko u njega useliti neće, nije na prodaju... Samo ti me možeš pjesmom kupiti, lukavo i slatkorječivo, još uvijek možeš mi podvaliti... Ja znam neće od nas biti ništa, samo neki moji nemiri, želja da te zagrlim, i nikada ne pustim. I neznam zašto mi ovo treba, neznam zašto se nadam, neznam zašto uopce imam tebe u svojim mislima, kad mi jasno daješ do znanja da nepostojim... a možda i nije tako jasno... Dragi moji blogeri, unaprijed vam hvala na svemu što ćete mi reći, nemam potrebu da me tješite, jer nisam u komi, jednostavno sam samo malo tužna zbog svega, ali proći će... neznam želim li ići dalje, jer sada već postajem smiješna sa svojim fiksnim idejama, a tražim ih samo zato da se iz ovog izvučem dok je još netaknuto... Nemojte me bodriti da ima nade i da pokušam, nema, samo što ja ovdje nemogu napisati razloge za to, on bi odmah shvatio, a za to sada nisam spremna. Nema nade, i ostat ću na toj tvrdnji, mada bi žarko željela drugačije, a ti mišu ako kužiš...TI PRESUDI. Eh da, učila sam danas ko luda, ali mi misli nisu prestajale po njemu šarati... I trenutno nisam sigurna dali bih poludila ili ne, jer čula sam se danas s njim, i sve je to nekako glupo i neodređeno, frendica moja veli da mu uletim i uvijek mogu reći da sam se šalila...ali on to nikako nebi shvatio kao šalu...bla...fuj...:-) Pusam |
