MM

nadnevak 31.07.2006., (ponedjeljak)


Početak lobotomije

Prva faza lobotomije...rastrančirati ljubavne odnose, i selektirati emocije... KRENI!



Jučer sam doživjela ispiranje mozga od strane moje dvije nejdraže Ane i Lane, kad curama daš da si malo votkice cugnu onda su turbo raspložene...


Volim voditi takve rasprave o mojim problemima, i ovo nije ironično ovo je zbilja iskreno, jer naime većinu vremena provodim riješavajući tuđe...


Naravno da nismo ništa riješile, i naravno da je sve ostalo isto, ali zbunjena faca jednog mog frenda dovela me to toga da si malo razmislim...


Veli meni Kiki...pa dobro koji je to sad tip, pa dobro, o kojem ti to sad tipu pričaš...nakon što sam ja naravno u dužini jedne prosto proširene rečenice (tako to zvuči jer ne stignem izreč interpunkciju kada sam zalaufana) spomenula 3 različita imena...


Hm, fakat sam malo luda priznajem...jer kada na papir stavim sve one za koje sam se zanimala u zadnjih pola godine, bude tu pozamašan broj neostvarenih maštanja...i sve, sve su nastale u mojoj glavi i sve su tamo i umrle, nemogu reći da me nisu povrijedile, ali niti nemogu reći da jesu jer nisam nikad ništa probala...bolesna kažem vam...


Four...onaj s kojim sam bila na nakvi neki dan, nije mi se nakon toga javio, i ja nekako priželjkujem da se ne javi...jer eto ne želim se baciti u nešto samo zato da nebudem sama, ja trebam nekog ko će povući inicijativu, nekog s kim će mi biti zabavno (ne kažem da s njim nebi bilo ali nemam takav dojam), nekog s kim ću moći pričati bez prestanka, nekog u čiji ću se osmijeh zaljubiti...i tako to...mislim da mi je ova kava itekako trebala da već jednom to glupo žaljenje izbacim iz glave...


Mali...ima jedan tamo mali, nedavno smo ga zvali "Aktualni mali", i sad je opet taj mali postao aktualan, joj, joj, joj....
Kaže mi Lana da se u njegovoj prisutnosti ponašam nezrelo, da sam smiješna i da se samnom nemože razgovarati. Čak me to i oduševljava jer sam pomalo sama sebi postala preozbiljna, a u njegovoj prisutnosti sam sva neka zvrkasta i stalno se smijem, on me uveseljava.
Ali, opet taj ali, mi imamo ok odnos, možda samnom ima odnos dublji nego s ostalim curama u društvu, govori mi razne stvari, hvali se i tak, vjerojatno zato što ga ja jedina ozbiljno shvaćam, i prihvaćam njegov način komunikacije...ja sam kao njegova starija sestra...
Možda i da postoji neka šansa da mu se sviđam, on to nikada nebi inicirao, jer se pravi frajer i bari trebice, a ja, čak i da prođem kroz njegov vidokrug nikada neću biti u poziciji da on kaže gle ova mi se cura sviđa i baš me briga kaj će drugi ljudi reći...
Jer on je frajer...isfurava se i tak...ali šta da radim kad ja vidim ono malo zagrebano ispod površine koju pokazuje drugima...
Mali definitivno ima potencijala, ima onaj vragolasti smješak, ono zloćesto u sebi na što će svaka žena pasti, a ima i ono nešto još bolje, kad priča s tobom gleda te ravno u oči i smijulji se, nemogu vam to opisati...
Ja sam retardirana, priznajem, jer da idem gledati njegovo ponašanje i glupe fore na koje se inače odvaljujem ko koza, onda bi si zbilja bila smiješna i glupa, ali kada me pogleda i kada se vragolasto nasmije i kada kužim da provjerava moje reakcije na stvari koje se događaju, onda se izbezumim totalno...


Smotani...već sam se prestala isčuđavati kako netko može biti tako uporan, a bome u svojim porukama i odvažan, a onda se samo izgubiti kada mu postaviš suvislu misao na raspravu...


Boris...jedav čekam da se vrati s mora i javi da idemo na kavu tak da već jednom zaključim tu priču kao gotovu, jer iako formalno gotova, uvijek sam trebala službeno zatvaranje, on je budala izveo stvar tako da ostavi sve karte otvorene, pa ako mu se hoće da se malo očeše kad dođe u Hrvatsku...e pa dragi češi se ti o drvo...trebam kavu s njim, kavu na kojoj ću mu pokazati da je ovu priču zapečatio prije nekoliko mjeseci, ali da je ipak imala hepi end, glavna protagonistica nije poginula u nesretnom spletu okolnosti, već korača smjelo prema suncu...buahahaha


Zašto na ovom svijetu ne postoji netko koje je dobar kao Four, vragolast kao Mali i uporan kao Smotani, još da ima i jedinu Borisovu pozitivnu stranu (15min je volio ono što ja zbilja jesam)...bio bi savršen muškarac!!!!


Kad bolje razmislim, to sve vidim upravo u Malomu, bit će nekom savršen dečko, muškarac, partner... kad odraste...


Prva faza lobotomije...rastrančirati ljubavne odnose, i selektirati emocije... OBAVLJENO!


- 00:47 - Komentari (17) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 29.07.2006., (subota)


Završena story

Kao prvo očekujem da budete jako ponosni na Chi :-)
Kad je Chi poslala onom dečku poruku, onda su se malo dopisivali taj dan, ali je dečko već drugi dan pozvao Chi na kavu :-)
Bila je Chi jako uzbuđena zbog toga, neznam u biti tko je bio uzbuđeniji, Chi ili njezina frendica...koja je odmah išla planirati kaj će Chi obući, kako će se našminkati, pa onda "Kako ćeš imat kosu?"...gle nemojte da vam to bude smiješno, ovo je za Chi bio poseban događaj, jer se eto prvi put dogodilo da Chi netko zove na "kavu"...


Naravno da je moj život posložen po crti i da Chi nije mogla odmah taj dan ići na kavu jer je imala neki sastanak i tak...pa se to sve odgodilo na jedan dan kasnije, a moja mi je frendica pomogla da podignemo razinu stresa...


Morala sam probati sve moguće majice i suknje iz njezinog ormara, kopčala mi je neke remene oko struka...osjećah se ko neugledana djevojka koju će dobra vila sredit za spoj...kaj je to meni sve smiješno bilo :-)


Slijedeći dan sam taman prije dogovorene kave upadatala drugu frendicu o "festivalu" koji će se dogodit otprilike za 1h :-)
Što je bilo još više nabrijano uzbuđenjem jer se radi o slavnom bratiću iste koje je očito bio (njezinim riječima) ko napeta puška ove 3 godine od kad sam ja zabrljala s tim glupim odzivima na kavu...(ima o tome neki post...davno)


S obzirom na okolnosti bila sam kulerski raspoložena :-)


Skoro sam svisnula u nesvjest kada je zvonio mob u vrijeme kada me jučer zvao...(dragi kolega, doživjela sam predinfarktno stanje zbog tvog upita za neki tamo broj telefona)


Ali sms za 15min je spasio stvar


I dogovor je pao...pola 6...stigla sam još kući presvući se u tu odjeću koju je ovom prilikom složila moja Ane...I bila sam vam pravi komad! E fakat sam si bila slatka...(ne uopće nisam umišljena, savršena sam)


A kava...
Bilo je okejić...
Dečko je okejić...
Solidno provedenih sat vremena, čak i bolje nego sam se bojala...


Bila sam jako uzbuđena zbog toga, možda zato što sam žalila što se to nije dogodilo još prije 3 godine, hm, ko zna, da se tada dogodilo, možda bi od nas nešto i bilo...
Nemam osjećaj da će mi se opet javiti, ali to možda ima veze samo s mojom željom da mi se javi, koja je onako na okejić nivou, možemo na kavu, kao frendovi, ali ništa više, dečko je sasvim solidan, miran je i dobrica je, ali eto sve teme koje mogosmo prijeći riješili smo u 1h razgovora...


Uzimam u obzir da je bila možda napeta situacija pa je malo eto štekalo, ali Chi je spašavala stvar, blažen moj dar baljezganja bez razloga :-)


Osjećam se totalno zadovoljno ovim događajem...zbog:
1. Za Chi ipak ima nade
2. Ebate kak sam ja zgodna kad hoću bit
3. Još imam i sposobnost ubijanja neugodne tišine
4. Nema više onih kajanja što sam dečka odbila prije 3 godine
5. Ovo je bila prilika da se malo bolje upoznamo, i tako sam ju i gledala, upoznala sam dečka malo bolje, nema više neke mističnosti u zraku
6. I nije neki bauk, a ni oduševljenje ići na "kavu" s nekim tipom...



Hehe, volim kad se neke stvari riješe same od sebe, volim kada imam osjećaj mira, volim kada sam zadovoljna, volim kada nisam razočarana, volim kada mi je svejedno, i volim kada mogu birati...


Four


Volim kada shvatim da ima još nade da mi kriteriji ostanu na nivou...a moji kriteriji su...volim kada mogu nasmijati ljude, volim kada mi je zabavno, ne volim razgovore samo radi reda, a ovaj je pomalo takav bio... dobar si dečko, ali nisi za mene, napravio si veliku inicijativu pozvavši me ponovno na kavu, ali, žao mi je što postoji taj ali...voljela bih da mogu vidjeti osmjeh na tvom licu, a da sam ga ja skrivila...


Sada kad gledam unatrag, skrivila sam ga na mnogim licima, prijatelja, pa i na licima onih koji su me bar jednom zagrlili...meni treba to, neki špreher koji će se između ostalog odvaliti na neku moju foru...


Eto...jedna priča je završena, kratko je trajala ali je ostavila nešto savršeno...moje shvaćanje onoga što ja želim i trebam, onoga što primam i dajem...


E sada bih se htjela ljubiti, ali neznam s kim...ili hm, znam, ali nesmijem reć :-)

- 12:43 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 26.07.2006., (srijeda)


NEPROCJENJIVO

Koliko je meni trebao odmor, to još nikad do sad nisam skužila...


Falilo mi je družanje s meni dragim ljudima, falilo mi je tumarati gradom bez cilja, samo šetati i uživati, volim svoj Zagreb, a već ga dugo nisam disala punim plućima.


Ovih dana sam zvrnjam, ne mislim na posao, na obaveze, na ništa, samo se družim s ljudima, najviše s mojom Anom, koja mi je najviše od svih nedostajala, koliko smo se često možda i znale vidjeti, nije to bilo na onaj način na koji smo običavale, već dugo nisam otvorila dušu nikome, a pogotovo njoj, a njoj je zbilja dragocijeno otvoriti srce...HVALA TI KUMICE :-)
A ona osim toga sada ima još jedno više oružje za biti dobro raspoložen, moga malog Dominika, kako me to dijete uveseljava...


Sjedim na podu i pužem zajedno s njim, to je jedna od mojih glavnih aktivnosti zadnjih dana :-)
NEPROCJENJIVO:-)


Na lice mi uvijek izmami osmijeh kada se nasloni svojim čelom na moje i pokuša me ugristi za nos...moje malo čudo:-)


Bili smo na Jarunu u nedjelju popodne, uživali, Maleni je bio malo nemiran pa ga je kuma išla uspavati, obožavam trenutak kada se dijete osijeća dovoljno opuštenim i zaštičenim da zaspe na rukama, vjerujete Dominiku je jako čudno da uopće zaspe, a pogotovo u sred dana kad je najzanimljivije...


Kuma je žudila da vidi jednu davnu simpatiju koji je spasioc na jarunu, i sada je još zgodniji, ali ga nije vidjela...


Zato je vidjela jednog dečka kojeg vam je spominjala, onog jedinog koji ju je možda i želio nekada, hm, da i on je liješi nego ikada, i danas sam mu sms poslala (na ovom mjestu očekujem gromoglasan aplauz na hrabrost)...malo smo se dopisivali, ali eto bar nije više bauk...


Smotani se ne javlja, sada se duri jer je potrošio i zadnji gram strpljenja za mene i moje četverogodišnje odbijanje...nadam se da će se duriti desetljećima...


Boris se sigurno otopio od ove vrućine ili su ga komarci pojeli, još bolje jer ću u međuvremenu uspjeti popraviti temelje onog skoro porušenog ponosa...


Odmaram i baš me briga za sve...odmaram punim plućima...


Pusam vas :-)

- 23:52 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 23.07.2006., (nedjelja)


OTAPAM SE

Što li se događa...sigurno ste mislili nešto spektakularno, ali nije, to je samo jedan od mojih načina da se izživim i izvučem iz nekog čudnog stanja...


Otapam se...


Otapaju se frustracije koje su nastale od posla...
Otapaju se odjećaji da ništa ne doprinososim, da sam nesposobna i da ništa korisno i važno ne činim. Nemože čovjek živjeti dogo na tome da je pomoglo pri riješavanju jednog roditeljskog problema.


Otapaju se frustracije koje su nastale zbog ljubavi...
Ljutnja i suze koje navru kada shvatim da se pojedinici minimalno trude samo da bi dobili ono što žele, i na kraju se popeli na autobus za nigdje i...nestali.
Boris se javio, s nonšalantnom porukom kako je "evo, napokon stigao u hrvatsku i da mi želi lijepo veče", i zadnjih dana ima potrebu žaliti mi se kako će ga ubiti ova toplina i komarci koji su nemilosrdni, i da se voza s rodbinom okolo, te se nada da će napokon svratiti i u zagreb...
Neznam što da mislim, neznam što da želim, kada se javio skoro sam šutnula mobitel u kanalizacijski otvor, a kako dani prolaze, smekšavam se, i sve sam bliže tome da se nadjem s njim, i kako dani prolaze sve sam bliže tome da ga želim zagrliti...i neznam kakve riječi da izaberem kada me upita želim li da dođe, i neznam kakve riječi da izaberem kada dođe, a pogotovo čemu da se nadam...
Sve mi se to gadi, gadim se sama sebi, gadi mi se sve ovo vrijeme koje sam provela u suzama, pa onda koje sam provela u ravnodušnosti, a sada pak na svaku njegovu poruku dobijem osmijeh na lice...
Shvaćam, otopila sam mržnju i strah, ali ne želim da se otopi ono malo mojeg ponosa što ga još i sada mada s težinom, nosim...


Usto se javlja još uvijek i onaj Smotani, i to svijet nije vidio kakve mi slatke poruke šalje, čak je rekao, na jedan od mojih argumenata zašto neću s njim, da će prihvatiti sve što mu velim, da će odraditi sve uvijete, da će mi biti dečko, samo neka se prvo mi nađemo u hotelu...PA ŠTA TI MISLIŠ KOLIKI JE MOJ IQ?

Da, čovjek bi pomislio da je prilično nizak, s obzirom na to kakve sam sve gluposti spremna podnijeti damo zbog ljubavi...ali ovo neću.

Da, ipak, moram priznati, i u tom sam se smjeru počela otapati, čak sam si rekla, pa zašto ne, nitko ti nije obratio pažnju već predugo vrijeme, zašto se nebi preputila da ti bude lijepo...a li sama sam sebi dala odgovor...već mi sad nedostaje kada mi nepošalje sms jednu večer prije spavanja, sms s glupim pričama, a kako bi mi tek nedostajalo da sam prešla granicu svega, da sam se prostrla pred njim, da je obavio svoje i nastavio dalje...
E dušo taj crtić nećeš gledati...


Doslovno se otapaju i neke moje sante samokritičnosti, niskog samopoštovanja i gadljivoti prema samoj sebi, i to je kao i ono prvo, možda pozitivna točka u svemu tome, jer ću eto nadam se izaći kao pobjednik...samo znam da se više neću nalaziti s prednje strane fotoaparata jer je to postalo prilično teško za podnositi...samo eto, nadam se, unatoč tome neću pokleknuti pred slatkim riječima dvojice koje me samo još više deprimiraju...
Dečki, izbušite si rupu u zidu, mene ostavite na miru...dovoljno je bilo i onih rupa koje su mi ostale na srcu od prošlog ljeta, drago mi je samo što se suzama napunjena duša odleđuje...možda ipak postanem normalna ponovno...

- 16:56 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 20.07.2006., (četvrtak)


NEĆE OD MENE NITKO BUBANJ PRAVIT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!













Dragi moji, don`t worry, ne stignem sad ništa napisati, ali trebah ispušni ventil, jer, da ponovim...













NEĆE OD MENE NITKO BUBANJ PRAVIT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

















- 11:16 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 14.07.2006., (petak)


TOLIKO VAS LOLIM

Kako me nije baš ovih dana bilo u prisutnosti kompa, a da je raspoloživo vrijeme okarakterizirano kao "slobodno", nisam ni komentirala vas, moje drage blogere...i sad malo prošunjah po blogovima ljudi koji su mi komentirali prošli post, i kao i uvijek iščudim se do neba i natrag koliko ste mi nedostajali, i koliko ste mi svojim postovima snage dali da nastavim pisati...evo i da napišem ovaj post...


Ti čovječe u inozemstvu, s tim svojim fnje fnje komentarima, pa valjda ti je jasno da je taj prošli post bio ultra fnjefast baš zbog tvojih priča i uspomena...trudit ću se ja puno puno, ali znam da tebe nikad dostić neću smijeh


Candy slatka je u svojim opisu linkova kod mene napisala - "Draga i puno misli"...buahahahahaha puno misli, draga Candy sad si mi uljepšala dan jer sam u zadnje vrijeme prilično uvjerena da ne mislim uopće buahahaha


Nicoll, sasvim friška blogerica na mojoj favorite listi (eto vidiš jednim si se komentarom tamo popela) je svojim zadnjim postom tako jednostavno razjasnila stvari, osjećaje koji su meni tako važni...vjera i ljubav...hm, koliko se puta trudim da mi neke stvari budu jasne i možda bliže srcu, i neke filozofske teorije iz rukava vučem samo da bih sebi prikazala zašto voljeti, zašto vjerovati...i onda ona napiše ovo (copy/paste)...
Nitko ne može shvatiti što ljubav zapravo jest, a s obzirom da je tako jebeno dobra i da je najbolji osjećaj na svijetu; jedini koji je sladak i kad boli, žudimo za njegovim definiranjem. Ta definicija neće ugledati svjetlo dana i ja sam sretna zbog toga,.Koliko biste vi željeli imati ljubav u svome životu kad biste je mogli definirati kao što možete definirati list bijelog papira? Misterij i uzbuđenje bi se izgubili, a ljubav bi postala samo još jedna stvar u nizu suvišnih gluposti kojima ispunjavamo naše svakodnevne živote u svrhu organiziranja jednog vrludavog plesa koji bi nam svima trebao dati do znanja da sve skupa ima smisla.
...ali činjenica je da vjerujem u ljubav. Vjerujem da će me ona izbaviti iz pakla, da će biti moje osobno spasenje, moj drug u onim mračnim trenutcima preispitivanja života i ličnosti.
Kefalagija

Kad me netko pita zašto i u što vjerujem, uvijek sam željela u ovako jednostavne 2 rečenice objasniti, ali nikad nisam uspjela, a ovo...ovo je bit, srž i sve ostalo...jer Bog je ljubav...
I znam nije ti cilj bilo pisati o tome ali eto tvoje seciranje ove teme bar za mene nije bilo bačeno...i nadam se da ti neće smetati što sam posudila polovicu tvog posta smijeh


Draga moja Aibreann...post je kao i inače dug, ali ipak nedovoljno dug kada ga u mahu pročitaš, ali samo ti pišeš takve postove, nakon kojih bi najradije sad išla učiti ili otputovati daleko...ili bar na more...


Idem sad polako još čitkati, istraživati i sve ono ostalo, mnogima sam dužna komentare, a ima pak toliko toga što bih htjela napisati...možda bolje, da ovako ostavim, službeno sam na godišnjam od danas...sutra idem na planinarenje...na jedno divno mjesto gdje, nadam se ovoga puta neće zakrkat snijeg :-)


Pusam!


Eh da, GDJE JE NESTALA MALO ČUDOVIŠTE?

- 20:29 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 10.07.2006., (ponedjeljak)


Lipa i ja...

I opet sam ga čitala...ma prepoznat ćeš se ti, tu negdje u nekom retku, u rijeci koju ću sigurno bar jednom spomenuti, i u mislima koje mi se odbijaju među ušima, sasvim nove misli, sasvim nova maštanja i sjećanja koja uvijek potaknu riječi koje ti znaš savršeno napisati....


Sjećam se da sam sjedila naslonjena na lipu i da mi nije smetalo cijelo čudo buba koje su puzale, gmizale i zujale...ali nije to bila moja lipa, ni jedna od onih koje su mirisale opojno...znate od mirisa lipa mi se nikada ne kiše...kad miriše lipa ne dobijem alergiji...
Lipa i ja...volimo se družit.


Svima je već dosadilo moje uporno blebetanje kako nisu to više one Rastoke kad su lipe posjekli, nisi to više oni mirisi...kojima sam se veselila, mirisi koji mi i evo sada na oči navuku neki slatki sjaja djetinjstva, prašine, vriske, šuma vode...jednostavno čarolije.


Da se vratim na ono ja naslonjena na lipu...gotovo sam na nju zaboravila, bila je valjda jedina koju sam zamjetila u naselju koje me odgojilo u onim ljetima kada nisam mogla trčkarati Rastokama...uvijek me mamila, ali kad si teenager nemaš vremena obazirati se na tamo neko drvo...šećeš naseljem sa svojim frendicama kao da ti se nekamo žuri...da nismo tako brzo hodale možda nebi ovako brzo ostarile...kao da smo mislile da ćemo uhvatiti zadnji vlak za život...ko zna kad ću se ja ukrcati...


Uglavnom sjela sam tamo, jednom, kad je Zagreb bio pust i kada se jasno osjetila razlika između sretnika i nas, koji smo svoje djetinjstvo zakopali negdje iza nekih barikada, i čekali da nam ga netko vrati, između onih koje su roditelji razmazili, i nas, koji smo već davno prestali tražiti novu odjeću ili moderne cipele, jer imaš 15 godina, u stanu vas je 9 + pas i more nikako nije opcija, niti otići kod djeda nije opcija jer djed je na malo duže "praznike" došao k tebi...


Na krilu Agatha Christie, naslućuješ da je ubojica usidjelica s mačkom, na pamet ti padne samo misao...hoću li i ja biti usidjelica...neću, jer ja ne volim mačke.


I neke čudne misli, želja da plivaš u svojoj Korani, loviš krijesnice koje ovdje već godinama nisi vidjela, da prošetaš baš onim putem kojim prsti sjetno prelaze slikama, ne sama, već s nekim, nekim tko će razumjeti zašto pišeš pjesme i neće im se smijati, tko će istotako voljeti krijesnice kao i ti, kome neće smjetati mirisi koje ti baš nedostaju ovog časa (pa šak i oni iz štale)...


Hm, s nekim ko će na jesen pred svima u školi uhvatiti tvoju ruku i nikad je ne pustiti, bez obzira što drugi pričali...


Ne sjećam se čije sam to lice zamišljala, znala sam se svakim punim mjesecem zaljubiti u druge plave oči...možda je bio netko ljetni, možda onaj jedan koji je preživio u mojim maštanjima i preko praznika, nije to sad više ni važno...važne su misli koje sam osjetila baš kao deja vu...


Ništa se nije promjenilo, ništa, baš ništa, još uvijek imam iste želje, još uvijek čekam kad će se ostvariti, još uvijek me neke lipe tješe, skrivaju moje suze od prolaznika, potiču moja maštanja...


Ima još jedna meni vrlo draga, Rastočka, pod nju sjednem i pratim srebrne kapljice slapa...ona mi je posebno sklona tješiteljica, najbolja prijateljica u ljetu koje još uvijek razlikuje sretnike od nas...manje sretnih...


Lipa i ja...družimo se, a ja se veselim što ću uskoro sjesti pod nju i otvoriti joj dušu...možda se smiluje i dovede mi onog o kojem sam joj već toliko puta šaptala...

- 22:59 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 08.07.2006., (subota)


Eto me, u ne baš svjetlom izdanju

Neda mi se pisati već danima, jest da sam se neko vrijeme propremala za put, pa me onda 6 dana nije bilo, a sada mi se pak uopće ne dolazi niti na internet niti na blog...umorna sam od svega, i mislim da je došlo vrijeme da se ponovno malo posložim, još ću preživjeti ovih 5 dana posla i na godišnji, tako da ću napokon imati vremena za potrebne budalaštine...
Događale su se oko mene mnoge stvari, mahom lijepe i ugodne, bilo je i nešto razočaranja i padova ali eto...sada sam u normali...cijeli dan pospremem i odjećam se super...bolje i to nego da ležim i plačem...neznam...ja i moje pizdarije...kad ih čitam i kad se pogledam u ogledalo zbilja mi nije jasno kako me ljudi još uvijek podnose...ali believe me, ovakve stvari koje ovdje pišem, ne dijelim s drugima, jedini ste vi nagrabusili zato što to čitate...vi me možda od svih najbolje i poznajete, ili pak poznajete samo ovu mračnu stranu mene...


Smijem se i vesela sam, ali sve me češće pucaju spike histerije...
Jučer je jedan dečko na poslu rekao da sam stalno širim neku nervozu oko sebe...nisam to primjetila, mada eto, od kad sam u četvrtak došla na posao nisam baš raspoložena...i mislim da je tome definitivno došao kraj...


Odlučila sam da ću od jeseni dati otkaz, drži me samo i jedino činjenica da neće kapati tih 1500kn, i da ću cure ostaviti u velikoj frci jer će biti manjak ljudi...ali to nije dovoljno dobra motivacija za rad.


I odlučila sam se posvetiti studiranju, moji su se složili samnom...možda se ohladim tjekom godišnjeg, ali točno znam kako ću se osjećati kada se za mjesec dana budem morala vratiti na posao...


Bilo je tu još padova...onih mojih standardnih gluposti s izgledom...e pa...kopajući zajedno sa strinom po slikama, našla sam jednu staru 6 godina na kojoj sam ja...i još se toga nemogu otresti...onda, u srednjoj školi, moje si su kompleksi bilo ogromni, nepodnošljivi, i tada, znam da sam si tada zapečatila život s svojim manjkom samopouzdanja...a na toj slici...gledajući je iz ove perspektive, nisam izgledala nikad bolje...


Kad sam došla u Zg i nakon posla jedan dan dan navratila do svoje Nini u dućan, sjela sam sastrane i vidjela svoj odraz u staklu...u tom mi je trenu došlo da ga razbijem...u tom sam trenu uspjela shvatiti kako to izgleda kad neka anoreksična djevojka shvati kako izgleda i što radi svome tjelu, samo ja nisam anoreksična, već pretila...
I konstantno imam taj problem, znam, i vrijeme je da ga napokon riješim, jer eto, sada je već došlo i do toga da više ne želim niti plesati jer mislim da smiješno izgledam.


Jedan od slijedećih padova je bio taj da sam se umalo našla na kavi s onim Smotanim što me već godinama maltletira...a nalaženje na kavi s njim znači i nešto više, mnogo mnogo više, da se to dogodilo vjerojatno si to nikad nebih oprostila, ali u tom trenu kada pužem negdje duboko, kada me šutaju svi moji kompleksi, kada mi nedostaje pažnja osobe suprotnog spola (neću navesti nikog jer trenutno nemam na nikog fiksaciju), kada mi treba da mi netko malo laže da sam privlačna, on se javlja ko da je znao da će nešto ovaj put postići...i umalo je...od toga da napravim glupost me neznam što izvuklo...neka čudna svjesnost da tražim krive stvari na krivom mjestu...i znam da mi to nije slučajno palo na pamet...imam ja svog anđela čuvara...


Izboli su me komarci...idem se namazat i polako u krevet, isplakat se malo, treba mi, nisam već dugo, a sada sam zbilja zrela za plakati danima...


Ostavljam vam jedan blog koji me prilično dirnuo...počnite ga čitati od početka, ONA JE TO ZASLUŽILA....Smisao tvojeg života

- 23:42 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun