I opet sam ga čitala...ma prepoznat ćeš se ti, tu negdje u nekom retku, u rijeci koju ću sigurno bar jednom spomenuti, i u mislima koje mi se odbijaju među ušima, sasvim nove misli, sasvim nova maštanja i sjećanja koja uvijek potaknu riječi koje ti znaš savršeno napisati....
Sjećam se da sam sjedila naslonjena na lipu i da mi nije smetalo cijelo čudo buba koje su puzale, gmizale i zujale...ali nije to bila moja lipa, ni jedna od onih koje su mirisale opojno...znate od mirisa lipa mi se nikada ne kiše...kad miriše lipa ne dobijem alergiji...
Lipa i ja...volimo se družit.
Svima je već dosadilo moje uporno blebetanje kako nisu to više one Rastoke kad su lipe posjekli, nisi to više oni mirisi...kojima sam se veselila, mirisi koji mi i evo sada na oči navuku neki slatki sjaja djetinjstva, prašine, vriske, šuma vode...jednostavno čarolije.
Da se vratim na ono ja naslonjena na lipu...gotovo sam na nju zaboravila, bila je valjda jedina koju sam zamjetila u naselju koje me odgojilo u onim ljetima kada nisam mogla trčkarati Rastokama...uvijek me mamila, ali kad si teenager nemaš vremena obazirati se na tamo neko drvo...šećeš naseljem sa svojim frendicama kao da ti se nekamo žuri...da nismo tako brzo hodale možda nebi ovako brzo ostarile...kao da smo mislile da ćemo uhvatiti zadnji vlak za život...ko zna kad ću se ja ukrcati...
Uglavnom sjela sam tamo, jednom, kad je Zagreb bio pust i kada se jasno osjetila razlika između sretnika i nas, koji smo svoje djetinjstvo zakopali negdje iza nekih barikada, i čekali da nam ga netko vrati, između onih koje su roditelji razmazili, i nas, koji smo već davno prestali tražiti novu odjeću ili moderne cipele, jer imaš 15 godina, u stanu vas je 9 + pas i more nikako nije opcija, niti otići kod djeda nije opcija jer djed je na malo duže "praznike" došao k tebi...
Na krilu Agatha Christie, naslućuješ da je ubojica usidjelica s mačkom, na pamet ti padne samo misao...hoću li i ja biti usidjelica...neću, jer ja ne volim mačke.
I neke čudne misli, želja da plivaš u svojoj Korani, loviš krijesnice koje ovdje već godinama nisi vidjela, da prošetaš baš onim putem kojim prsti sjetno prelaze slikama, ne sama, već s nekim, nekim tko će razumjeti zašto pišeš pjesme i neće im se smijati, tko će istotako voljeti krijesnice kao i ti, kome neće smjetati mirisi koje ti baš nedostaju ovog časa (pa šak i oni iz štale)...
Hm, s nekim ko će na jesen pred svima u školi uhvatiti tvoju ruku i nikad je ne pustiti, bez obzira što drugi pričali...
Ne sjećam se čije sam to lice zamišljala, znala sam se svakim punim mjesecem zaljubiti u druge plave oči...možda je bio netko ljetni, možda onaj jedan koji je preživio u mojim maštanjima i preko praznika, nije to sad više ni važno...važne su misli koje sam osjetila baš kao deja vu...
Ništa se nije promjenilo, ništa, baš ništa, još uvijek imam iste želje, još uvijek čekam kad će se ostvariti, još uvijek me neke lipe tješe, skrivaju moje suze od prolaznika, potiču moja maštanja...
Ima još jedna meni vrlo draga, Rastočka, pod nju sjednem i pratim srebrne kapljice slapa...ona mi je posebno sklona tješiteljica, najbolja prijateljica u ljetu koje još uvijek razlikuje sretnike od nas...manje sretnih...
Lipa i ja...družimo se, a ja se veselim što ću uskoro sjesti pod nju i otvoriti joj dušu...možda se smiluje i dovede mi onog o kojem sam joj već toliko puta šaptala...
Post je objavljen 10.07.2006. u 22:59 sati.