Neda mi se pisati već danima, jest da sam se neko vrijeme propremala za put, pa me onda 6 dana nije bilo, a sada mi se pak uopće ne dolazi niti na internet niti na blog...umorna sam od svega, i mislim da je došlo vrijeme da se ponovno malo posložim, još ću preživjeti ovih 5 dana posla i na godišnji, tako da ću napokon imati vremena za potrebne budalaštine...
Događale su se oko mene mnoge stvari, mahom lijepe i ugodne, bilo je i nešto razočaranja i padova ali eto...sada sam u normali...cijeli dan pospremem i odjećam se super...bolje i to nego da ležim i plačem...neznam...ja i moje pizdarije...kad ih čitam i kad se pogledam u ogledalo zbilja mi nije jasno kako me ljudi još uvijek podnose...ali believe me, ovakve stvari koje ovdje pišem, ne dijelim s drugima, jedini ste vi nagrabusili zato što to čitate...vi me možda od svih najbolje i poznajete, ili pak poznajete samo ovu mračnu stranu mene...
Smijem se i vesela sam, ali sve me češće pucaju spike histerije...
Jučer je jedan dečko na poslu rekao da sam stalno širim neku nervozu oko sebe...nisam to primjetila, mada eto, od kad sam u četvrtak došla na posao nisam baš raspoložena...i mislim da je tome definitivno došao kraj...
Odlučila sam da ću od jeseni dati otkaz, drži me samo i jedino činjenica da neće kapati tih 1500kn, i da ću cure ostaviti u velikoj frci jer će biti manjak ljudi...ali to nije dovoljno dobra motivacija za rad.
I odlučila sam se posvetiti studiranju, moji su se složili samnom...možda se ohladim tjekom godišnjeg, ali točno znam kako ću se osjećati kada se za mjesec dana budem morala vratiti na posao...
Bilo je tu još padova...onih mojih standardnih gluposti s izgledom...e pa...kopajući zajedno sa strinom po slikama, našla sam jednu staru 6 godina na kojoj sam ja...i još se toga nemogu otresti...onda, u srednjoj školi, moje si su kompleksi bilo ogromni, nepodnošljivi, i tada, znam da sam si tada zapečatila život s svojim manjkom samopouzdanja...a na toj slici...gledajući je iz ove perspektive, nisam izgledala nikad bolje...
Kad sam došla u Zg i nakon posla jedan dan dan navratila do svoje Nini u dućan, sjela sam sastrane i vidjela svoj odraz u staklu...u tom mi je trenu došlo da ga razbijem...u tom sam trenu uspjela shvatiti kako to izgleda kad neka anoreksična djevojka shvati kako izgleda i što radi svome tjelu, samo ja nisam anoreksična, već pretila...
I konstantno imam taj problem, znam, i vrijeme je da ga napokon riješim, jer eto, sada je već došlo i do toga da više ne želim niti plesati jer mislim da smiješno izgledam.
Jedan od slijedećih padova je bio taj da sam se umalo našla na kavi s onim Smotanim što me već godinama maltletira...a nalaženje na kavi s njim znači i nešto više, mnogo mnogo više, da se to dogodilo vjerojatno si to nikad nebih oprostila, ali u tom trenu kada pužem negdje duboko, kada me šutaju svi moji kompleksi, kada mi nedostaje pažnja osobe suprotnog spola (neću navesti nikog jer trenutno nemam na nikog fiksaciju), kada mi treba da mi netko malo laže da sam privlačna, on se javlja ko da je znao da će nešto ovaj put postići...i umalo je...od toga da napravim glupost me neznam što izvuklo...neka čudna svjesnost da tražim krive stvari na krivom mjestu...i znam da mi to nije slučajno palo na pamet...imam ja svog anđela čuvara...
Izboli su me komarci...idem se namazat i polako u krevet, isplakat se malo, treba mi, nisam već dugo, a sada sam zbilja zrela za plakati danima...
Ostavljam vam jedan blog koji me prilično dirnuo...počnite ga čitati od početka, ONA JE TO ZASLUŽILA....Smisao tvojeg života
Post je objavljen 08.07.2006. u 23:42 sati.