Što li se događa...sigurno ste mislili nešto spektakularno, ali nije, to je samo jedan od mojih načina da se izživim i izvučem iz nekog čudnog stanja...
Otapam se...
Otapaju se frustracije koje su nastale od posla...
Otapaju se odjećaji da ništa ne doprinososim, da sam nesposobna i da ništa korisno i važno ne činim. Nemože čovjek živjeti dogo na tome da je pomoglo pri riješavanju jednog roditeljskog problema.
Otapaju se frustracije koje su nastale zbog ljubavi...
Ljutnja i suze koje navru kada shvatim da se pojedinici minimalno trude samo da bi dobili ono što žele, i na kraju se popeli na autobus za nigdje i...nestali.
Boris se javio, s nonšalantnom porukom kako je "evo, napokon stigao u hrvatsku i da mi želi lijepo veče", i zadnjih dana ima potrebu žaliti mi se kako će ga ubiti ova toplina i komarci koji su nemilosrdni, i da se voza s rodbinom okolo, te se nada da će napokon svratiti i u zagreb...
Neznam što da mislim, neznam što da želim, kada se javio skoro sam šutnula mobitel u kanalizacijski otvor, a kako dani prolaze, smekšavam se, i sve sam bliže tome da se nadjem s njim, i kako dani prolaze sve sam bliže tome da ga želim zagrliti...i neznam kakve riječi da izaberem kada me upita želim li da dođe, i neznam kakve riječi da izaberem kada dođe, a pogotovo čemu da se nadam...
Sve mi se to gadi, gadim se sama sebi, gadi mi se sve ovo vrijeme koje sam provela u suzama, pa onda koje sam provela u ravnodušnosti, a sada pak na svaku njegovu poruku dobijem osmijeh na lice...
Shvaćam, otopila sam mržnju i strah, ali ne želim da se otopi ono malo mojeg ponosa što ga još i sada mada s težinom, nosim...
Usto se javlja još uvijek i onaj Smotani, i to svijet nije vidio kakve mi slatke poruke šalje, čak je rekao, na jedan od mojih argumenata zašto neću s njim, da će prihvatiti sve što mu velim, da će odraditi sve uvijete, da će mi biti dečko, samo neka se prvo mi nađemo u hotelu...PA ŠTA TI MISLIŠ KOLIKI JE MOJ IQ?
Da, čovjek bi pomislio da je prilično nizak, s obzirom na to kakve sam sve gluposti spremna podnijeti damo zbog ljubavi...ali ovo neću.
Da, ipak, moram priznati, i u tom sam se smjeru počela otapati, čak sam si rekla, pa zašto ne, nitko ti nije obratio pažnju već predugo vrijeme, zašto se nebi preputila da ti bude lijepo...a li sama sam sebi dala odgovor...već mi sad nedostaje kada mi nepošalje sms jednu večer prije spavanja, sms s glupim pričama, a kako bi mi tek nedostajalo da sam prešla granicu svega, da sam se prostrla pred njim, da je obavio svoje i nastavio dalje...
E dušo taj crtić nećeš gledati...
Doslovno se otapaju i neke moje sante samokritičnosti, niskog samopoštovanja i gadljivoti prema samoj sebi, i to je kao i ono prvo, možda pozitivna točka u svemu tome, jer ću eto nadam se izaći kao pobjednik...samo znam da se više neću nalaziti s prednje strane fotoaparata jer je to postalo prilično teško za podnositi...samo eto, nadam se, unatoč tome neću pokleknuti pred slatkim riječima dvojice koje me samo još više deprimiraju...
Dečki, izbušite si rupu u zidu, mene ostavite na miru...dovoljno je bilo i onih rupa koje su mi ostale na srcu od prošlog ljeta, drago mi je samo što se suzama napunjena duša odleđuje...možda ipak postanem normalna ponovno...
Post je objavljen 23.07.2006. u 16:56 sati.