Još jedan sprovod... mrzim sprovode...još jedan sprovod mlade osobe.
Na ovom sam jako plakala, jer zbilja, zbilja sam sigurna da je svijet izgubio jednu srašno dobru osobu.
I način na koji je umro je bio strašan.
Biti tako mlad i umrijeti od raka, biti tako mlad i mučiti se toliko, grozota.
A bio je prekrasan, predobar, i jednostavno je zračio iz tih svojih plavih očiju.
Derala sam se u sebi na Boga, i pitala sam, pa dobro, šta će se dogoditi kada zemlju lišiš svih dobrih ljudi, svih ljudi koji baš kao i Deni, nisu zaslužili tako patiti.
Ali Deni je sam dao odgovor, kada je svećenik pročitao što je zadnje napisao, kada je još mogao, kada je pročitao taj mir koji je Deni osjećao pod svoje zadnje dane... prestala sam jecati.
Žao mi je, jako mi je žao, što smo izgubili dublji kontakt kada su se zatvorila vrata osnovnjaka, i žao mi je što sam se preselila pa su naša sretanja na cesti postala rijetkost. Žao mi je što te nisam posjetila kada sam čula da si bolestan, žao mi je...što više nikada neću vidjeti tvoj osmijeh.
Osmijeh dečka koji se jedini nije na ulici pravio da te ne prepoznaje, čak ni nakon toliko godina.
A onda, mir.
Mir je znam da si se pomirio sa svojom žrtvom, mir je su tvoje riječi ostavile trag na našim srcima.
Mir zato što znam gdje si, i zato što ću se truditi biti kao ti, nebi li te ondje gore srela.
Nebili nadoknadila sve ono vrijeme što propustila sam provesti s tobom anđele.
Na boljem mjestu, u boljem vremenu, u boljem svemiru, kod Boga.
Danas je Denijev dan, danas je Deni zauvijek otišo k Kristu, danas neću pisati o svojim strahovima koji me zbog ovoga svega peru.
Post je objavljen 12.06.2006. u 18:50 sati.