ODA (da)
|
Danas...zbrkan post...zbrkane misli s potrebom za ventilacijom...nije kaotičan, niti je destruktivan, samo i jedino čišćenje... Seminar...ponedjeljak i utorak provesti u poticajnom okruženju...neprocjenjivo:-) Radili smo cijeli ponedjeljak, uz stanke za kavicu i ručak, opet zajednički, završili smo oko 17, onda šetnja s predstavnicom jedne vrlo aktivne udruge, super žena Ivana :-) i nakon večer kupanje u bazenu s termalnim vodama... kad su pčeli "masažeri" krenula sam na razbijanje celulita...odvalila sam sve čvoriče koji se stvoriše na mojoj kičmi...masaža...sve kvrca...i super se osjećam... Isto smo ponovile u utorak ranom zorom, da iskoristimo boravak u Stubakima... Onda nastavak rada, završetak recimo i povratak kući oko 15h :-) Radna atmosfera itekako pozitivna i opuštena, nije nas bilo mnogo, meni je bilo malo neugodno što sam bila zamjena za moji šeficu, jer sam mislila da im nemam što ponuditi u strateškom planiranju za budućnost, ali ipak očito imam, bar nešto...Mislila sam da će me voditeljice drugih udruga, poklopiti s svojim iskustvom ali se prihvaćalo svačije mišljenje, tako da imam osjećaj da sam možda dala svoj mali doprinos. Sad ono što mi još uvijek odzvanja u glavi...na početku radionice strateškog planiranja morali smo razmisliti o svojoj viziji udruge iz koje smo...kako bi mogli doći do vizije mreže naših udruga. Tu sam imala problem, i nemogu ga izbaciti iz glave... Nemam viziju udruge roditelja, nemam svoju viziju svoga radnog mjesta, možda jedino da ćemo uskoro imati sređen prostor i da će nas 3 raditi svakodnevno u uredu...ali što ćemo raditi i kako ćemo raditi, i što bih ja željala raditi...ništa...nema, nula... Neznam dali je to zato što mi prvo moramo napraviti strateško planiranje za svoju udrugu, ili možda zato što imam osjećaj sa ne promalazim svoje mjesto ovdje...imala sam ga u jednom projektu...a sada, nemam ga niti u njemu više...A NEMOGU RADITI BEZ VIZIJE!!!!! Imam viziju za druge udruge u kojima volontiram, sudjelujem u radu...imam viziju prostora, ljudi, projekata, korisnika, sebe, nas, i svega toga... a ovdje, gdje radim, ju nemam...neznam... Samo mogu reći da mi je ovo pomoglo utoliko da se sve konkretne stvari u našim životima mogu napraviti upravo kroz sistem...vrijednosti...vizija...problem...cilj...konkretni zadaci... Zato nastavak ovog posta...ljubavni segment...ODA...mojim svim fiksacijama...sve sam ih uspjela razraditi u ovih par dana i super...red je da ih postavimo na ona mjesta koja u viziji oni imaju... Boris... da ljubav je ptica nikad ne bi letjeli krila ne bi bila nam spas da ljubav je pjesma nikad ne bi pjevali jer ljubav nije za nas da ljubav je oscar ne bi ga osvojili jer bi loše odigrali da ljubav je biblija tada bili bi u grijehu izgubljeni i zato pronađi put a ja ću svoj živi život dug i ne diraj moj želim ti sreću svu i ne zamjeri bolje je ako smo razdvojeni ako ljubav je vatra iskru smo izgubili ugasnuo je plam ako ljubav je svjetlost u mraku smo zatočeni i nema izlaza znam ako ljubav je more tada mi smo samo vir i nam ne čuje glas ako ljubav je vjera onda nismo našli mir ljubav nije za nas ja znam da to nestvarno čini se jer život smo gradili udvoje korakom sigurnim sjeti se mostove do sna skupa smo prešli ti i ja a sada zadnji put lice ti milujem zadnji put usne dodirujem sve i da zaustim riječi su suvišne iako ubija me bolje je za oboje Smotani Prijatelji nikada ne mole da im se vrati što su zaslužili...prijatelji ne, jer ja im uvijek vraćam istom mjerom...koliko si zaslužio toliko si i dobio...ni grama više...ni osmjeha više, ni dodira, ni poljubca ni ničega...i svoje prijateljstvo prema tebi neću dokazivati s načinima na koje ti to želiš...predobro te poznajem...predugo možda...predugo na jedan način vuk ovce vreba da ga nebi prepoznale kada priđe i s druge strane...nema tih zagrljaja koje mi ti možeš pružiti, nema ljepote koje mogu od tebe primiti, a pogotovo koje ti mogu dati...i tu se naši putevi razilaze...možda bih u jednu ruku željela da se netko trudi toliko dugo i toliko jako koliko se ti trudiš...ali trudiš se oko krivih stvari...između nas nikada opuštena prijateljska kava nije moguća...i bolje da ne tražim ponovno pomoći od drugih ljudi da se tebe riješim... ovo moram riještiti sama...oprosti, možda sam guska, ali ništa ne plaćam u naturi... Donedavno Aktualni mali Osmijesi koje dobivam od tebe su neprocjenjivi...uvijek ćeš mi biti prirastao srcu, uvijek...kao netko poseban, kao prijatelj kojeg volim sretati, s kojim se volim smijati, koji me može zabaviti, a i natjerati da se uozbiljim...koji me može zaštiti...možda...Uvijek sam željela imati brata koji bi bio kao ti, i možda ga i imam u svome bratu, samo da još malo naraste:-) Tebe sam pustila blizu jer si bio drugačiji i zato što te nisam na prvu shvatila kao potencijalnoga mogućeg, pa sam te pustila da vidš mnogo više nego drugi, otvorila mali prozor, a tebi hvala što si bio zainteresiran pustiti svjetlo unutra. Drago mije sada da nisi ništa shvatio, jer bi sve puklo, palo i razbilo se, zbrisao bi glavom bez obzira, a to bi bila najveća pogreška u mom životu...jer trebat ću te kao prijatelja još koji put u životu, i nadam se da ću ti moći vratiti istom mjerom. Hvala ti što postojiš... Hvala ti što me prihvačaš... Hvala ti što si ti... Čuvaj se...mišu mali  Four I što da ja sad činim, kako da se na tebe ne vraćam uvijek i ponovno, što da činim, reci mi...i zašto svaki put protrnem kad si blizu, i ignoriram te...ne radim to nikom drugom, osim onome koji mi se sviđa...bojim se...ali neću ipak neću željeti više...možda se dogodi, neznam...ali ako već do sada nije, neka tako i ostane, možda mi ide na živce svaki put isto ponavljati, ali više ne... Budi mi i dalje dobar, zgodan i simpatičan...nadam se da ćeš usmjeriti pogled negdje drugdje, da ćeš naći sreću...plakat ću zbog toga 2 dana, ali ću preživjeti... Jer eto, možda sam bezveze, ali pucam na više, a to više znači samo i jedino osobu koja će imati dovoljno inicijative da me gnjavi na onaj način kao onaj Smotani gore, ali s tvojom dobrom namjerom. Jer dušo, ako ja nisam namjeru prepoznala...onda zbilja nije bila jasno izrečena, jer ja se u svome očaju zakačim i za ono što nije dobra namjera...al kako nebi tek za tebe... Sad serem, ali eto...moram i s fiksacijom na tebe raskrstiti, jer neda mi se čekati slijedeći veći blagdan kako bih se tvojoj poruci veselila. Nemoj mi se obraćati...nemoj...jer ja ne prihvaćam upucavanje bivših dečkiju svojih frendica... NE NE i NE. Neznam kako bi ona reagirala na mom mjestu, jer nije se prvi put dogodilo da bih se ja zbog nekoga povukla, ali moja savjest će ostati čita. I tko mi garantira da se nećeš prema meni ponijeti govnarski kao prema njoj... Tenkju veri mač...produži dalje. Dražene Htjela sam otvoriti blog kao tjeralicu za tobom...bojim se listati časopise da nebih o tebi nešto pročitala, kao i za tvoja dva brata, i tvoje će vjenčanje biti popračeno...i rekla sam frendicama da mi to prate...jer o tebi opet mjesecima, ma godinama nisam čula ništa i povremeno me toliko pukne ta potreba za tobom da bih vrištala...ali tome je došao kraj... Ne želim više...vraćati se na tebe svaki put kad nemam joker u rukavu za lijepe misli i maštanja... Ovo je bila oda svim onima koje nisam "rješila"...Boris je bio jedini nešto konkretno, a svi ostali su samo moja maštanja na koja se vratim kad je dosadno... Mislim da je tome napokon došao kraj...tražim novu garnituru "ljubavi", drugu viziju svoga života, drugi pristup, drugu sebe, bez žaljenjima za svim i svačim, bez kačenja za stare priče, za neke davne poglede, neprežaljene. Chi on her way k novom svitanju. Sori, dugačko je...ali isplatilo se |
