MM

nadnevak 30.01.2006., (ponedjeljak)


Kunfuzna

Ovo sam baš sve htjela napisat u komentarima, ali vidim da će biti poduže...

@Crapper - nije to, ali se bavim djecom u nekim drugim projektima, ima me svagdje, valjda ću prestat više dodavat nove stvari :-) Ovo je vezano uz projekt za mlade, bum vam pisala jedan dan kad mi se bude dalo :-)
@BlogistiKa :-) Hvala ti što brineš za mene :-) nisi puno fulala, imam ja jednog takvog, jednog koji je ostavio ranu, i na kojeg se uvijek vraćam, a ovaj o kojem sam jučer pisala bio je samo nedavni pokušaj da se zainteresiram za nekog drugog, i da nije bilo tog slučaja da je u isto vrijeme pronašao curu, možda bi se zakačila za njega baš na ovaj način kako ti misliš, ili se barem potrudila da me izvuče iz tog mog stanja....sad sam zakomplicirala, ali eto...


Naime...
Prošle sam godine imala jednog "prijetelja" s kojim sam službeno neizrečeno imala dublju vezu... vezu koja nije možda bila moguća jer se zbog udaljenosti nismo baš viđali i tak... vezu koja je meni značila nešto, njemu očito ništa, i vezu koja je meni u moje 23 godine bila prvo takvo nešto dublje i duže, prvo ono zbilja bitno.


I palo je u vodu...o tome kako i zašto i kako sam se osjećala zbog toga, nebih sada pisala, osim toga on je jedan od razloga zbog čega sam počela pisat ovaj blog...i ostala tu...ajde to je bar još jedna stvar zbog koje mu hvala.


Dugo je boljelo, onda sam dugo živjela u uvjerenju da mi nije stalo i da mi je bolje da sam sama...i dugo nisam primala signale od drugih... nisam živjela emocije...nisam željela opet biti povrijeđena...


A onda se pojavio ovaj drugi, sasvim slučajan dečko, zgodan, dobar, pristupačan, možda malo više zainteresiran... i nije bilo bitno to što je on mene primjetio, nego što sam ja njega...primjetila kao potencijalnog budućeg... bez obzira što me u startu odbila masa stvari kod njega...tražila sam izlaz van, pojas za spašavanje... i nisam ga dobila...baš u to vrijeme on je sebi našao curu...


A ja... ja sam napokon odahnula...sada, neki dan, kada sam vidjela da je sretan, jer sam skužila da u biti nisam niti željela biti s njim, niti želim i sada, jednostavno sam se opustila i skužila da on nije taj pojas za spašavanje... nije onaj pojas koji na sebi ima ispisano moje ime...


To mi je barem drago da znam, da ima još drugih pojaseva, a kako je to inače u životu... kada tražiš nešto (npr. dokument) nemožeš to naći, a kada ga ne trebaš stalno ti se mota pod prstima...


Sada, samo eto nadam se da ću se sjetiti kamo sam spremila sebe, na koje to mjesto da se ne izgubim, jer sad kad se trebam natrag, nemogu se pronaći...


Ne osjećam se loše, dapače, samo se osjećam malo bla... jer sam bez nekog ljubavnog kompasa, nemam o kome misliti, nemam o kome maštati, nemem niti potrebu to činiti, samo me ponekad pukne da bih htjela da me netko zagrli kada sam pod stresom da se isplačem...


A ništa, kad tad neću imati potrebu za suzama, a kad do toga dođe, pronaći ću i taj pojas, a pronaći ću i sebe... kad se budem najmanje trebala :-)

- 22:31 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

A sad jedan privat

Ah da, mislila sam samo staviti na ovoj obavjesti za udrugu ali nisam izdržala :-)

Gledala sam ga preko stola, tako je bio sladak, pomalo zamišljen, pomalo dalek, pomalo ozbiljan, a opet prisutan i opušten.
Stalno se smiješio... o Bože kako je sretan :-)
I ja sam sretna zbog toga... i ja sam sretna jer vidim da sjaji, jer onda opušteno daje pažnju drugima, bez presinga, bez one molbe "Hoće li mene netko primjetiti".


I razgovarali smo, jest o nekim poslovnim stvarima, ali barem imamo neki kontakt, možda s onog nekog "poluposlovnog" postane i prijateljski, barem na površini zagrebano.


I ja sam opuštena, ne volim ga više onako kako sam ga željela voljeti, kako sam željela da on mene voli...jednostavno nema presinga...drugačiji smo ljudi i što to više kužim, to ga više prihvaćam, to ga više poznajem...želim upoznati...kao osobu...


Neki dan sam pričala frendici da neznam što da želim, dali da mu je cura lijepa ili da je ružna, dali da mu je cura dobra ili da je vještica, dali da je pametna ili da je glupa...ili koju kombinaciju toga svega...
I nisam znala dali da ga volim, ili da ga ne, dali da ga želim, ili pak ni to...nisam znala dali da patim ili da se veselim, dali da budem žrtva ili da slavim pobjedu s njim...


A danas, danas to znam...


Sretna sam...jer i on je sretan...sretna sam jer nemoram biti zaljubljena u njega više...kao da mi je na neki način dao odriješene ruke...
Ne moram u njemu više tražiti još i još dobrih stvari kako bih ga voljela, još i još koji mig kako bih voljela sebe...jer nikada u tome nisam bila iskrena...samo je bio tu, kao neka fiktivnua osoba za moju sreću...


I reko, ima pravo biti sretan, ajde bar je došao red i na njega, zaslužio je...
A onda si u jednu ruku mislim, sigurno je i ona... i nadam se da će mi se svidjeti, da će biti lijepa i dobra i pametna. Da će pristajati jedno uz drugo...jer ovo mu stanje, baš dobro stoji, a ja se nadam da će potrajati.


Danas je bio sladak, i ja sam baš sretna zbog njega.

- 00:02 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 29.01.2006., (nedjelja)


Iz jedne se ideje rodila organizacija

Danas je nastala jedna Udruga :-)


Imali smo divnu konstituirajuću skupštinu, punu efikasnih rasprava, prijedloga, uzbudljiva glasanja i izbore, i na kraju bacanje novčića za izbor kandidata.... i hrpu divnih, snalažljivih ljudi na svim pozicijama i tjelima Udruge...


Sada samo preostaje da se primimo posla, registriramo to kod gradskog ureda i napokon postanemo legitimna pravna osoba :-)


Manje više ništa se tu neće promjeniti oko projekta s kojim se ta hrpa mladih bavi već nekoliko godina, ništa se tu neće promjeniti s idejom da se zajedništvo, kultura i humanitarno-dobrotvorni angažman treba što više promicati među mladima, a i među obiteljima...


Za sada toliko, neću vam odati tajnu kako se Udruga zove, sve dok to javno ne obznane naši odabrani predstavnici... ali ću vas već za par dana pozvati na jedan pravi javni tulum u jednom poznatom zagrebačkom klubu, gdje ćemo proslaviti ovaj naš korak naprijed.


Nadam se da će nas ljudi podržati, a mi da ćemo kao i do sada, i dalje krenuti s još boljim idejama, osmjesima i zajedništvom.

Pusam :-)


- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 28.01.2006., (subota)


Nabijem te je plastičnom bocom

Dosadno mi je...
Zato kaj sam popila 2 kave prilično nedavno i sad nemrem ić spavat...a bila sam fakat sretna što me kave nikad ne održavaju na životu, kao druge ljude, nikad nisam imala nesanice zbog kave, bila sam si spešal, jer ja možem ić spavat kad god hoću...i sad ovo, nisam više spešal...


A bila sam danas i u novom Getrou, kupovala sam nakaj za nešta kaj imam sutra u neko vrijeme...i lijep je Getro, ali nije lijepo to kaj su mi naplatili 10kn ekstra zato kaj sam kupila plastične boce...nabijem ti ja plastičnu bocu...


A sad ima još radim i reklamu...


Šetala sam se po blogovima i vidla da me neko nominiral za najbolji dizajn...nisam uganjala tko, pa ću ovom prilikom... HVALA na nominaciji :-)


Kakvo je to pitanje, naravno da sam glasala za sebe :-)


Žešća mi je konkurencija samo D.S.O. koja mi je iovak našla ovaj dizajn, pa sve ostaje u obitelji :-)


Mislim da je moje spominanje dovoljno da odete OVDJE i kliknete jednom za mene :-)


Sad idem lupat glavom u zid, jer fakat je za to vrijeme, možda zaspem, svi se zabavljaju negdje vani, a ja doma trunem...
A i da me hoće izvuć sad van, nebi se dala, šta sam ja pingvin?





- 23:53 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

Želim više...

Napisat ću ti pjesmu,
o tome kako su mi oči suzne,
kada sama hodam gradom,
zabundana u lažni osmjeh,
zaogrnuta svojim jadom.

Napisat ću ti jednu pjesmu,
bit će siva poput jutra,
ili kao sjena mutna.

Napisat ću ti pjesmu tihu,
biti neće u njoj rime,
ko koraci što bez ritma,
vrište o baš, tvoje ime.

Napisat ću ti pjesmu,
ko što život piše dane,
hladne tramvaje i poglede,
davne igre razigrane...

Napisat ću ti pjesmu,
jer te zamišljam uz svoje rame,
kao nekad kao onda,
na ulasku u nove dane.

Napisat ću ti pjesmu,
jer i svi prije tebe,
dobili su kroz pjesmu,
zadnji ispraćaj od mene.



Nekad sam pisala pjesme, nekad kad sam zbilja bila u jeku zaljubljenosti. Neke su bile onako naivne, vesele i s glupom rimom, dok iz nekih je zbilja ljubav rasla...a sada već dugo ne pišem ništa, ništa svoje, a fali mi. Pa eto danas na silu neka glupost.


Razmišljala sam ovih dana o njemu, onom mojem do sad prvom i jedinom nečem....i došla sam do zaključka...onog do kojeg uvijek dođem...da se zato što mi nedostaje podrška uvijek vraćam na ono našto zadnje aktualno, zadnje što je možda "vrijedilo" nešto.


Otupila sam.
Stvarno sam otupila.
Otupila sam na emocije, na privatan život.
Jedino što radim u zadnje vrijeme je posao, i opet pristajem na neke angažmane, na neke kao "pomoći" na neke brije....joj usosit ću se opet...i sad za zbilja, jer sam preuzela ozbiljne obaveze.
Zašto?
Zato dane razmišljam kako mi je život prazan, kako mi je život u biti jadan...
Nisam nikad brijala na karijeru, ali ipak htjela bih imati što više iskustva, htjela bih rasti u profesionalnom smislu...ali nisam mislila da će bit tako...nije mi teško, ničeg se ne želim odreći, ali ima osjećaj da će mi se opet dogoditi to da ću zanemariti sebe i svoj život.
Kažem sebe i svoj život kao da živim tuđi. Ma nije tako,nego mislim na ono unutra, ono emocionalno.
Fali mi netko ko će me podržavati u mojim angažmanima, neko ko će me tjerati da uzađem s posla u kino, da odaberem izlazak, a ne rad petkom do 22. Jest da me veseli to, biti značajna, biti korisna, ali ipak, želim nekog ko će reći, dosta je, nemoraš to raditi kad imaš mene.


Želim nekoga ko će reći:
evo rame pa se isplači,
evo ruka pa se pridrži,
evo prsa pa se nasloni,
evo krilo pa se odmori....
Evo vic da te nasmije,
i zagrljaj da te zagrije,
poljubac da te u život vrati,
i osmjeh da te kroz njega prati.


Tražim li puno?
Ili je i to preambiciozno od mene?


- 00:29 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 25.01.2006., (srijeda)


Trebam te

Trebam te.... toliko te trebam da boli, ponekad ni sama neznam što me na to tjera, jer mrzim te iz dubine duše što si se pokazao takvim kakav jesi, zašto ti je to trebalo, zar gluma nije mogla trajati još koji dan? Davati mi nadu i dalje?
Trebam te jer jedini si dao bar malo od mojih očekivanja... trebam te...
Svi se smiju a samo ja plačem, nemogu se na silu smijati više, nemogu...više, nikad ne...
I vraćaju mi se sjaćanja na one dane...kad sam bila Netko...kad sam imala Nesto...kad sam bila Tvoja, bar na sekundu tvoga vremena...
Oprosti što opet vraćam se na tebe, jer ja sebi nikad neću oprostiti... što te trebam



- 15:00 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 22.01.2006., (nedjelja)


Na dohvat ruke

Sve ono što smo rekli,
dugo gradili da traje,
u vodu palo je...
I sve što smo mukom stekli,
sad tvoju ljubav daje,
za mene malo je...


I to što sada prazna postajem polako
dovoljna je kazna,
i treba mi tako...
Kad pomislim da mogu sama,
bez pola muke,
uvijek shvatim na kraju,
da je sve što trebam bilo baš tu,
na dohvat ruke...


I da mi ruku pružiš,
podnjela bi svašta,
bar toliko me znaš...
Al nikad nisi bio,
onaj koji prašta
prevaru i laž...


I to što sada prazna postajem polako
dovoljna je kazna,
i treba mi tako...
Kad pomislim da mogu sama,
bez pola muke,
uvijek shvatim na kraju,
da je sve što trebam bilo baš tu,
na dohvat ruke...


Kad pomislim da mogu sama,
bez pola muke,
uvijek shvatim na kraju,
da je sve što trebam bilo baš tu,
na dohvat ruke...


i treba mi tako...

Vlatka Pokos


******Update******
Evo pa si poslušajte :-)

Na dohvat ruke

- 00:58 - Komentari (13) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 21.01.2006., (subota)


Ma brijem po patetici

Piše mi se,
piše mi se o tome koliko bih željela voljeti, o tome koliko bih željela šetati i s nekim se držati za ruku, koliko bih željela ići u kino, kazalište, upijati nebo i prolaznike, ogovarati naperlituše, trčati za tramvajem, zajedno.


Piše mi se koliko bih željela spavati, danima, koliko bih se željela isključiti misli, i odmoriti se.
Isključiti mobitel i zatvoriti se u sobu, da me nitko ne vidi, da mi nitko ne budi ni hranu ni piće...samo da sanjam...


Piše mi se, o željenim noćima, o suzama koje nikad nisu muške oči plakale, za mene, za menom, pred menom. O emocijama o kojima mi drugi pričaju, o pogledima koje mi drugi opisuju...pisala bih o emocijama...


Pisala bih o tome zašto kasnim svuda, i zašto imam osjećaj da me ljudi ne vole zbog toga...


Pisala bih o tome da se super osjećam i da se manje više sviđam sam sebi, ali i o tome, da me ponekad muče moji kompleksi...I da ponekad pričam previše, i pričam nezanimljive gluposti...


Ma piše mi se,
o tome kako volim otkrivati nove stvari, o tome kako bih jednog dana voljela biti faca, uspješna u svom poslu, a ne mu pristupati kako ponekad pristupam...
I piše mi se o tome što nisam bila na faxu sto godina, što nisam ništa učila...i što se dajem na krive strane...


Piše mi se o tome da sam sretna s svojim životom, sve nekako na bolje nosi, samo me ipak još malo zaboli... kada spomene se ljubav u cijeloj priči...ja nisam ovdje da o ljubavi pišem, nikad nisam znala na što ona liči...


p.s. vidjeh vaše komentare na prošlom postu...nisam u bedu, nisam, ne bediram se, znala bih da je to...koliko sam se puta u tom našla...čak se nekad čudno osjećam jer sam zadovoljna sa svime...patetike ni blizu, ali što ću kad me ljubav nekad sjeti da bi mogla biti blize :-)

- 01:28 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 20.01.2006., (petak)


Svršeno je...kaže zec i siđe s ježa...

Svima vama, poznatima i nepoznatima, svima koji me tajno čitaju a ne ostavljaju komentara, svim prijateljima, mojim forumašima, mojim kolegicama i ostalom puku....


ON JE ZAUZET :-(


Idemo dalje, tražim novi fokus zanimanja, novu fiksaciju...ako imate kaj na raspolaganju, ponude primam...samo molim, pročitat prijašnji post i one centimetre kaj u njemu pišu...druge uvijete nemam :-)



- 01:14 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 18.01.2006., (srijeda)


Koliko ljubavi stane u Metar 81

Da se osvrnem na prošli post.


Ma nemojte me krivo shvatiti ja sam sada prilično sretna što se srozao, kao što rekoh, da je ostao na toj "nadnaravnoj" visini nebih nikada napravila neki veći korak prema njemu...a sada, kad sam vidjela da je normalan i običan i da sasvim čovjek, sad ću mu tek bez problema prići, ipak ima tu stvari oko kojih se da potruditi...a na to da mozda i ispadne kreten, za to ću se brinuti kasnije :-)


E moram vam ispričati nešto... naime možda ste primjetili da stalno govorim da sam visoka...da visoka sam 181 cm...i nemam toliko kompleks zbog toga, nego sam sva velika i bla pa me ljudi raznorazno doživljavaju.... mislim to je jedina stvar u kojoj zbilja nisam prosječna (toliko o mom strahu od prosječnosti)...nego... jučer sam na kavi upoznala jednu curu koja je visoka 188 cm, i nisam mogla vjerovat, morala sam prokomentirati da hvala Bogu jedna napokon viša od mene...ajme viša taman toliko koliko sam ja viša od prosjeka svojih frendica.


Jest da imam jednu Romi, koja ja iste visine kao ja, i jednu Galu koja je isto tu negdje, mada su one mršavije pa izgledaju više, ali ovo... ovo još nisam doživjela...i sada znam kako je to biti niži od nekog... super :-)


Eto sretna sam, sad i ja mogu imati kompleks niskog rasta hehe :-) i biti zahvalna na ovome što imam...


Pusam vas,
pilići moji :-)

- 23:14 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 16.01.2006., (ponedjeljak)


Srozao se, hehe

Čula sam o njemu razne stvari. Neke dobre neke porazne. Doduše iz usta jednog prijatelja kojem je život u skalama crnog.


Pao mi je u očima.


Al na razinu onog normalnog, na razinu onog ljudskog, onog gdje je trebao biti već od početka, razinu čovjeka s vrlinama i manama.


Pao je...ali na nivo dostupnog, na nivo na kojem ću mu prići...na moj nivo, na onaj ljudski.


Jer svjesna sam toga da sam se zanesla, u onim brijama kakav je on, i uzdigla sam ga na neku višu razinu, nadnaravnu gotovo, i kako da mu i onda budem u vidokrugu, ma koliko visoka bila...
Uvijek imam neke brije kako bih željela da mi život izgleda, što bih željela raditi, kako bih željela izgledati, kakvog bi muža željela imati, ma brijem,a li žena sam, šta ću...i onda, svaki koji dođe, mora imati osobine, te osobine željenog, mada ni neznam koje su, ali eto, svima ih propisujem, o onda se doslovno userem od straha... ne shvaćajući da je samo čovjek, da je samona mom nivou, na ljudskom....
Sad pišući shvatih, ja imam samo svoj nivo, i onaj viši, nikad nisam ljude smatrala manjima od sebe (osim po visini), i jako mi je interesantno to da si lako navlačim komplekse manje vrijednosti a da nikada nisam imala onaj da možda u nečemu vrijedim više od nekog drugog, stavljajući prepotenciju na stranu.
I onda se nije teštko sakriti u mišju rupu, kada imaš filing da si samo jedan mali beskorisni miš.


I da se vratim na temu, pao mi je u očima, kao što do sada nitko nije pao, i hvala ti prijatelju na tome što si mi ga pomogao srušiti, sada, sada kad još nešto vrijedi napraviti po tom planu.

- 15:52 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 15.01.2006., (nedjelja)


Bila vani, plesala i pila, a i smrzla se ko guzica

Samobor. Skup put do tamo i natrag...ko da ideš u tunguziju. Centralni park krcat ljudima, to još nisam nigdje u Zagrebu vidjela, jedna od pozitivnijih stvari isto kao i super birc u afro stilu, muzika koja se nemože baš više čuti u bircevima, ona prava rock-motoristicka, imam filing da su mali gradovi upravo, alternativniji od drugih, super... ali ipak opći dojam nemože biti veći 3...


ZAŠTO?


Grad bez visokih tipova.......bio mi je dosadno za oči :-)

- 12:51 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 14.01.2006., (subota)


Supernova

"Naš najdublji strah nije nepotpunost.
Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage.
Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama.
Pitamo se:
"Tko sam ja da sjajim?"
Stvarno, zašto ne biste sjali?
Vi ste Božje dijete.
Vaša lažna skromnost ne služi svijetu.
Nema ničeg prosvijetljenog u potiskivanju sebe
da biste prikrili tuđu nesigurnost.
Rođeni ste da iskažete slavu
Boga koji je u vama.
On nije u nekima, on je u svima.
Pustimo li da naša vlastita svjetlost blista,
podsvjesno omogućujemo drugima da svijetle.
Oslobađajući se svog najdubljeg straha,
pomažemo oslobađanju drugih."

Nastupni govor Nelsona Mandele (1994.god.)


Jako mi se ovo svidjelo, i posjetilo me na razgovor ugodni koji sam sinoć s frendicom vodila u tramvaju vraćajući se s jednog sastanka.


Naime, bio je tamo i onaj, onaj zgodni, onaj dečko koji mi se sada mota po glavi....i jest malo sam ga ignorirala, ali ipak manje od očekivanog. A tako je bio sladak....


No da se vratimo na razgovor...


Ja sam ta koja se povlačim, koja se povlačim pred drugim djevojkama, ostavljajući otvoren put prema odabranicima svoga srca... mičem se...


I moja mi je Lani u prenesenom značenju rekla da će me natuči ako se i sada povučem...jer sada, sada sam se skoro povukla pred njom, mada ona nije niti željela krenuti putem k njemu...


A zašto se ja povlačim? Neznam? Ali već dugo to radim...skrivam se... to objašnjavam time što imam kompleks da nikome nebih smjela pokazati da mi se sviđa, jer tko sam ja da bih bila dostojna da mi se itko sviđa, jer tko sam ja da bih bila dostojna da se sviđam nekome. I uvijek se bojim da ću biti ismijana jer sam se uopće usudila pomisliti da bih se nekome mogla sviđati...sviđati kao žena...jer ono kao osoba...imam mnogo prijatelja i poznanika kojima sam ok...


I to što piše u ovim Mandelinim riječima...TKO SAM JA DA SJAJIM?


Bojim se sjajiti, bojim se sjajiti na svakom nivou svoga života. Na nivou uspješnosti u poslu, na nivou uspješnosti na faxu, na nivou općenite uspješnosti, a pogotovo na nivou ljubavi.


Kako se ja usuđujem sjajiti kao zvijezda na nečijem tuđem nebu?


I sada, znam, kao što mi je i Lana rekla, izmišljam gluposti samo da bih se mogla povući...nabrajam na prste neke stvari koje mi ni samoj, nisu bitne u životu, niti njegovo ime, niti njegovo podrijetlo, niti to koliko godina ima, niti to što je po zanimanju, a pogotovo koju muziku sluša. To su sve bedastoće...a ja bi ih sve najrađe prebrojala na prste i stavljala kao ogroman minus, samo da se mogu povući...povući jer se bojim, ugasnuti kao Supernova.
I baš se povući jer on, on je divna osoba, čovjek, zrači nečim posebnim, nečim...a još je i zgodan...a ja bi najrađe da nisam ovdje, da ne postojim, jer opet se evo bojim...neće od toga biti ništa.


I rekla mi je još ovo...samo očekuj negativno i negativno ćeš dobiti. Samo očekuj odbijanje i odbijanje ćeš dobiti.


A ja fakat želim, fakat očekujem, da on, on napokon bude taj koji će mi doputiti da sjajim, da sjajim kraj njega, barem s pola njegova sjaja...


I znam da s pozicije povlačenja i ja imam pravo očekivati da će se netko drugi povuči...jer bilo je onih kojima sam se ja makla s puta, a pogotovo prije par mjeseci, bio je netko kome sam se ja makla s puta, prijateljica kojoj sam se lagano izmakla samo zato što je zgodnija, samo zato što je hrabrija, a ja...ja bila sam zaljubljena, a ja ja sam joj rekla, da on je bio moj...i onda, ništa se nije dobro izrodilo iz toga, niti sam ja bila sretna, a bome ni ona, i cak sam bila tajno sretna zbog toga...zbog tuđe nesreće...
Ma ja sam budala, jedna glupa budala, i ko me vidi i ko me zna, nikada nebi pomislio da sam toliko slaba, da sam toliko jadna da to radim...jer to nije znak dobrog dogoja, jer to nije znak niti dobrote, to je znak naj običnije slabosti...


I sve dok ne dosegnem tu razinu da pređem preko toga, da nadiđem tu bedastoću, nisam zaslužila niti da sjajim, niti da nađem ljubav... nisam zaslužila...


Jer slažem se sa s time da se skrivam, radim fasade, da kada se povlačim lažem, ne govorim istinu ljudima...i nisam prava ja...


A tako bih željela sjati, biti ona prava ja, jer tu sam, tu negdje blizu površine, sve bliže i bliže...


Mislite li da bih došla do zraka ako bih probala ovaj put, bar ovaj put ostati na pravom putu, ne povlačiti se pred drugima?

- 00:14 - Komentari (1) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 11.01.2006., (srijeda)


Baš kao Chi

Bla.


Dobar pocetak posta, zar ne?


Imala sam potrebu nešto sada napisati, ali me riječi baš i ne slušaju, nikako da izlaze, zato, sad ću malo srati, jer kako to inače biva, u pol mog fantaziranja naidju mi ideje...naide ono sto ima potrebu biti izrečeno i izventilirano.


Tako sam i maloprije skužila da kada želiš imati neku super ideju, sjediš i šaraš papir, obično ti ne dolaze, a kada se zalaufaš u neki idejni posao, neku praksu, neko najobičnije mozganje, onda se i velike stvari rađaju... i zato baš, sada ću malo zastati, uzet ću šarapapir i napisati kaj mi je palo na pamet oko akcije za predstojeći nam Uskrs....sad će ljudi reći...o majko mila, ona već o Uskrsu razmišlja...a li što ćeš kad se borim s time da definitivno negdje u meni ima nekih talenata, samo im treba pokazati put do površine...


Tako sam vam sada prilično uvjerena da mi ide rad nakita, odnosno naušnica, imam strast za naušnicama...i tako sam ja odlučila investirati u svoju budućnost i kupila perlica i kolutove na koje se samo nanižu perlice i tak se ja sad pravim umjetničkom dušom...i većinom mi se uopće ne sviđa ono što napravim, ajde, ajde, sviđa mi se ali se pravim skromna...jer tako mi je to sve bezveze i jednostavno, kako bi bilo tko mogao napraviti u 5 minuta kao i ja, i nije to ništa posebno, i nije to ništa drugačije, i nije to ništa...bla...baš je sve prosječno baš kao i sama ja...


Tek se sad recimo mirim s tim da sam prosječna, uvijek me nešto tjeralo da probam biti drugačija, posebnija, da pjevam kao anđeo, da plešem kao balerina, da plivam kao riba, da slikam kao Rembrant, da sviram kao Mark Knopffler.


Ali sada, sada mi je čist ok, što pjevam kao Chi, da plešem kao Chi, da dišem kao Chi, da radim naušnice baš kao Chi, da mislim kao Chi, da eto...jesam Chi...
I baš kao što moj nadimak ljudi na drugačije načine izgovaraju, ja se na drugačije načine doimam ljudima, i na drugačije načine sam prosječna, i na drugačije sam načina ja...


I baš mi se s ove pozicije gledanja, sviđa ova ja...a vi kad poludim...samo me uputite da sam jednom prilikom to rekla :-)

- 19:58 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 09.01.2006., (ponedjeljak)


UM je kao padobran, radi mnogo bolje kada je OTVOREN

Imam još bar sat vremena biti na poslu, iz jednostavnog razloga, ima se kaj za raditi i više od jednog sata, to kaj se ima za raditi, ostavljam za sutra hehe...


Zato se nadam da ovo moje nebu trajalo duže od tog vremena... ali ostadoh dužna, i vama i sebi, neke doživljaje iskustva i slično... počevši od nove godine...ali neću duljuti, jer trajalo bi u vječnost, a svi oni iole zainteresirani prestali bi čitati ovdje, ali neeeeeeeeeeeee....molim vas nastavite i dalje :-) jer dalje, dalje, dalje ću vas samo ubiti u pojam od dosade hehe:-)


Novu nam godinu, ovu koja upravo traje, dočekala sam na jedan drugačiji način od uobičajenog...u jednoj zajednici koja se zove Centar za bolji svijet...na Zavrtnici, a dočekala sam ju na misi...e jes, baš na jednoj pravoj misi... totalno drugačije od drugog, oko nas je tutnjalo od vatrometa i pucanja, a ja sam u svojoj glavi, zahvaljivala Bogu što mi je godina na prolasku bila takoooo dobra, da nemogu tražiti više....samo da slijedeća bude bar toliko dobra, ako nemože biti bolja :-)
Propovjed je bila baš onako za mlade, zanimljiva i poticajna, mislim da sam u tom trenutku mogla spasiti jednu afričku državu od gladi :-)
Poslije mise, uslijedio je tulum, i po mom mišljenju jako dobar tulum, što mnogi sigurno neće pojerovati, jer zašto bi nešto s prizvukom katoličkog iole bilo normalno i super...a bilo je...


A onda su zaredali ostali dani, susreti s ljudima koje srećemo obično oko ovakvih datuma, jer inače za to nema vremena, ma ko bi o tome mislio onda, nekog recimo 24.3. kad nam je glava puna svakojakvih svakodnevnih brija. Ponekad mi bude žao, ne ponekad, nego mi često bude žao što se mirim s tim da za te određene ljude imam vremena samo sada i nikad više, ali shvaćam da je to uzajaman osjećaj, i da to tako obično bude...ali ajde, barem se ovako dobro raspoloženi svaki put jedni drugima razveselimo, i ne stignemo tu "vezu" upropastiti svakodnevnim glupostima...tko zna dali bih voljela te ljude u njihovom svjetlu svakodenvnih stresova i frustracija... Ovako je zbilja super, srce ti je puno jer njihovo je srce puno, a za sve ostalo, ma...


E onda, ono što već dugo nisam doživjela, super tulum kod moje Lanice, rođendanski, dvodnevni, jer previše je ljudi bilo pozvano za taj njezin mali stan, ljudi koji možda i nebi zajedno tako dobro funkcionirali, jer su iz različitih društava, i bila bi gužva i bilo bi manje vremena posvetiti se svima, kao da je bio moj rođendan a ne njezin, volim te ljude, volim se družiti s njima, pjevati na karaoke, žderati finu hranu koju Lana spravi, a tek torta...i to dvije, za svaki dan po jednu :-)
Ali ipak, naporno čovjeku bude kada dva dana za redom tulumari do 5 ujutro, a pogotovo meni koja ispadoh iz štosa...majko mila...


Pa sam onda još neki dan bila u kinu, gledala sam Narniu...lav, vještica i ormar. Oduševila sam se, baš onako kako se sjećam da je bilo prije 10ak godina kada sam gledala seriju...mnog se stvari vraćaju, a onda sam u tom filmu, primjetila nešto što tamo nisam očekivala, nešto što se obično ne očekuje u suvremenim pričama i bajkama...iskrenu borbu doba i zla, onu neiskrivljenu, onu kršćansku, i onu žrtvu...i rečenicu...neću doslovno citirati jer neznam ali ide ovako nešto..."Žrtva iskenog nedužnog srca za izdajicu, poništava smrt"
I gdje da onda dalje tražim smisao života, kada sam ga našla u tom jednostavnom filmu, kada sam shvatila da noge stvari mogu biti jedostavnije samo da krenem od toga...samo da krenem sa žrtvom...


I mnogi ljudi to neće shvatiti, monogi će ljudi misliti, a tko se za mene žrtvuje, a ja neću dati onaj opće poznat odgovor da se netko već žrtvovao prije 2000 godina...nego ću reći... ja, ja ću se žrtvovati za tebe...pa makar to značilo da moram slušati Thompsona do kasno u noć, ili jesti patliđane, ja, ja ću se žrtvovati...


Uh, sad sam možda zagazila u neke druge sfere, u neke druge perspektive, ali to je to... isto kao što je to da sam zadovoljna postala kada sam u glavi proradila ovu rečenicu iz naslova ovoga teksta...


- 17:25 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 06.01.2006., (petak)


Zabušantica

Zabušavam, da zabušavam mili moji, blažen bio blagdan...čak nisam niti volontirat trebala hehe :-)


Svašta se novoga dogodilo, a opet ništa novoga, svakim danom neka nova brija, neka nova spika, imam filing da se pomalo stvari mijenjaju, barem izgleda tako... sad si ti mislite koje stvari, e pa neznam, sve stvari...bla...hehe


One svakodnevne sitnice, od "promjena" na poslu, do lijepog maila, da crteža koji sam dobila od jedne djevojčice...do nove desktop sličice.. i misli, ja ću jednom kad odrastem biti tamo...i ja ću jednom vidjeti Rio...


Sve je neka normala, sve je neka globala, bez velikih uspona i padova, bez velikih misli, riječi i djela, tako da ponekad neznam niti što pisati, niti što pričati...


Kako je to smiješno, kada si zadovoljan svojim životom, nemaš inspiracije za dubokoumne stvari, najveći hitovi se pišu kad si tužan...


Možda sam se samo prestala baviti tuđim problemima, a svojih nemam (bar sada), jer uvijek sam željela dosegnuti ovo, ovo stanje sada, kada ni najveći problem nije smatran problemom, kada ni najveći san nije smatran nedostižnim...bojim se sebe, bojim se onoga čeg se bojim da ću postati, bojim se ravnodušnosti, moje moguće ravnodušnosti...ma ne nije moguće...ne kod mene...


Jučer sam bila kod frendice na rođendanu, i danas idem opet, i super mi je bilo, divni ljudi, divno društvo i sve je za pet, i na kraju, negdje u gluho doba noći gledali smo jedan film..neka ljubavna komedijica, o Astonu Kučeru i onoj teti iz Jack i Jill...i o njihovoj neodlučnosti u ljubavi...pa reko, ako može na filmu, onda može i u mom životu, možda netko, neko meni drag, tamo negdje iz prošlosti moje, teleportacijom pređe u moju budućnost...jer na prošlost se nikada ne vraćam, ali postoji jedan tajni portal za prelaz...


To je eto tako, samo malo da spomenem ljubav...idemo dalje...


Čitala sam sada svoje postove od početka, joj kako mi se ti momenti čine davnima i dalekima, kao da nisu bili moji...ništa od toga, niti ljubavni problemi, niti posao, niti fax, ništa se sada ne čini tako strašno kao onda, niti jednog se osjećaja ne sjećam...super sam si i sad idem završiti ručak :-)


Pusam vas :-)






- 12:32 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 03.01.2006., (utorak)


Evo i mene malo

Pošto sam na poslu, i nemam vremena, evo nešto što mi je upravo palo na pamet...a da ostanem u stilu :-)



Pleši kao da te nikada nisu noge boljele,
Širi ruke, kao da nikada nisu voljele,


Trči kao da nikada nisi bila umorna,
Otvaraj prozore, kao da jutra nikad nisu sumorna,


Slušaj kao da nikada riječi nisu bile ružne,
Pjevaj, kao da note nisu nikad tužne,


Sanjaj, kao da nikad nisu bile more,
Krevelji se, da ti ljepše budu bore,


Smij se kao da nikad nisi suze brisala,
Slikaj kao onda kad si cvijeće risala,


Jer lijepo je da postojiš,
na ovom svijetu,
na blogu ovom,
kao da je tvoj prvi dan,
uvijek se nadaj nečem novom.


Lijepo je da postojiš,
i onda kada nebo plače,
i onda kad se smije milo,
sve bi stalo, sve bi nestalo,
kada tebe nebi bilo.


I zato smij se kao da nikada nisi plakala,
ustaj kao da nikada nisi padala,
pleši kao da nikada nisi posustala,
piši kad brišu se misli,
jer divno je što postojiš,
što jednostavno, ti si.




Lijepo je što postojiš


- 20:42 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun