Napisat ću ti pjesmu,
o tome kako su mi oči suzne,
kada sama hodam gradom,
zabundana u lažni osmjeh,
zaogrnuta svojim jadom.
Napisat ću ti jednu pjesmu,
bit će siva poput jutra,
ili kao sjena mutna.
Napisat ću ti pjesmu tihu,
biti neće u njoj rime,
ko koraci što bez ritma,
vrište o baš, tvoje ime.
Napisat ću ti pjesmu,
ko što život piše dane,
hladne tramvaje i poglede,
davne igre razigrane...
Napisat ću ti pjesmu,
jer te zamišljam uz svoje rame,
kao nekad kao onda,
na ulasku u nove dane.
Napisat ću ti pjesmu,
jer i svi prije tebe,
dobili su kroz pjesmu,
zadnji ispraćaj od mene.
Nekad sam pisala pjesme, nekad kad sam zbilja bila u jeku zaljubljenosti. Neke su bile onako naivne, vesele i s glupom rimom, dok iz nekih je zbilja ljubav rasla...a sada već dugo ne pišem ništa, ništa svoje, a fali mi. Pa eto danas na silu neka glupost.
Razmišljala sam ovih dana o njemu, onom mojem do sad prvom i jedinom nečem....i došla sam do zaključka...onog do kojeg uvijek dođem...da se zato što mi nedostaje podrška uvijek vraćam na ono našto zadnje aktualno, zadnje što je možda "vrijedilo" nešto.
Otupila sam.
Stvarno sam otupila.
Otupila sam na emocije, na privatan život.
Jedino što radim u zadnje vrijeme je posao, i opet pristajem na neke angažmane, na neke kao "pomoći" na neke brije....joj usosit ću se opet...i sad za zbilja, jer sam preuzela ozbiljne obaveze.
Zašto?
Zato dane razmišljam kako mi je život prazan, kako mi je život u biti jadan...
Nisam nikad brijala na karijeru, ali ipak htjela bih imati što više iskustva, htjela bih rasti u profesionalnom smislu...ali nisam mislila da će bit tako...nije mi teško, ničeg se ne želim odreći, ali ima osjećaj da će mi se opet dogoditi to da ću zanemariti sebe i svoj život.
Kažem sebe i svoj život kao da živim tuđi. Ma nije tako,nego mislim na ono unutra, ono emocionalno.
Fali mi netko ko će me podržavati u mojim angažmanima, neko ko će me tjerati da uzađem s posla u kino, da odaberem izlazak, a ne rad petkom do 22. Jest da me veseli to, biti značajna, biti korisna, ali ipak, želim nekog ko će reći, dosta je, nemoraš to raditi kad imaš mene.
Želim nekoga ko će reći:
evo rame pa se isplači,
evo ruka pa se pridrži,
evo prsa pa se nasloni,
evo krilo pa se odmori....
Evo vic da te nasmije,
i zagrljaj da te zagrije,
poljubac da te u život vrati,
i osmjeh da te kroz njega prati.
Tražim li puno?
Ili je i to preambiciozno od mene?
Post je objavljen 28.01.2006. u 00:29 sati.