Čula sam o njemu razne stvari. Neke dobre neke porazne. Doduše iz usta jednog prijatelja kojem je život u skalama crnog.
Pao mi je u očima.
Al na razinu onog normalnog, na razinu onog ljudskog, onog gdje je trebao biti već od početka, razinu čovjeka s vrlinama i manama.
Pao je...ali na nivo dostupnog, na nivo na kojem ću mu prići...na moj nivo, na onaj ljudski.
Jer svjesna sam toga da sam se zanesla, u onim brijama kakav je on, i uzdigla sam ga na neku višu razinu, nadnaravnu gotovo, i kako da mu i onda budem u vidokrugu, ma koliko visoka bila...
Uvijek imam neke brije kako bih željela da mi život izgleda, što bih željela raditi, kako bih željela izgledati, kakvog bi muža željela imati, ma brijem,a li žena sam, šta ću...i onda, svaki koji dođe, mora imati osobine, te osobine željenog, mada ni neznam koje su, ali eto, svima ih propisujem, o onda se doslovno userem od straha... ne shvaćajući da je samo čovjek, da je samona mom nivou, na ljudskom....
Sad pišući shvatih, ja imam samo svoj nivo, i onaj viši, nikad nisam ljude smatrala manjima od sebe (osim po visini), i jako mi je interesantno to da si lako navlačim komplekse manje vrijednosti a da nikada nisam imala onaj da možda u nečemu vrijedim više od nekog drugog, stavljajući prepotenciju na stranu.
I onda se nije teštko sakriti u mišju rupu, kada imaš filing da si samo jedan mali beskorisni miš.
I da se vratim na temu, pao mi je u očima, kao što do sada nitko nije pao, i hvala ti prijatelju na tome što si mi ga pomogao srušiti, sada, sada kad još nešto vrijedi napraviti po tom planu.
Post je objavljen 16.01.2006. u 15:52 sati.