Kunfuzna
|
Ovo sam baš sve htjela napisat u komentarima, ali vidim da će biti poduže... @Crapper - nije to, ali se bavim djecom u nekim drugim projektima, ima me svagdje, valjda ću prestat više dodavat nove stvari :-) Ovo je vezano uz projekt za mlade, bum vam pisala jedan dan kad mi se bude dalo :-) @BlogistiKa :-) Hvala ti što brineš za mene :-) nisi puno fulala, imam ja jednog takvog, jednog koji je ostavio ranu, i na kojeg se uvijek vraćam, a ovaj o kojem sam jučer pisala bio je samo nedavni pokušaj da se zainteresiram za nekog drugog, i da nije bilo tog slučaja da je u isto vrijeme pronašao curu, možda bi se zakačila za njega baš na ovaj način kako ti misliš, ili se barem potrudila da me izvuče iz tog mog stanja....sad sam zakomplicirala, ali eto... Naime... Prošle sam godine imala jednog "prijetelja" s kojim sam službeno neizrečeno imala dublju vezu... vezu koja nije možda bila moguća jer se zbog udaljenosti nismo baš viđali i tak... vezu koja je meni značila nešto, njemu očito ništa, i vezu koja je meni u moje 23 godine bila prvo takvo nešto dublje i duže, prvo ono zbilja bitno. I palo je u vodu...o tome kako i zašto i kako sam se osjećala zbog toga, nebih sada pisala, osim toga on je jedan od razloga zbog čega sam počela pisat ovaj blog...i ostala tu...ajde to je bar još jedna stvar zbog koje mu hvala. Dugo je boljelo, onda sam dugo živjela u uvjerenju da mi nije stalo i da mi je bolje da sam sama...i dugo nisam primala signale od drugih... nisam živjela emocije...nisam željela opet biti povrijeđena... A onda se pojavio ovaj drugi, sasvim slučajan dečko, zgodan, dobar, pristupačan, možda malo više zainteresiran... i nije bilo bitno to što je on mene primjetio, nego što sam ja njega...primjetila kao potencijalnog budućeg... bez obzira što me u startu odbila masa stvari kod njega...tražila sam izlaz van, pojas za spašavanje... i nisam ga dobila...baš u to vrijeme on je sebi našao curu... A ja... ja sam napokon odahnula...sada, neki dan, kada sam vidjela da je sretan, jer sam skužila da u biti nisam niti željela biti s njim, niti želim i sada, jednostavno sam se opustila i skužila da on nije taj pojas za spašavanje... nije onaj pojas koji na sebi ima ispisano moje ime... To mi je barem drago da znam, da ima još drugih pojaseva, a kako je to inače u životu... kada tražiš nešto (npr. dokument) nemožeš to naći, a kada ga ne trebaš stalno ti se mota pod prstima... Sada, samo eto nadam se da ću se sjetiti kamo sam spremila sebe, na koje to mjesto da se ne izgubim, jer sad kad se trebam natrag, nemogu se pronaći... Ne osjećam se loše, dapače, samo se osjećam malo bla... jer sam bez nekog ljubavnog kompasa, nemam o kome misliti, nemam o kome maštati, nemem niti potrebu to činiti, samo me ponekad pukne da bih htjela da me netko zagrli kada sam pod stresom da se isplačem... A ništa, kad tad neću imati potrebu za suzama, a kad do toga dođe, pronaći ću i taj pojas, a pronaći ću i sebe... kad se budem najmanje trebala :-) |
