Kunoichi

Opera La Boheme jedna je od najomiljenijih opera koja je svojom potresnom pričom i predivnom glazbom zaslužila epitet jedne od najizvođenijih naslova na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, a i svijeta uopće.
Kontroverzna ličnost Arnaud Bernard pokretač je ove opere koja je u petak, 18. prosinca 2009., premijerno prikazana u zagrebačkom narodnom kazalištu, pod ravnanjem dirigenta Josipa Šega.


La Boheme, IV čin

Povijest opere seže u 1848. godinu kada je francuski pjesnik i pripovjedač, Henri Murger, pretvorio kratke priče pod nazivom Le Vie Le Boheme u dramu odnosno prošireno izdanje knjige pod nazivm Scenes de la Vie de Boheme (Prizori iz boemskog života). Tema su siromašni francuski boemi – glumci, pjesnici, glazbenici, kurtizane itd…

Najslavnija adaptacija Henri Murgera jest ona Giacomo Puccinia, opera – La boheme.
La Boheme je ujedno i njegova jedina donekle autobiografska opera jer sadrži sjećenja na njegovo studentsko siromaštvo u Milanu.


Svršetak predstave i naklon

Radnja opere zbiva se u Parizu oko 1830. godine. Priča se vrti oko šestoro boema, slikara Marcella (Davor Radić) , pjesnika Rodolfa (Tomislav Mužek) , filozofa Collina (Luciano Batinić) i glazbenika Schaunarda (Alen Ruško), koji žive, ili bolje reći preživljavaju u siromaštvu, strepeći za egzistenciju. Uz njih su vezane i dvije djevojke – Mimi (Martina Zadro) i Musseta (Ivana Lazar). Životi tih ljudi prikazuju se u svijetu blizine svakodnevice, briga i veselih dokolica; brigama oko preživljavanja i ljubavnim problemima.
Iako govore za Puccinia da se ne bavi ni općim ni vječnim temama; teme poput ljubavi, boli i smrti koje prožimaju ovo djelo, strogo to niječu.
Opera završava tragično, Mimi dobiva tuberkulozu, te na kraju od nje i umire.

La Boheme je jedna od najtežnih predstava iz dirigentske i iz pjevačke pozicije, jako je zahtjevna, izjava je Josipa Šega, dirigenta ovosezonske zagrebačke premijere.

To se nažalost pokazalo i više nego točnim sudeći po kritikama. Svojim skromnim sposobnostima golog uočavanja i vrlo lucidne interpretacije usudit ću se vlastitim mislima osvrnuti podrobnije o samoj izvedbi predstave. Bez obzira, priznat ću i moju prosječnu (malo više, ipak) potkovanost opernim uratcima (zapravo mislim da u ovom slučaju mogu biti objektivnija u uspordebi sa ostatkom opernih pristaša, kulturnjaka, odnosno kulturne elite).

Orkestar je bio nesiguran. U određenim trenucima nadjačavao je soliste. Sve je to odigrano nekako šlampavo i nezgrapno, što se osjetilo u prijelazima odnosno kod preskakanja scena.
Režija Arnauda Bertranda bila je odviše samodopadna. Scenografijom se pokušalo dati nešto modernije, dinamičnije, drugačije..
Zbrojem; scenografija i efekti su graničili s neukusom kiča. Zahtijevnija scena sa poprilično rekvizita glumcima je često odvlačila pozornost i fokus sa najbitnijeg. Želja za efektnim je više pridonjela negativnom aspektu, a ono pozitivno bilo je prekratkog vijeka da bi ostalo upamćeno. Koncem IV čina, redatelj je scenografijom (padanje latica ruža sa "neba") toliko promašio željeno da je dojam bio jeftiniji od loših dimnih efekata sa početka osamdesetih.
No, nije sve bilo tako sivo ( ne, ne od dima).
Solisti, sa naglaskom na Mužeku i Zadro, vrlo su dobro izveli svoje uloge, oni su bili adut opere.

Kako je ova izvedba samo jedna u nizu interpretacija izvorne opere La Boheme veselimo se budućem susretu s njezinim opusom.

Opera dolazi i u drugim oblicima, tj. žanrovima. Od filma La boheme iz 1926. godine s Lilian Gish u glavnoj ulozi, La vie de boheme Akia Kaurismakija iz 1992., poznati mjuzikl Jonathana Larsona Rent iz 1996., te manje poznata opera Ruggeria Leoncavalla La boheme, iz 1897, ali i neki dijelovi filma Moulin Rougea Baza Luhrmanna.
Mjesto na kraju, namijenjeno je moćnoj ličnosti G. Puccinia i nekoliko detalja iz njegova osebujna života.
Rodio se 22. prosinca 1858. u gradiću Lucca. Jedna od njegovih najpoznatiji opera su Mannon Lescaute, Tosca, Djevojka sa Zapada, Maddame Butterfly, Turandot i Triptih.
Preminuo je 22. studenog 1924. u Bruxellesu od zloćudne bolesti.


Poveznice:
MetropolitanOpera La Boheme Synopsys
HNK.hr
ItalianOpera

U nedostatku love za benzin, premijera za nas smrtnike održana je 16. prosinca u movieplexovoj neprilagođenoj kino dvorani. Spomenuh benzin iz razloga što se nama najbliže vcx dvorane nalaze u Beču ili ti Grazu. No pričajmo malo o pozadini iza epa. To vam donosim budućem korigiranom tekstu. Ovo sada je kao i kod Camerona skica koja će prethoditi legendi.

Slijedi korigirana verzija...

-Ideju za ovaj film imao sam davno, ali je stajala u ladici sve ove godine, jer tehnologija nije bila na tom nivou. Konačno je došlo vrijeme da se ova priča napravi bez problema - rekao je Cameron, nakon završetka snimanja.

3D spektakl Jamesa Camerona priča je o bivšem marincu Jakeu Sullyu (Sam Worthington) prikovanom za invalidska kolica; koji dobiva avatar - novo tijelo u kojem može preživjeti boravak na dalekom planetu, Pandori. Budući je Pandorina atmosfera otrovna, stvoren je program Avatar kojim se ljudska svijest spaja na avatar, biološko tijelo kojim upravlja um spojenog i koje može preživjeti na smrtonosnom Pandorinom zraku.

Opasni planet je bogat rijetkim mineralom koji vladine korporacije trebaju kako bi rješile krizu na Zemlji.
Njegova je misija infiltrirati se među Na'vije (domorođački narod planeta Pandore) koji su postali glavna prepreka vađenju dragocjene rude. No, stvari krenu drugim smjerom kada lijepa Na'vijka, Neytiri (Zoe Saldana), spasi Jakeu život. Jakea prihvati njen klan i on, prolazeći kroz mnoga iskušenja i avanture, polako upoznaje njihov način života. Kako se odnos Jakea i Neytiri produbljuje, on počinje uvažavati Na'vije te na kraju postaje dio njih. No, uskoro će biti stavljen na najveću kušnju i povesti ih u epsku bitku u kojoj će se odlučivati sudbina čitavog svijeta...

U filmu se primjećuje tendencija ka kontra ustrojenju spram kapitalizma, militarizma i imperijalizma, u njihovu tipično američkom obliku. Radnja filma provlači teme i situacije koji su u tipičnoj opreci s navedenima. Ratna politika nasilja, tj. nepregovaranja s teroristima; eksploatacija teritorija bez obzira na žrtve, radi što efektivnije zarade, vs. izvorne vrijednosti starih naroda (u ovom slučaju Na'vi pandan su američkih indijanaca, usudih se...), duhovnosti, povezanosti s prirodom, zajedništva, jednakosti, tj. svih društvenih utopijskih odnosno idealističih ideja.
Na kraju, naravno, prevagne pravda, zasada, kao i u svakom holivudskom tipu blockbustera.

-Potencijalno uništenje ili spas ljudske vrste leže u našem odnosu prema tehnologiji, kaže Cameron, o tome kako je koristimo, načinu kako njome vladamo i kako ju uspjevamo spriječiti da ona ovlada nama.

No vratimo se tehnikalijama. U filmu ne nedostaje akcije i specijalnih efekata. Narod, planet, njegova flora i fauna, za čiji je predložak Cameronu služio biljni i životinjski svijet morskih dubina; je zadivljujuć. Tijek priče odvija se konzistetntno narativno bez ikakvih zamjetnih nedostataka u prijelazima scena tj. kadrova. Avatar je solidna SF ljubavna pričica koja zadovoljava, usudih se reći, ni više ni manje i prosječnog geeka, kao i prosječnu domaćicu. ..
Odnosno tipa željnog akcije i adrenalina kao i romantičnu dušu željnu ideala amor omnia vincit. Cameron je, naravno, mislio na sve; treba i pokriti taj silni novac (a i ušparat si za put na Mars).


Što se tiče 3D slijede razočaranja, možda je to bilo zbog neprilagođene dvorane zagrebačkog Movieplexa ili loše snimljenog filma, nikada nećemo saznati. Ukoliko ne otputujem u skoro vrijeme u londonski Electric Cinema gdje bih bila kadra u potpunosti doživjeti (ne)uspjeh 3D-a . Primam donacije za put, u svrhu što vjernijeg prikaza, naravno. Budući da se ne smatram kvalificiranom pisati o doživljaju koji sam iskusila u samo polovičnom obliku tu ću i stati.


Dvorana za projekcije, Movieplex, Kaptol Centar, Zagreb

Pošto film nije istina, nego laž, glumci se pretvaraju da su ljudi koji nisu, a situacije i okruženja su iluzorne; 3D je tu samo da silno pojača taj osjećaj istinitosti..mogli bismo reći da je u neku ruku to i uspjelo. Kao što i sam redatelj kaže, da 3D nisu predmeti i likovi koji lete prema publici, nego da je 3D način da gledate alternativnu stvarnost kroz prozor, odnosno pojačan osjećaj realizma.

-U ovom su filmu skupljena sva moja životna postignuća, to je najkompliciranija stvar snimljena u povijesti, izjavio je redatelj bez trunke skromnosti.

Poveznice:
IMDb Avatar
Avatar Official Movie Website
Youtube Avatar trailer

Zaželjeli ste se spektakla? Gledate u zgradu Muzeja suvremene umjetnosti kada ste u prolazu i zanima Vas kakva je iznutra i što nudi? I tome je došao kraj!

Ovaj petak, 11.12.2009., muzej je otvorio svoja vrata širem pučanstvu. Formalno otvorenje, za sve nas koji nismo imali privilegiju naći se u krugu izabranih s pozivnicama, trebalo je biti sutradan, u subotu 12. prosinca. No, slijedom anomalije natprosjećne koncentracije mase ljudi koja se okupila u predvorju, muzej je otvoren.



Stigavši u atrij MSU-a, uz impozantnu građevinu, jedino što sam mogla vidjeti bila je gužva. Gužva koja kao da je progutala sve društvene raznolikosti zagrebačke javnosti. Tu su se našli kulturnjaci, potom lažni ljubitelji umjetnosti u potrazi za kuhanim vinom, nekoliko canapea te pričom kako su baš oni posjetili muzej i prije njegova otvaranja za javnost. Našli su se tu i mladići koji su, u potrazi za zagrijavanjem uz svirku, preformans i pivo, zasjeli na klupice ispred muzeja. Javne ličnosti, novinari, obični građani te oni posebniji koji su svojim malenim kartonskim pozivnicama mahali ispred kustosa u želji da baš oni budu prvi koji će vidjeti dugo skrivene čari muzeja.

Dok sam konačno izašla iz vrtloga gužve, bila sam u stanju vidjeti performans Beat Busters Budala kod svemirskog tobogana koji se nalazi sa stražnje strane MSU-a. Nakon toga slijedila je još luđa vožnja uz live nastup benda Tobogan. Našao se tu i DJ Labosh, a gosti iznenađenja su doista iznenađenje kako za Vas, tako i za mene; Masssimo Savić, Matija Dedić i (ne)zamijenjivi Jinxi.



Uz onu, nama Zagrebčanima znanu- Dajte im kruha i igara! (op.ur.- zanimljivi su ti tajminzi veeliih događanja; Rujan fest; otvorenja "zatvorenih" prostora...; niču nekako uvijek kada u državnoj kuhinji u loncima počne kipiti- krize, izbori, čistke...). Bilo je to narodno veselje kolosalnih dimenzija kako i priliči otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti!

No, dosta ove sarkastičnosti. Otvorenje MSU-a je zaista veliki događaj koji odskače u mjerilu za ostalima ovakova tipa.
To je jedna sasvim druga sfera, ona umjetnička, koja je oduvijek bila stub društva. Ona ima tendenciju podizanja svijesti; zbog najtrajnijeg i najšokovitijeg elementa, odnosno sposobnosti da se na vrlo nježan način ušulja u društveno tijelo... to jest trenutnu sliku sadašnjeg vremena; gdje radi skicu za buduću; bolju.
Odlična je stvar što se kretalo od toga da ovaj projekt bude svima pristupačan; Kako besplatnim danima, povoljnim ulaznicama, tako i raznim oblicima animacije gdje će i mali čovjek, koji inače strijepi od ovakvih mjesta i događaja, koje često etiketiraju kao elitistička i snobistička; imati hrabrosti proviriti. Vrlo je bitna popularizacija umjetnosti širim masama, u što naravno ne ulazi gubljenje vrijednosti samih djela i radova, radi komercijalizacije.



Program otvorenja trajao je tri dana. 10. prosinca muzej su razgledali prvo novinari, 11. prosinac bio je posvećen gostima koji su imali pozivnice i taj dan se smatra službenim danom otvorenja, a od 12. prosinca MSU otvoren je za sve posjetitelje. Taj dan održala se akcija „Potpisujem sve što je plavo“. Svi posjetitelji koji su donijeli neki plavi predmet bili su nagrađeni simboličnim poklonom. Među nagrađenima bila sam i ja, kada sam se slijedeći dan vratila sa plavim tiskovim upaljačem te u zamjenu dobila tjednu kartu. Koliko doznajem, kustosi imaju velike planove s mnoštvom pristiglih predmeta plave boje.

U zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti danas se nalazi oko 12 tisuća djela suvremene umjetnosti, radova domaćih i stranih autora koji su nastali nakon 1950. godine. No, za razumjevanje moderne i suvremene umjetnosti, manji dio građe čine djela iz prve polovice 20. stoljeća.
Posjetioci mogu pogledati zbirke crteža, grafika, plakata, radova na papiru, eksperimentalnih filmova, fotografija te zbirke skulptura, medijske umjetnosti, slikarstva.
Zbirke sadrže djelia Josepha Beuysa, Christiana Boltanskog, Anette Messager, Nam June Paika, Victora Vasarelyja, Piera Dorazija, Otta Pienea, Jesusa Raphaela Sotoa, Almira Mavigniera. Zasluženo mjesto u stalnom postavu, uz poznate strance, dobili su Vjenceslav Richter, Miroslav Šutej i Aleksandar Srnec, Julije Knifer, Ivan Picelj, potom Edo Murtić, Dušan Džamonja, Tomislav Gotovac, Dalibora Martinis, Goran Trbuljak, Željko Jerman, Sanja Iveković, Kristina Leko, Željko Kipke te mnogo mlađi autori.

Muzej su zajednički financirali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a građen je prema viziji arhitekta Igora Franića

Dana 10. prosinca 1948. godine prilikom potpisivanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, po prvi puta u povijesti čovječanstva priznato je pravo svih ljudi na "život, slobodu i sigurnost... bez ikakvih razlika" i pri tome udaren kamen temeljac za Međunarodni dan ljudskih prava. Ovaj datum je prekretnica u suvremenoj povijesti kada su se nacije svijeta udružile kako bi jednom i zauvijek stale na kraj genocidu nastalom za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nesnošljivosti, diskriminacije, uznemiravanja i nasilje koje je postalo sveprisutna pojava na ulicama naših gradova u protekloj godini stvaraju otužnu sliku stvarnosti. Stvarnost koja je ništa više no izobličena slika ideala ljudske snošljivosti i tolerancije; naposlijetku, ideala koje 10. prosinac slavi.
U jeku otužne zbilje, Hrvatski helsinški odbor, u auli Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dodijelio je nagrade najistaknutijim borcima za ljudska prava protekle godine.


Ekipa

No što su ljudska prava? Zaboravljeni ideal pisan u trenutku pobjede slobodna svijeta nad diktaturom, opresijom i genocidom.. Jesu li ona tako apstraktna za čovjekovo samoljublje da su morala biti zapisana? Isto tako, nisu li oni tek poopćavajuća moralna norma lišena vrijednosnih sudova i sankcija…? Sramotno je što naša, gotovo šest tisuća godina stara civilizacija, mora dodjeljivati nagrade kako bi osvijetlila najbolje i najzaslužnije za stvari poput poštovanja ljudskog života, nenasilja, tolerancije i mira; stvari koje bi trebale biti tako prirodne suvremenu čovjeku. To su uglavnom misli koje su me obuzimale dok sam žurila u HNK, našavši se u gužvi Vodnikove ulice.
Tragična je istina da živimo u svijetu koji treba, barem simbolično i statusno, odlikovanjima, istaknuti najzaslužnije pojedince za promicanje temeljnih ljudskih prava.



Predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO) Ivan Zvonimir Čičak u svom je govoru na dodjeli rekao kako se u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana vide znatni pomaci u borbi protiv svih oblika kriminala, pogotovo korupcije. No kao najveći problem, Čičak je istaknuo, hrvatsko sudstvo. Smatra da je ono začahureno u svojoj nedodirljivosti i imunitetu bez kritičnosti unutar ceha. Naglasio je kako su i dalje u velikom porastu radni sporovi i prava iz radnog odnosa, pritužbe na djelovanje državnih tijela te socijalni problemi.
HHO-u se i dalje obraćaju građani "očajni, kako zbog sporosti administracije, tako i zbog potpunog ignoriranja njihovih problema."

Čičak je dao potporu novinarima u njihovu prosvjedu protiv cenzure u hrvatskom medijskom prostoru. Upozorio je na, kako smatra, sve prisutniju i agresivniju cenzuru u medijima te na sve prisutniji govor mržnje u brojnim člancima i komentarima.

Gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, novinar Novog lista Neven Šantić, nadbiskup Marin Srakić i posmrtno aktivist HHO-a Petar Mrkalj laureati su ovogodišnje dodjele nagrada HHO-a osobama posebno zaslužnim za promicanje i zaštitu ljudskih prava u RH.
Nagradom Miko Tripalo, gradonačelniku Vukovara, HHO pokušava još jednom naglasiti svoje suosjećanje sa svim žrtvama stradanja tijekom opsade Vukovara te pijetet prema poginulima.


Zatišje u auli HNK slijed ceremonije

Nakon dodjela nagrada, još malo se zadržavam u praznim hodnicima HNK-a, ostavljena svojim mislima. Odjednom do mene dopire glazba.., živahni taktovi privlače me.. Odakle dolaze?! Vođena znatiželjom, novinarskom deformacijom, poput kunoichi ninje ili ruske špije ušuljavam se u glavnu dvoranu. Prizor iz filmova... Strani redatelj iz mračnog kutka praznog sjedišta negoduje na lošem engleskom, a glumci poput marioneta, protivno svojoj volji, slijede naredbe. Svađe, nezadovoljstvo, animozitet, netrpeljivost.. Zaintrigirana željom, da ono što sam zadivljeno gledala u nastajanju, opet i iznova, scenu po scenu, vidim u punom sjaju; saznajem da se radi o operi La boheme Giacoma Puccinia. Vidimo se na premijeri Arnaud!


proba La Boheme





Poveznice:
Hrvatski helsinški odbor
Office of the High Commissioner for Human Rights
Universal Declaration for Human Rights. wiki

Sigurno ste čitali ili čuli o raznim demonima, duhovima ili čudnovatim spodobama koje žive u starim gradovima svijeta; kao u Pragu ili Parizu, ili Londonu, ali kladim se da nikad niste čitali o čudovištima koje nastanjuju naš glavni grad, grad Zagreb.

U jednoj staroj knjizi koju sam pronašala na tavanu (lažem, niti je knjiga stara, niti sam je ja pronašala na tavanu) pročitala sam o nekad aktivnim, a sad usnulim čuvarima Zagreba.
Dakle, Zagreb su nekoć nastanjivali Grifoni, demoni i ostala fantastična bića.
Svako od tih bića imalo je svoju ulicu, zgradu ili dio grada koje je nastanjivalo. Većina njih bila je varljive čudi i vrlo hirovitog raspoloženja. Više manje svi oni imali su sklonost u određenim prilikama i okolnostima reagirati i dobro i loše. Mogli su pomagati ljudima, ali mogli su se i vrlo okrutno osvećivati. No ipak, većina zagrebačkih beštija bila je neutralna i nije se previše pokazivala građanima (ali uvijek ima iznimaka).
Tu i tamo bi se znalo dogoditi da priupitaju nešto, nekog sasvim slučajnog prolaznika.
Tako se dogodilo da me je jedan mlađi lav pitao koliko je sati dok sam prolazila ispred galerije Starih majstora na Zrinjevcu.

Još i dan danas lavlje glave i kipovi krase stare zagrebačke zgrade i palače; pa ako se ikad izgubite, ne očajavajte, nego upitajte jednoga od njih za pravi put. Sigurna sam da će vam pomoći ( pomogli su i meni u više navrata ), jer su i oni usamljeni na svoj način.


Bitka minijatura stvorenja fantastičnih svijetova

Kada je J.R.R. Tolkien pisao prve stranice Hobita ili triologije o prstenovoj družini, mislite li da je mogao naslutiti da će njegove stranice udahnuti život čitavim svijetovima fantastičnih bića, vrlih stvorenja, čudovišta, i spodoba?
Naime, upravo u našem gradu, postoji mjesto gdje usnuli čuvari, beštije, spodobe, vilenjaci i fantastični, izgubljeni svijetovi tragaju za ljudima koji će ih oživjeti. Nazovimo to portalom, vratima u jedan sasvim drugačiji svijet.


Warhammer minijature

Mjesto je UMS Agram (interesantan akronim „UMS“ zvučnog karaktera, naime predstavlja udrugu minijaturista, maketara i igrača stolnih igarara)

Skupina entuzijasta i zaljubljenika u svijetove gdje pojavnost postaje zbilja, osnovala je udrugu 2003. godine. Njihova misao vodilja bila je stvoriti mjesto u užurbanom i tmurnom gradu gdje ljudi željni putovanja kroz vrijeme, spoznaje fantastičnih svijetova mogu naći svoj dom.
Štošta možete raditi u UMS Agramu. Na primjer, možete modelirati minijature, skupljati, bojati, stvarati vlastite vojske u Warhammer svijetu Games Workshopa te voditi epske bitke s (ne)prijateljima. Možete stvarati vlastite svijetove, zemlje, pišući ih pretvarati u djelo. Naposlijetku možete samo navratiti kao što sam ja to učinila i zaviriti u čaroban svijet daleko od svakodnevnih briga i problema stvarnosti.




Poveznice:
Games Workshop
UMS Agram
Warhammer Online

“Ali vi niste pravi cirkus! Pravi cirkus ima životinje! Cirkus bez životinja je kao avion bez krila”. Kritizirali su tradicionalisti kad se na australsku kopnu pojavio ženski cirkus. Žene se nisu dale smesti i odgovorile su: “Avion bez krila je raketa!”

Upravo su pripadnice australskog ženskog cirkuskog pokreta bile pionirke koje su branile ideju da i cirkus bez životinja, na zgražanje konzervativaca, može biti cirkus.
U Francuskoj se zatim počinju otvarati cirkuske škole, što je uslijedilo i u ostatku svijeta. Sve to ohrabrilo je emancipaciju žena u široj društvenoj zajednici.


Lina Jungergard

Ovogodišnje, peto izdanje Festivala novog cirkusa, održano je od 26. do 30. studenog. Tematski se opredijelilo za ženski cirkus i značaj žena u njegovom razvoju. Tim povodom imali smo priliku pogledati predstave autorica iz Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije, Njemačke i Hrvatske. Predstave su se održavale na više lokacija; u Zagrebačkom kazalištu mladih, na sceni Travno Zagrebačkog kazališta lutaka i u prostorima Tvornice Jedinstva.
Tema koncepta ženskog cirkusa, provlačila se kroz preformans, predstave, izložbe, konferecije, panel diskusije.

Za mnoge taj žanr navodno ne postoji. Povijest razvoja cirkusa je navodno dominantna muška povijest.

Takvim razmišljanjima donosi duboko ukorijenjena, već automatska, nesvijesna, stereotipizacija, odnosno, rodna diskriminacija. Prisutna jednako i u muškarcima i u ženama našeg doba. Povijesni događaji, društvene ideje, razni koncepti, paradigme, poztivne-negativne, kroz godine su se taložile u svijesti čovjeka; suptilno utkane u nematerijalno tijelo nas bića. U naša sebstva.

Od inkvizicije koja je istjerivala drugačije, ono “pogrešno”, do propagiranja Biblije kao svetog slova, prava glasa, objektivizacije žena, institucija ljepote… Sve je to utjecalo na kulturološke obrasce po kojima se ženi, rigidnim tumačenjima, odredila uloga podređenog i manje važnog bića. Pririodi žene nije predodređen iskok iz norme.
Upravo cirkus, kao trampolin natprosječnosti i različitosti oba spola, dolazi kao provokacija temeljima konzervativnog poimanja svijeta. Eksperimentiranje unutar polja cirkusa, lutkarstva, trbuhozborstva upire prstom istodobno u odbojno i privlačno. Upire van konvencija svijeta. Koncepti koji su uveseljavali narod, u doba kada još nije bilo televizije nego je upravo cirkus imao privilegiju poštivati ili zaobilaziti društvene kriterije.

Suvremeni cirkus se bavi ženama gledanim u odnosu što njihovi preformansi mogu reći o rodnim ulogama žena u našem društvu.
Izazov se radi kontradikcijom dualizma; pitanju žene kao objekta koji se izvodi i subjekta koji izvodi.


Lina Jungergard i Andrea Meneses Guerrero

Na zadnjem danu festivala, u Tvornici jedinstva nastupile su dvije britanke, kolumbijska i švedska emigrantica, iz trupe Psychological Art Circus.

Psychological Art Circus izvedbena skupina koju su u Londonu osnovali umjetnici iz Franscuske, Italije, Portugala, Švedske, Njemačke, Engleske, Poljske i Kolumbije. Spojili su vizualne umjetnosti, zračni cirkus, korporalnu mimu, suvremeni ples i kazalište. Njihov izvedbeni debi slijedio je povijest slučaja Anne O, stvarnim imenom Berthe Pappenheim, autrijsko-živovske emigrantice i osnivačice lige židovskih žena, koju se Josef Breuer i Sigmund Freud liječili od histerije. Njezin tretman smatra se začetkom psihoanalize, koji je bio i pogonsko gorivo za kreiranje skupine Psychological Art Circusa.

Predstava dviju trapezistica, nazvana "Human Document", spoj je zračnog cirkusa, mime i zvuka. Umjetnice scenski oživljavaju razgovore engleskog spiritualnog medija Olive Pixley i njezinog poginulog brata. "Human Document" poziva gledatelje na putovanje u egipatske i hermetističke misterije, upoznavanje magijskih i spiritualnih sila te na otkrivanje tehnike svijetla.
Govori o životu nakon smrti. O boli koja ostaje živima. O stanjima svijesti koja nastaju u trenucima izgubljenosti, apatičnosti i samoće. O stvarima koje nestaju jer više ne znamo kojim jezikom da ih izgovorimo.
Tijela su kao posude sjećanja i mjesta kontinuiranih borbi, a skidanje indentifikacijskih slojeva koji ih drže prizemljenima, oslobađaju ih težine. Umjetnice kroz korporalnu umjetnost poručuju da postoji izlaz, da postoji čarolija, drugi svijet, druga dimenzija. Pokretima koji su bili puni, izražajani i snažani, a opet zaustavljeni, zaleđeni, to su i pokazale.


Cirkuskabare

Ali… Iskrivljuje li ispovijed vlastito iskustvo?

Hugues Lettaner rekao je “ Ne vidi svoju umjetnost kao izraz virtuoznosti, nego kao sredstvo za upoznavanje razlika, bizarnosti.”
Nakon predstave održan je afterparty na temu: Što je muškarac bez brkova, što je žena bez brade?!



Poveznice:
PsychologicalArtCircus.net
Festival novog cirkusa
Dnevni kulturni info