Zaželjeli ste se spektakla? Gledate u zgradu Muzeja suvremene umjetnosti kada ste u prolazu i zanima Vas kakva je iznutra i što nudi? I tome je došao kraj!
Ovaj petak, 11.12.2009., muzej je otvorio svoja vrata širem pučanstvu. Formalno otvorenje, za sve nas koji nismo imali privilegiju naći se u krugu izabranih s pozivnicama, trebalo je biti sutradan, u subotu 12. prosinca. No, slijedom anomalije natprosjećne koncentracije mase ljudi koja se okupila u predvorju, muzej je otvoren.
Stigavši u atrij MSU-a, uz impozantnu građevinu, jedino što sam mogla vidjeti bila je gužva. Gužva koja kao da je progutala sve društvene raznolikosti zagrebačke javnosti. Tu su se našli kulturnjaci, potom lažni ljubitelji umjetnosti u potrazi za kuhanim vinom, nekoliko canapea te pričom kako su baš oni posjetili muzej i prije njegova otvaranja za javnost. Našli su se tu i mladići koji su, u potrazi za zagrijavanjem uz svirku, preformans i pivo, zasjeli na klupice ispred muzeja. Javne ličnosti, novinari, obični građani te oni posebniji koji su svojim malenim kartonskim pozivnicama mahali ispred kustosa u želji da baš oni budu prvi koji će vidjeti dugo skrivene čari muzeja.
Dok sam konačno izašla iz vrtloga gužve, bila sam u stanju vidjeti performans Beat Busters Budala kod svemirskog tobogana koji se nalazi sa stražnje strane MSU-a. Nakon toga slijedila je još luđa vožnja uz live nastup benda Tobogan. Našao se tu i DJ Labosh, a gosti iznenađenja su doista iznenađenje kako za Vas, tako i za mene; Masssimo Savić, Matija Dedić i (ne)zamijenjivi Jinxi.
Uz onu, nama Zagrebčanima znanu- Dajte im kruha i igara! (op.ur.- zanimljivi su ti tajminzi veeliih događanja; Rujan fest; otvorenja "zatvorenih" prostora...; niču nekako uvijek kada u državnoj kuhinji u loncima počne kipiti- krize, izbori, čistke...). Bilo je to narodno veselje kolosalnih dimenzija kako i priliči otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti!
No, dosta ove sarkastičnosti. Otvorenje MSU-a je zaista veliki događaj koji odskače u mjerilu za ostalima ovakova tipa.
To je jedna sasvim druga sfera, ona umjetnička, koja je oduvijek bila stub društva. Ona ima tendenciju podizanja svijesti; zbog najtrajnijeg i najšokovitijeg elementa, odnosno sposobnosti da se na vrlo nježan način ušulja u društveno tijelo... to jest trenutnu sliku sadašnjeg vremena; gdje radi skicu za buduću; bolju.
Odlična je stvar što se kretalo od toga da ovaj projekt bude svima pristupačan; Kako besplatnim danima, povoljnim ulaznicama, tako i raznim oblicima animacije gdje će i mali čovjek, koji inače strijepi od ovakvih mjesta i događaja, koje često etiketiraju kao elitistička i snobistička; imati hrabrosti proviriti. Vrlo je bitna popularizacija umjetnosti širim masama, u što naravno ne ulazi gubljenje vrijednosti samih djela i radova, radi komercijalizacije.
Program otvorenja trajao je tri dana. 10. prosinca muzej su razgledali prvo novinari, 11. prosinac bio je posvećen gostima koji su imali pozivnice i taj dan se smatra službenim danom otvorenja, a od 12. prosinca MSU otvoren je za sve posjetitelje. Taj dan održala se akcija „Potpisujem sve što je plavo“. Svi posjetitelji koji su donijeli neki plavi predmet bili su nagrađeni simboličnim poklonom. Među nagrađenima bila sam i ja, kada sam se slijedeći dan vratila sa plavim tiskovim upaljačem te u zamjenu dobila tjednu kartu. Koliko doznajem, kustosi imaju velike planove s mnoštvom pristiglih predmeta plave boje.
U zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti danas se nalazi oko 12 tisuća djela suvremene umjetnosti, radova domaćih i stranih autora koji su nastali nakon 1950. godine. No, za razumjevanje moderne i suvremene umjetnosti, manji dio građe čine djela iz prve polovice 20. stoljeća.
Posjetioci mogu pogledati zbirke crteža, grafika, plakata, radova na papiru, eksperimentalnih filmova, fotografija te zbirke skulptura, medijske umjetnosti, slikarstva.
Zbirke sadrže djelia Josepha Beuysa, Christiana Boltanskog, Anette Messager, Nam June Paika, Victora Vasarelyja, Piera Dorazija, Otta Pienea, Jesusa Raphaela Sotoa, Almira Mavigniera. Zasluženo mjesto u stalnom postavu, uz poznate strance, dobili su Vjenceslav Richter, Miroslav Šutej i Aleksandar Srnec, Julije Knifer, Ivan Picelj, potom Edo Murtić, Dušan Džamonja, Tomislav Gotovac, Dalibora Martinis, Goran Trbuljak, Željko Jerman, Sanja Iveković, Kristina Leko, Željko Kipke te mnogo mlađi autori.
Muzej su zajednički financirali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a građen je prema viziji arhitekta Igora Franića
Devet talenata u jednoj osobi...
Autorica bloga, Maja Tanasovski, zadržava sva autorska prava na sadržaj odnosno tekst, fotografije i video uratke, te će se svako distribuiranje smatrati uvredljivim i kažnjivim, a odgovorni će biti gonjeni.
Budite sigurni da ćemo Vas pronaći.
From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.
Poe
Klub la Boheme
Giacomo Puccini je u Torre del Lago zajedno s prijeteljima kupio gostionicu. Preuredivši je u svojevrsni klub. Dali su mu ime klub La Boheme jer je označavao
karakter i poduzetnički smisao ekskluzivnih članova kluba baš kao i ikova u istoimenojoperi. Na zidovima točionice postavljeni su natspsi na iskrivljenom latinskom ili besmislenom talijanskom, ali duh koji je vladao ovom klubom bio je najoblje ocrtan u takozvanom Statutu kluba.
Statut kluba
Članak 1.
Članovi Kluba La Boheme, vjerni tumači duha u kojem je klub osnovan, obavezuju se dobro piti i još bolje jesti.
Članak 2.
mrzovoljnima, cjepidlakama, bezdušnicima, puritancima i ostalim nesretnicima istog kova bit će zabranjen ulaz ili će biti isključeni.
Članak 3.
Predsjednik mora biti skroman, međutim mora spriječiti blagajnika u sakupljanju članarina.
Članak 4.
Blagajniku je dozvoljeno da pobjegne s novcem.
Članak 5.
Prostorije moraju biti osvijetljene petrolejskim svjetiljkama, a u slučaju nestanka goriva poslužit će glave članova.
Članak 6.
Sve zakonski dozvoljene igre su zabranjene.
Članak 7.
Šutnja je zabranjena.
Članak 8.
Mudrost nije dopuštena, osim u iznimnim slučajevima.
Pismo poglavice Seattle
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu vazduh i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.
Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupovinu naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naša braća; one nam utoluju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.
Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderaće zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca imsekta. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari.
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah – životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je vazduh skupocjen za nas, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah takođe će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavićemo jedan uslov: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljdade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg voza. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega.
Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli takođe trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni uglovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom.
Gdje je gušter? Otišao je! Gdje je orao? Otišao je! To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.